Na suncu i sjeni

Šime i njegovo vrime

Vrsaljkov tihi oproštaj od reprezentacije

Pomalo i nasumično djeluje čuti za značajan igrački oproštaj petkom, i to tek što se nogometna sezona zahuktala. Šime Vrsaljko imao je evo, taj svoj ‘obični’ petak potkraj kolovoza, službeno objavivši rastanak s hrvatskom reprezentacijom u široko sročenom, emotivnom pismu naslovljenom tek s Vrime je.

Nakon 52 utakmice i tri velika natjecanja, Vrsaljko se i definitivno povukao; možda je, kažem, djelovalo nasumično, ali teško je reći da ovaj njegov potez djeluje očekivano. Štoviše, zvučat će malo i grubo u ovakvim trenucima, ali u kontekstu hrvatske reprezentacije život bez Vrsaljka i nije nešto na što se trebamo naviknuti, pošto je od memorabilne Rusije reprezentativni dres nosio tek u nepotpunih 11 utakmica, od ukupno 45 koliko ih je Hrvatska otad odigrala.

Nažalost, na život bez Vrsaljka smo se višom silom prilika morali često prilagođavati i navikavati, a u konačnici su mu te brojne ozljede i izbivanja naprosto naložile da se povuče u tišini, bez onog jednog zadnjeg natjecateljskog juriša na velikom natjecanju, bez svjetala reflektora koja će u njega biti uperena još jedan, posljednji put. Za njega je taj posljednji bio u lipnju, na poluvremenu utakmice Lige nacija protiv Danske na Parkenu; i tada se pričalo kako je razlog njegova ranog izlaska nekakva nova ozljeda, ali stvar je ovog puta bila u prevenciji. Još uvijek mu je tada glavni cilj bio da “napravi sve da ode u Katar”, ali je sada, dva mjeseca kasnije, realnost drugačija.

Sigurno da je Vrsaljko mogao dati i više — naravno, to što nije najmanje je njegova krivica — ali to u retrospektivi samo pokazuje i to koliko je davao od sebe kad je imao snage i ponajprije zdravlja biti dio ekipe. U amanet je ostavio dvije važne pouke za sve koji će ga naslijediti kao uspješnog reprezentativca.

Povukao se bez repova, bez ega, ali i bez dojma kako je to napravio samo zato jer je znao da mu tijelo ne može više pratiti dvostruki ritam

Prva pouka je neminovno vezana uz sam trenutak u kojem je, još tamo početkom 2011., upao u krug seniorske reprezentacije. I tu se jako dobro vidi kontrast između broja nastupa i godina bivanja u reprezentaciji — odnosno, to koliko je malo šansi dobivao za ostavljanje traga, što je neupitno i uspio. Iako mu je danas tek 30 godina, on je u reprezentaciji debitirao još 2011. pod Slavenom Bilićem, kojemu se posebno zahvalio u svom oproštajnom pismu. Ivan Perišić, koji je debitirao iste godine, ima 113 nastupa, dok su Marcelo Brozović i Andrej Kramarić debitirali tri godine poslije Vrsaljka, a imaju 23, odnosno, 19 nastupa više od njega.

No, nisu samo u pitanju tu te silne nesretne ozljede. Imati ispred sebe kapetana Darija Srnu bila je ogromna kočnica za njegovo etabliranje u prvom sastavu, a posebno je tu ‘problematično’, barem za Vrsaljka, bilo to što je Srna sam po sebi bio toliko dugovječan i spreman voditi momčad na najvišem nivou. Vrsaljko je na velikim natjecanjima debitirao još u Brazilu 2014., ali samo zato jer je bio spreman uskakati na poziciju lijevog beka, što mu je Niko Kovač povjerio u nedostatku prirodnih opcija kojima je više vjerovao. Naravno, na drugoj strani je Srna bio zacementiran, baš kao i 2016.; kapetan se, sjećamo se i toga, u Francusku vratio i nastavio turnir nakon što je nakon prve utakmice na turniru, protiv Turske, čuo da mu je preminuo otac.

Srna je povratak na turnir shvatio kao svoju obavezu, a Vrsaljko je na svoj način pokazivao kako je usvojio te poteze čovjeka za čiju je poziciju trebao konkurirati. Znao je kako nije logično očekivati da će izgurati takvu ličnost iz momčadi, pa je strpljivo riskirao loš imidž u javnosti pokrivajući zahtjevne pozicije na koje nije bio naviknut. A onda je i dočekao svoju pravu prigodu kao prvotimac; ona je otvorila put za neke njegove vlastite žrtve i borbe u ime reprezentativnog uspjeha.

O toj žrtvi je, logično, po Vrsaljkovoj objavi odlaska pričao i izbornik Zlatko Dalić, napominjući ponovno kako je općepoznato stanje u kojem je Šime odigrao cijeli turnir u Rusiji, a onomad je to sažeo u rečenicu kako Šime igra “bez pola koljena”. Bila je to posljedica očajno zaliječene ozljede prednjih križnih ligamenata uz načet meniskus, ali je Vrsaljko znao da on samostalno drži teret igranja na za Hrvatsku deficitarnoj poziciji.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji je Vrsaljko vidio kao svoj turnir karijere, znajući da vrlo vjerojatno to koljeno i te ozljede neće dugoročno podnijeti teret ostanka na najvišoj sceni. U tom je trenutku imao dovoljno ritma utakmica da završi na turniru kao onaj bez kojeg se ne može; već je na lanjskom Euru bio u sasvim drugoj poziciji, s polovičnim nastupima. Frustracija koju je po izvještajima pokazao nakon što je u trećoj utakmici protiv Škota završio na klupi jest djelovala neobično za njega, ali je to gotovo sigurno bio način ventiliranja svijesti da i dalje postoji velika želja odlaska u Katar, ali da je realnost nemilosrdna.

I zbog toga je i savršeno gospodski da se sada, kad se pomirio s činjenicom o bezuspješnoj borbi s biologijom, povlači kako ne bi iz nekih svojih pobuda kočio prostor onima koji dolaze, kao i generalnoj dugoročnoj selekciji na desnom beku.

Povukao se bez repova, bez ega, ali i bez dojma kako je to napravio samo zato jer je znao da mu tijelo ne može više pratiti dvostruki ritam. U Kataru bi s nekim drugim, boljim zdravstvenim biltenom i dalje konkurirao za startno mjesto. No, ovako je svojim tihim odlaskom postao primjer ponašanja i prihvaćanja svog mjesta i vremena u reprezentaciji; vremena za strpljenje i onog za povlačenje.

Šime je, sad vidimo, uvijek znao kad je njegovo vrime.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.