Slavia Praha u grupu F, hladno je izrekao njihov sunarodnjak Petr Čech kada je otvorio kuglicu na ždrijebu grupne faze Lige prvaka. To je, naravno, značilo da će Česi koji su samo jednom u svojoj povijesti — godine 2007. — igrali skupine najelitnijeg natjecanja i tada popili sedam komada u jednoj utakmici protiv Arsenala, ovaj put upasti u “skupinu smrti” s Barcelonom, Borussijom Dortmund i milanskim Interom.
Reakcija njihovih predstavnika, koji su hihotali poput školaraca koje uspiju triput u jednom danu nespremne izvesti pred ploču obišla je čitav svijet, ali i slikovito prikazala realnost modernog nogometa: onu u kojoj češki prvak može samo sjesti i plakati (ili hihotati) kad se suoči s četvrtoplasiranom ekipom Serie A ili drugoplasiranom ekipom njemačke Bundeslige. Realnost je to koju dobro znamo i mi sami, zbog čega navijači hrvatskih klubova strepe uoči svakog ždrijeba. Oni se danas za takve ekipe sve više odvijaju s unaprijed pripremljenom mišlju mogu li uopće u takvoj konkurenciji pokušati živjeti na koljenima, a kamoli da se hrabro podignu na noge i stanu u gard.
Međutim, ovaj tjedan i predstave ekipa kao što su Red Bull Salzburg i Slavia Prag, zajedno s ranijim Dinamovim nastupom protiv Atalante, umjesto defetizma su donijeli tračak nade. Naravno, svaka ekipa sa sobom nosi svoj kontekst baš kao i njen suparnik i druge okolnosti u kontekstu međusobne utakmice. Imputirati da je nekakvo opće pravilo primjenjivo na svaku od tih ekipa je sasvim pogrešno, ali baš kroz Slaviju, koju je šira javnost upoznala tek preko te autoironične reakcije na ždrijebu, priča može dobiti nešto vedriju notu.
Dok su se kolege zaposlenici od muke smijali u dvorani, u Pragu je Jindřich Trpišovský po objavi ždrijeba mirno sjeo i krenuo raditi projekcije suparnika kao da je riječ o idućem kolu češkog prvenstva, a ne o sudarima s nekim od povijesno najjačih ekipa na kontinentu. Za njega razlika u glamuru i novcu malo toga znači, jer je 43-godišnji Slavijin trener svoje ime ionako gradio iz pozicije čovjeka kojem nisu davali mnogo šanse. Zapravo, kao igrač nikadanije uspio ni na niželigaškom nivou, ali je nogomet po svom priznanju previše volio da bi ga se odrekao i tako je završio u trenerskim vodama.
“To što imamo manje oružja za bitku samo znači da ga moramo pametnije koristiti”
S vremenom je dobio povjerenje u mladim selekcijama praških klubova Bohemiansa i Sparte, radeći paralelno u restoranu kako bi si podebljao budžet. Nakon što ga je put odveo do kvartovskog kluba Viktorije Žižkov, Trpišovský je 2013. prvi put dobio prigodu preuzeti jednu seniorsku momčad, kada je uslijed ogromnih financijskih problema u klubu i posljedično loših rezultata u drugoligaškom društvu otkaz dobio Talijan Giancarlo Favarin. Koliko je tada situacija u klubu bila teška najbolje opisuje činjenica da je Trpišovský treninge prve momčadi morao voditi u malenom parku do stadiona jer klub nema pomoćno igralište. Sve to ga nije omelo da limitiranu momčad podigne do četvrtog mjesta na ljestvici i tako privuče pažnju većih momčadi.
S pozivom je 2015. stigao i prvoligaš Slovan iz Libereca, kojeg je Trpišovský konačno stabilizirao do te mjere da njegovu prvu sezonu na čelu momčadi najbolje pamte Hajdukovi navijači: upravo je on u playoffu Europske lige eliminirao Splićane, koje je tada također predvodio Damir Burić. Nisu to bile dvije osobito lijepe utakmice za gledanje, ali svi koji su pratili kako je Slovan u obje slavio s minimalnih 1:0 mogu se sjetiti koliko je Hajduku tada bilo teško stvoriti prigode. Splićani su frustrirano negodovali zato što ih je tako reaktivna ekipa poput Slovana svela na priliku i pol u dvije međusobne utakmice. Slovan je s tadašnjim budžetom kaskao čak i za Hajdukom, ali taktika je na kraju odnijela rutinsku pobjedu.
Taj je trijumf Trpišovský okrunio sjajnim nastupom u također zahtjevnoj skupini Europske lige, u koju ga je ždrijeb smjestio s Marseilleom, Bragom i nizozemskim Groningenom. Slično kao i sada sa Slavijom, njegovoj ekipi su svi predviđali nastojanje izbjegavanja katastrofe, ali on je mislio da može više.
“Marseille? Da, oni imaju atomsko naoružanje, a mi imamo luk i strijelu”, odgovorio je Trpišovský novinarima uoči gostovanja Slovana kod francuskog teškaša, na press konferenciji na kojoj su isključivo potencirali misao kako se Slovan na Velodromeu treba spasiti potopa. “Ali mi idemo igrati svojim stilom”, završio je misao, na sablazan i podsmjeh prisutnih. Slovan je tu utakmicu na kraju dobio s 1:0, da bi naknadno skupio sedam bodova i stigao na prag senzacionalnog prolaska skupine.
Metafora s naoružanjem često se provlači kroz današnji nogomet. Ponekad kao ilustracija stratifikacije klubova po ekonomskoj moći, za čim je svojedobno posegnuo i Jürgen Klopp kao trener Borussije Dortmund, tada momčadi u usponu koja je usprkos izgledima srušila puno moćniji Bayern, a ponekad u kontekstu “gerilskog” nogometa, odnosno jednog načina reaktivne igre protiv većih i jačih ekipa.
Tajnu uspjeha gerilskog ratovanja možda je najslikovitije sažeo vijetnamski revolucionar i državnik Ho Ši Min, rekavši: “Ako tigar bude stajao mirno, slon će ga zdrobiti i probosti svojim moćnim kljovama, ali tigar Indokine neće mirovati. Tigar će skakati na slonova leđa, otkidati ogromne komade njegova mesa i onda skočiti natrag u džunglu. Nakon nekog vremena, moćni slon će iskrvariti do smrti.”
Momčadi koje igraju kao ‘tigrovi’ protiv ‘slonova’ ne zabijaju se samo u defenzivni blok čekajući prilike za kontre, nego nastoje te prilike aktivno isprovocirati, naizmjence se zalijećući na slonova leđa i vraćajući se u svoju gustu obrambenu ‘džunglu’.
Nakon što je u prvom kolu u zadnjim sekundama utakmice propustila pobjedu protiv Intera na San Siru, Slavia je ovog tjedna s Trpišovským junački krenula u bitku protiv favorizirane Borussije Dortmund. Svjesni da su ionako unaprijed otpisani, njeni igrači postavili su se u blok 4-1-4-1 i vrebali svaku priliku da iz njega istrče na puno skupljeg i tehnički kudikamo potkovanijeg suparnika. Aktivno su pritiskali Borussijinu sredinu i pokušavali osvojiti loptu u opasnim zonama, a to ih je koštalo, jer je Borussia — za razliku od Intera — znala iskoristiti prostor koji su ostavljali iza sebe. Međutim, Česi su ostavili odličan dojam: njihovih 16 udaraca prema suparničkom golu naspram Borussijinih devet priča samo dio priče, jer su Nijemci nekoliko puta bili na milimetar od kapitulacije. Ovaj put je slon dobrano nagrižen, ali bitku je uspio dobiti.
Trpišovský je u Slaviju stigao s prvim danom 2018.. Povijesni klub je nakon dugih godina osrednjosti pod kineskim vlasništvom dobila određenu financijsku stabilnost, ali ona je također vrlo brzo uzdrmana dovođenjem skupih, a isluženih pojačanja poput Halila Altintopa, Ruslana Rotana i Portugalca Dannyja, kojima su u smiraju karijere davani izdašni ugovori. Trojac u Slavijinu dresu nije skupio ni 30 utakmica prije nego što je napustio klub, a san o plasmanu u Ligu prvaka s velikim imenima zaustavio je ciparski APOEL s rutinskih 2:0 u dvije utakmice.
Priča kaže da je Jakub Dobiáš, navijač koji je tada radio kao broker za jednu energetsku kompaniju, pisao klubu i vlasnicima s prijedlogom fokusiranja na Moneyball pristup umjesto na dovođenje skupih i razvikanih pojačanja. Začudo, Kinezima se ta zamisao začudo i svidjela, pa su se odlučili s vremenom preorijentirati na takvu logiku. Za nju im je trebao čovjek koji će težiti metodičnosti i perfekcionizmu, a taj je profil u potpunosti pokrivao Trpišovský.
Njegova Slavia je u elitnom okruženju zaista pravi underdog; ukupna vrijednost ekipe se procjenjuje na nešto više od 40 milijuna eura, što je ove sezone čini daleko najjeftinijom momčadi u Ligi prvaka s čak 17 milijuna eura jefinijim sastavom od onog Crvene zvezde i čak 67 milijuna eura jeftinijim nego što je Dinamov.
Slično kao i Nenad Bjelica, Trpišovský se dijelom oslanja na igrače od povjerenja s kojima je prethodno radio, a koje je pažljivo uklapao u svoj sustav. U Slaviju je povukao trojicu svojih pulena iz Slovana: Vladimíra Coufala, Petra Ševčíka i Ondřeja Kolářa, dok je najskuplji igrač momčadi 24-godišnji Tomáš Souček. Radišnji veznjak, inače dijete kluba, učinjen je najbolje plaćenim Slavijinim igračem u nastojanju da se zadrži za Ligu prvaka. Ali ima tu još nekoliko zanimljivih i dobrih igrača koje trener često rotira u borbi na tri fronta.
Koliko je bivši konobar transformirao ekipu najbolje govori činjenica da je do njegova dolaska u Slaviju klub igrao 16 europskih utakmica u 11 godina, s tim da joj je u tom razdoblju najzapaženiji rezultat bila pobjeda nad Maccabijem iz Tel Aviva. U posljednje dvije sezone s Trpišovskim Slavisti dolaze do brojke od 24 europske utakmice, dok su lani na putu do četvrtfinala Europske lige skinuli skalpove Bordeauxu, Zenitu iz Sankt-Peterburga, FC Københavnu, Genku i Sevilli.
Posebno je dojmljiv bio uzvrat protiv Seville, kada su — slično kao i Dinamo protiv Benfice, samo na domaćem terenu — u sudačkoj nadoknadi primili gol za 3:2, što je efektivno značilo da moraju zabiti barem dva kako bi prošli dalje. U ogledu s rekordnim peterostrukim osvajačem Europske lige iz jedne od najbogatijih liga na svijetu mnoge bi ‘male’ momčadi u tom trenutku potpisale kapitulaciju, sretne što su uopće došli do te faze i što se nisu osramotile. Ali Trpišovský i njegova dobro uštimana gerilska vojska nisu odustali, već su krenuli na sve ili ništa. To im se vratilo, a eksplozija nakon pobjedničkog gola Ibrahima Benjamina Traoréa u 119. minuti produžetka, vrijednog četvrtfinalnog ogleda s Chelseajem, ostaje jedan od najsjajnijih nogometnih trenutaka kojima sam osobno svjedočio.
“Uvijek želim ljudima nešto ponuditi, čak i ako se to može okrenuti protiv mene”, kaže Trpišovský. “Kada sam dao onu izjavu o ‘atomskom Marseilleu’, mnogo mi je ljudi prije utakmice reklo da sam pun sranja. Ali činjenica je ostala na mjestu: to što imamo manje oružja za bitku samo znači da ga moramo pametnije koristiti.”
Slavia lako može do kraja grupne faze doživjeti i pokoji potop — čekaju je još obje utakmice protiv Barcelone, kao i gostovanje na Westfalenu — ali sve da do toga i dođe, bit će to samo u kontekstu današnjeg nogometa sasvim realan ishod, onaj koji su gotovo svi unaprijed vidjeli kada su se smijali nesretnim klupskim izaslanicima na ždrijebu. Sada se Slavia smije, jer u prve dvije utakmice pokazala je mnogo više, posluživši i kao putokaz za sve tigrove u susretima protiv slonova iz najbogatijih europskih liga.
