Ta “beznačajna” ponuda bila je, ispostavilo se, iz West Hama, koji je ponudio 10 milijuna eura da Simu u Londonu pridruži dojučerašnjim suigračima, Tomášu Součeku i Vladimíru Coufalu. Interes je zapravo očekivano velik, jer je Sima u jako kratkom roku eksplodirao u Slavijinoj hit-momčadi; u 29 utakmica zabio je 15 golova i tome dodao još šest asistencija. Zabio je četiri komada i na putu do četvrtfinala Europske lige, a sve to mu je priskrbilo i debi za senegalsku reprezentaciju u ovom posljednjem reprezentativnom ciklusu. Sima zabija glavom jednako dobro kao i s nogom, a u jako razrađenom i rigidno održavanom sustavu koji preferira Jindřich Trpišovský podjednako se dobro snalazi i u vrhu napada i kao krilni igrač, što je i faktor zbog kojeg je Hrvat Petar Musa — iako lani najbolji strijelac češke lige — poslan na posudbu u Union Berlin.

Zanima li vas gdje su pak Slavisti iskopali tog klinca, odgovor neće biti tako lagan. Naime, u ovo vrijeme prošle godine Sima se još nećkao oko toga hoće li uopće goniti ozbiljnu nogometnu karijeru, sjedeći u trošnom stančiću u Táboru, gradiću od kakvih 30-ak tisuća stanovnika na jugu Češke. Onamo je dospio iz Évianove akademije, koja je svojedobno iznjedrila igrače za Ligue 1. Évian je danas petoligaš — do te je razine propao uslijed nepopravljivih financijskih dubioza — ali ni u tom okruženju, praktički amaterskom, Sima nije bio dovoljno dobar da zasluži mjesto u momčadi koja ga je sa titulom inkubatora za mlade afričke igrače privukla iz rodnog mu Dakra.

Po aktualnoj ‘hajdučkoj’ logici klub bi i nekoga poput Sime otpisao u startu

Sreća u nesreći je bila ta što je njegov agent Daniel Chrysostome usko surađivao s još jednim europskim klubom-inkubatorom koji je bio zainteresiran za Simu. I ponovno, nesreća u sreći je bila ta što se radilo o češkom (tada) trećeligašu, MAS Táborskom. Ondje su se orijentirali na dovođenje takvih anonimusa, nudeći im često i posljednju šansu za probijanje negdje u Europi. Ali teško da su mogli zamisliti da će Sima biti taj koji će baš tako naglo eksplodirati da će ga u engleskim medijima prozvati “novim Thierryjem Henryjem”.

“Nije baš izgledalo obećavajuće na početku”, prepričavao je MAS-ov trener, Miroslav Brožek. “Imao je dobre kretnje na terenu, ali obično takvim mladićima treba vremena da se prilagode okruženju”.

A Sima se imao čemu i prilagoditi.

Samo tjedan dana nakon što je stigao u taj stančić, Češka je — kao i ostatak Europe — proglasila lockdown. Nogomet je stao, kao i dotad ‘normalni’ život, a stale su i ionako mršave Simine ambicije.

“To je bio najteži trenutak za mene”, kaže Sima. “Iskreno, sumnjao sam u sve tada; zamislite samo, tu ste tek tjedan dana, u stranoj zemlji, okruženju, gdje pričaju potpuno strani jezik, i kažu vam da su sve utakmice otkazane. Bilo mi je strašno teško živjeti s tim, ali sam se trudio ne odustati već upravo suprotno, truditi se još i više.”

I dok je Slavia nakon sjajnih predstava protiv Barcelone, Intera i Borussije Dortmund u Ligi prvaka planirala povratak na terene kako bi potvrdila još jednu titulu češkog prvaka, Sima se potucao po poljima južne Češke, gurajući loptu oko panjeva i istrčavajući kilometre kako bi očuvao formu. U klubu igračima zadali normu od čak 170 kilometara tijekom lockdowna, s tim da je Sima otrčao 100 kilometara više, a njegovu su fantastičnu formu pohvalili i u lokalnoj vojnoj bolnici, gdje su MAS-ovci prošlog ljeta vršili testiranja pred početak nove sezone.

MAS je tada ugovorio nekolicinu pripremnih utakmica s lokalnim klubovima, između ostalog i sa Slavijinom rezervnom momčadi. U toj je utakmici Sima oduševio Slaviste, koji su ga onda popratili i na idućoj MAS-ovoj utakmici, protiv Viktorije Žižkov, u kojoj je zabio sjajan gol nakon solo prodora. To je bilo dovoljno da Slavisti priđu MAS-u i nakon samo dvije pripremne utakmice traže mogućnost da Simu dovedu na probu u svoju rezervnu momčad.

Proba je, očigledno, jako brzo postala i punopravni ugovor, a Sima se u rezervama jako kratko zadržao. Trpišovský ga je promptno prijavio i za europske utakmice, nakon što je Slavia nes(p)retno prosula gostujuće vodstvo od 1:0 protiv Midtjyllanda i na kraju izgubila 4:1, što ju je ostavilo bez Lige prvaka. A onda je Sima počeo vraćati svoj dug. Golovi su počeli pljuštati, a bilo kakva konkurencija u ekipi morala se skloniti, jer sumnje iz onog stančića u Táboru netragom su nestale.

“Jedan moj kolega je izjavio da je Simu sam Bog poslao nama kao kompenzaciju za taj nesretni poraz u Danskoj”, izjavio je direktor Tvrdík nakon što je igrač s dva gola u prosinačkom derbiju potopio Spartu. “Ako nastavi biti ovako skroman i radišan, siguran sam da će donijeti rekordnu odštetu za češku ligu”. Tvrdik očito zna što priča jer je samo par mjeseci ranije oborio taj rekord, prodavši Součeka West Hamu za 21 milijun eura. Součeka, koji je također imao svoje sumnje u karijeru nakon što su mu, kao štrkljavom klinji na posudbi u drugoligaškoj Viktoriji, rekli da ih praktički vrijeđa što im Slavia šalje takve igrače s bilo kakvim očekivanjima.

No, Slavia vjeruje svojim procjenama, ponajprije jer ima povjerenja u sustav u čijem je razvijanju sudjelovao i trener Trpišovský i koji se po pitanju kadroviranja uvelike oslanja na privlačenje anonimusa i njihovim uklapanjem. Na svoje mlade igrače, poput Součeka ili Alexa Krala, kojeg su također lani prodali za pozamašnih 12 milijuna eura u Spartak iz Moskve, ne stavljaju enormne količine pritiska, iako love najviše ciljeve i u domaćem prvenstvu, ali i u Europi. Takav ih je pristup, uostalom, i doveo do četvrtfinala Europske lige dvaput u samo dvije godine.

S druge strane, Slavijin ‘bratski’ klub iz Splita kao da se trudi raditi sve obrnuto.

Hajdukovi mladi igrači, njegova ‘dica’, klupski su oslonac čak puno više nego što su njihovi vršnjaci Slaviji, ali ogromni pritisak očekivanja da oni izvuku klub iz krize, koji im redovno nameću navijači, treneri i agenti, rezultira samo zastojem u razvoju. Dok je Slavijin Tvrdík u prosincu prenosio ezoterične zaključke o Simi kao o “božjem poslaniku”, Lukša Jakobušić je mantrao o tome kako su stranci u Hajduku dobrodošli samo ako ih “ne morate guglati da vidite gdje su igrali”, pritom ponovno propitujući smisao druge momčadi koju će Hajduk, po svemu sudeći, i konačno raspustiti.

Ne treba povlačiti velike paralele da se predstavi koliko bi Slavia bila zakinuta na svom impozantnom putu da je iste mudrosti primijenila za Simu, ali i Ibrahima Traoréa, kojeg je dovela iz Zlína za 200.000 eura, ili Michaela Ngadeua, koji je dovučen iz rumunjskog Botosanija i kasnije preprodan Gentu za gotovo pet milijuna eura.

Uostalom, nije li Hajduk neke od svojih rekordnih transfera upravo postigao tako što je ‘guglao’ FC Moossou i nekog klinca po imenu Jean Evrard Kouassi? Ako ga danas guglate, vidjet ćete da je riječ o reprezentativcu Obale Bjelokosti. Isto tako će domaće sekcije s komentarima na društvenim mrežama podivljati na svaku vijest o Francku Ohandzi, moleći onog Svevišnjeg da ga preusmjeri natrag u Hajduk koji ga je onomad iskopao u Sesvetama i također unosno preprodao. Naravno, rad s tim ‘anonimusima’ nosi i svoje rizike, ali ako imate postavljen sustav u koji ih uklapate, oni su gotovo pa zanemarivi i isplate se jednim propisnim transferom.

No, to i jest razlika između kluba koji zna što želi i ne podliježe ni populizmu, a ni raznoraznim pritiscima tradicije i očekivanja da dođe do svojih visokih ciljeva, te onog koji upravo to radi da bi kupio sebi vrijeme za nove posrtaje.

Po aktualnoj ‘hajdučkoj’ logici klub bi i nekoga poput Sime otpisao u startu — prvo zato jer je u pitanju igrač za kojeg nije čuo, a onda i zato jer ga ne bi imao gdje ni isprobati, pošto ide prema tome da ugasi drugu momčad. I samo se ostaje za nadati da će sada slamka spasa u tom polju biti Mindaugas Nikoličius, koji je — pomalo ironično, s obzirom na taj stav prosječnog Hajdukova navijača oko stranaca u klubu — svoju reputaciju izgradio upravo na uspješnom ‘guglanju’ raznoraznih anonimusa. Jer u protivnom Hajduku ni Bog više neće imati što za poslati.