Na suncu i sjeni

Slaven: Vapaj u prazno

Ovo je klub koji aktivno radi na odvraćanju gledatelja sa svojih utakmica

“Ja igram cijelu sezonu bez Kalinića i Livaje, praktički i bez publike”, zavapio je Zoran Zekić na presici uoči Hajduka, u tonu kao da citira Silvija Strahimira Kranjčevića i biblijski vapaj njegove Eli! Eli! Lama Azâvtani. “Oni imaju svoje probleme, mi svoje. Bit će dobro popunjena ova naša tribina, nadam se da će netko navijati i za nas”, dodatno je objasnio o tim “problemima” koji tište njegov Slaven Belupo, u kojem odnedavno obnaša i dvostruku dužnost trenera i sportskog direktora.

Nije rekao ništa krivo. Slaven Belupo ove sezone, barem na papiru, u prosjeku gleda 847 gledatelja po utakmici. U sezoni u kojoj pandemijska ograničenja većim dijelom, pogotovo za ove manje stadione i klubove, nisu bila izrazito utjecajna, Slaven je ostao praktički neokrznut. U 10 ovosezonskih kola više od 1.000 gledatelja na Gradski stadion Ivan Kušek Apaš, čiji je ukupni kapacitet 3.134 gledatelja, privukle su samo tri utakmice, od toga je rasprodanom kapacitetu najbliže došao susret protiv Dinama prošlog mjeseca, na kojem se natiskalo 3.013 gledatelja.

Jasno, na to se Zekić i referira kada kaže da se nada kako će sutra netko zapravo navijati za Belupo, jer je tada bila riječ o invaziji Dinamovih navijača, baš kao što je druga najgledanija utakmica bila ona protiv Hajduka u 14. kolu. Doduše, na toj utakmici, onoj koja je koštala posla Jensa Gustafssona, stadion je i dalje bio poluprazan, s 1.613 gledatelja. Na sve to u globalu misli Zekić kada kaže da praktički cijelu sezonu igra bez publike.

Sada su okolnosti, barem što se hajdukovaca tiče, podosta drugačije nego u listopadu i očekuje se invazija nalik ovoj plavoj u ožujku. No, iako Belupo bez hajdukovaca i dinamovaca uredno jedva da ispuni trećinu kapaciteta — dapače, bez tih utakmica prosjek staje na tek malo iznad 600 gledatelja — Podravci se ponovno fokusiraju na to da taj neslavni prosjek takav i ostane. Pa su, umjesto da barem zarade na činjenici da interes postoji za suparnika, ponovno osmislili solidne manevre kojim ograničavaju mogućnosti kupovine za sve koji ne žive pa, u krugu stadiona.

Slavenovo pomirenje sa sudbinom kluba koji nikog ni ne treba zanimati dovelo je do pada gledanosti, praktički sve do razine nestanka vlastite publike

Tako sam i osobno, nakon što je Slaven ‘neobjašnjivo’ ugasio mogućnost online prodaje, angažirao kontakt u Koprivnici da mi ode po kartu za današnji susret, poslavši presliku osobne iskaznice i svoj kontakt-broj. Međutim, naravno da ni to nije bilo moguće, jer je u periodu od samo dva i pol sata, koliko je blagajna bila otvorena u petak, klub prodavao ulaznice samo fizički prisutnim ljudima, iako online prodaje nema. U prijevodu, trebao bi proputovati pola zemlje bez ulaznice, a onda računati da postoji uvijek i ona stara mogućnost za sve fanatike koji će to uistinu i napraviti; da klub u suradnji s policijom naprosto izvede već viđeni, apsolutno diskriminatorni manevar, i odbije prodavati ulaznice svima koji nemaju prebivalište u Podravini.

No, ako takve stvari rade i ostali, pa čak i oni veliki koji tako također postaju mali, onda se mora čovjek zapitati kakav je smisao kluba koji sam radi na tome da ga nitko ne želi gledati, i koji je njegov smisao?

A Slaven zapravo nije takav klub; odnosno, barem nije bio takav klub. Sjećam se vrlo dobro doba kada su se u splitskim — i ne samo splitskim — kafićima, uoči Hajdukovih europskih susreta, kao kvalitetna predjela pratili Belupovi okršaji s Galatasarayjem, Arisom ili moskovskim CSKA-om. Baš jučer su po Twitteru ljudi ostavljali sjetne komentare, u kojima su se prisjećali situacija kada su im sami ljudi iz kluba — kakav kontrast u odnosu na trenutno stanje — čuvali ulaznice (!) za utakmicu protiv Athletic Bilbaa Marcela Bielse, na koje su potezali iz Rijeke.

Bio je to Slavenov vrhunac, ali onaj koji je trajao, jer klub je od 1996. — kada je ušao u ondašnju Prvu HNL B — pa do dana današnjeg, do kojeg iz prvoligaškog društva nije ispao — uspijevao čak loviti i druga i treća mjesta, i to treće dvaput, 2005. i 2012.. Baš kao što je dvaput igrao i finale Kupa, uz još četiri polufinala.

Naravno, sve je to koincidiralo i s periodom najvećeg ulaganja glavnog sponzora, farmaceutske tvrtke Belupo, po kojem klub od 1994. nosi i ime. Naravno da se radi o tipičnom poslovnom potezu Podravke, lokalnog prehrambenog diva koji je još od 1964. značajno ulagao u koprivnički sport. Uostalom, ŽRK Podravka je na krilima takvog financiranja postala najdominantniji hrvatski ženski rukometni klub, ostvarivši i značajne europske uspjehe tijekom 1990-ih. Kao industrija koja je hranila i koja i dalje u ogromnoj mjeri hrani čitav podravski kraj, sponzoriranje sporta bio je način dodatnog osnaživanja poveznice s lokalnom zajednicom.

No, taj je odnos umnogome postao onaj koji se podrazumijeva. Teško se uopće fokusirati na bilo kakvi rezervni plan kada onaj inicijalni ide sasvim dobro, ali situacija u kojoj se sada našao Slaven jako puno govori o tome koliko je klubu taj vjetar u leđa postao i uteg. Slaven nije prošao kroz pretvorbu, već i dalje egzistira kao udruga građana, iako bi prosječnom pratitelju on maltene bio sinonim ‘tvorničkog’ kluba. Problem nastaje kada klub praktički jedini ozbiljni izvor prihoda na koji može računati vidi u sponzorstvu jedne tvrtke. A kada ta tvrtka počne stezati svoja ulaganja, kao što je Podravka počela raditi još tamo početkom prošlog desetljeća, onda je vrijeme za pronaći plan B. Slaven ga nikad nije pronašao.

Još je lanjsko financijsko izvješće pokazalo kako je Slaven godinu završio sa značajnim gubitkom od 6,7 milijuna kuna, uz napomenu da je tvrtka Belupo, u Podravkinu vlasništvu, smanjila iznos sponzorstva za čak 20-ak posto, s 9,5 milijuna kuna na 7,7. To je samo nastavak trenda stezanja remena; on je primijećen još tamo 2014., ali u tom je periodu barem bilo pohvalno što je klub održavao rashode pod kontrolom. Ovu godinu je uspio stesati gubitak prodajom Lovre Zvonareka u Bayern, ali dinamika te isplate nije u potpunosti potvrđena i tako ostavlja dojam kratkoročnog, vatrogasnog rješenja. Pogotovo jer su istovremeno rashodi porasli, što nosi veliko dodatno opterećenje i za kratkoročnu budućnost.

Trend smanjenja sponzorskih sredstava iz Podravke je direktno koincidirao s padom ambicija koprivničkog miljenika, koji od osvojenog trećeg mjesta u Prvoj HNL 2012. više nije prešao sedmo mjesto. Može se klub pravdati činjenicom da je pao na drugi najmanji budžet lige — ‘jeftiniji’ od njega je samo Hrvatski dragovoljac — ali to mu izgledno i odgovara kao opravdanje.

Sportska politika u Koprivnici djeluje kao misaona imenica, jer u izostanku rezultata padaju i prihodi od izlaznih transfera. Računati na talentirane mladiće poput Zvonareka kao ozbiljne opcije i pokrića iz sezone u sezonu suicidalna je misija, pogotovo zato jer je klub u posljednje četiri sezone uprihodio sredstva za tek četvoricu igrača. Čak mu je i Gorica u međuvremenu otela pečat know-how kluba koji pronalazi i razvija anonimne prinove i od toga u kontinuitetu solidno živi.

To Slavenovo pomirenje sa sudbinom kluba koji nikog ni ne treba zanimati dovelo je na kraju i do očekivanog pada gledanosti, praktički sve do razine nestanka vlastite publike.

Belupo je 2009. u prosjeku kod kuće pratilo čak 2.265 gledatelja; ta brojka je 2016. pala na jedva 1.000., a onda i na evo, danas jedva njih 800-njak. Nema više legendarnih Veselih Podravaca, nema više ulaznica koje klub ostavlja namjernicima sa strane. Štoviše, takve danas tjeraju daleko od sebe, pokazujući samo na tim opstrukcijama nekakav plan i program, baš kao da ne žele ni da itko sa strane vidi stanje u kojem se nalaze. Onda im je jedina nada tek ona da će biti uvijek netko lošiji i netko besmisleniji od njih, da im i i dalje omogućava preživljavanje već negdje na trećini sezone. Tad kreće ona pustoš koja dovede do toga da ni ovih Slavenovih pet poraza u šest utakmica, od čega četiri u nizu, nisu razlog da ikom bude ozbiljno stalo.

Takva je na neki način i sudbina polovine naše ‘nikad bolje’ lige. Slaven, Istra, Šibenik, pa čak i taj nesretni Dragovoljac; sve su to klubovi koji su imali svoje dane i pobirali svoje simpatije, čak i kod navijača drugih klubova. Danas su sretni ako imaju ikog svog da kao Zekić zavapi u prazno, onda kada taj vapaj djeluje samo kao prisjećanje na ono što su nekada bili.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.