Jedna od memorabilnijih scena u filmu Full Metal Jacket, koji vrvi od takvih, ona je u kojoj glavnog protagonista, vojnika Jokera, nadređeni pita o detaljima na njegovoj uniformi. Joker na svojoj uniformi ima pribadaču na kojoj je istaknut simbol mira, dok je na kacigi ispisao slogan “rođen da ubijam”. Nadređeni ga, unezvjeren, pita je li to “nekakva bolesna šala”, a Joker odgovara da je s time tek “pokušao objasniti Jungovu teoriju dualnosti čovjeka”. Tom doktrinom švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung objašnjava kako se cjelokupna ljudska psiha temelji na međuodnosu krajnosti, dobrih i loših, te kako je konačni cilj individue uspješno integriranje tih krajnosti tako što će biti svjesna obje strane, ali će toliko dobro funkcionirati da će mu se obje činiti prirodne i kontrolirane.
Ne vjerujem da se Željko Sopić puno zamara jungijanskim teorijama, ali minulog je vikenda kroz svoje krajnosti i dualnosti potpisao novu veliku, ogromnu pobjedu nad Hajdukom.
Sopićev posao u Rijeci, kako god ova dramatična sezona na kraju završila, bit će okarakteriziran kao jako dobar, pogotovo ako uzmemo u obzir to u kakvoj je situaciji uopće pristigao u klub. Nakon što je Dinamo pikirao Rijekina ‘spasitelja’ Sergeja Jakirovića, kao rješenje za neočekivanu krizu i odlazak Igora Bišćana, Rijeka je bila prisiljena pronaći vatrogasno rješenje. A Sopić je, unatoč određenom pedigreu koji uključuje i onu privremenu poziciju na Dinamovoj klupi tamo 2016., u Rijeku stigao kao autsajder.
Klub je bio uzdrman naglim odlaskom, odnosno, ‘krađom’ uspješnog trenera koji je momčad izvukao iz krize, oblikovao u smjeru svoje ideje i s njom odradio pripreme. Navijači su bjesnjeli, rivali su se naslađivali i činilo se da Sopić čak i po pitanju stabilizacije i održavanja fokusa momčadi ima gotovo nemoguć posao, pa i uzevši u obzir to da Rijeka ne srlja s ambicijama dok ne razmotri kako se stvari odvijaju.
On će rado ispasti bahati negativac i privlačiti negativnu pozornost ako to usporedno znači da će rasteretiti momčad
Sopić oduvijek ima gard koji povlači na tu jednu krajnost; kaotičnu, pa i toksičnu. Ljudi poput njega misle da je to tek stav, gard i pravo na direktno mišljenje koje ljudi, eto, ‘naprosto ne žele čuti’. U Gorici je to bilo još koliko-toliko zatomljeno pukom činjenicom da široj javnosti i nije toliko interesantno slušati izjave trenera tog kluba, ali i tu je nalazio put do naslovnica. Primjerice, kad je u svibnju prošle godine s Goricom poražen na gostovanju kod Istre, Sopić se onako ‘fakinski’ prvo obrušio na pojedince u svojim redovima, a onda, ničim izazvan, i na tadašnjeg Istrina trenera Gonzala Garcíju.
“U principu, mene boli samo neka druga stvar, a to je nebitno za današnju utakmicu”, započeo je tada svoju kiselu litaniju. “Glorificiramo strane trenere, glorificiramo neke stvari, a imamo 50 boljih trenera nego što rade tu. Poms je radio čudo, ovaj radi čudo… Ljudi, daj se malo otrijeznite! Imamo 50 naših trenera koji ne mogu dobiti šansu, a znaju nogomet možda više od mene ili ne znam što”.
Bila je to gadljiva manifestacija ogorčenosti na čovjeka koji s njim nije imao veze i koji je, baš kao i on, nastojao utjecati isključivo na svoju momčad i njen rezultat. Uostalom, nakon što je odradio svoju privremenu ulogu na Dinamovoj klupi, Sopić je punih šest godina, sve do povratka u Goricu, isto tako bio stranac, radeći po Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Azerbajdžanu. Cinizam, otresitost, bahatost koja je mutirala i u, eto, ogorčenu ksenofobiju, njegov su imidž. U Rijeci je uslijed povećanog interesa javnosti samo pospješio taj pristup i krenuo se obračunavati s ovima ili onima.
Ove su sezone njegova meta ponajviše novinari, kojima iz kola u kolu docira. Iako su te press konferencije zaista u većini slučajeva festival fraza koje se eventualno pooštre onda kad se namiriše nekakav krah, i gdje se ne mora tražiti povlađivanje novinarima, postoji razina profesionalnosti koja ipak nalaže da se na eventualne gluposti odgovori kreativno i s mjerom, a ne tako da vrijeđate cijelu struku.
To je ta njegova mračna strana i krajnost u koju redovito seže. No, prisutna je i druga krajnost, i to u vidu rezultata.
U Goricu je stigao lani, kad klub bio na rubu ispadanja nakon prvog dijela sezone i, unatoč činjenici da je u drugoj utakmici na klupi Sopić izborio remi u Maksimiru, uvjerljivi porazi od Osijeka i pogotovo direktnog konkurenta Šibenika koji su uslijedili stavili su momčad, a time i Sopića, u još težu poziciju. Međutim, trener je okrenuo negativni trend i Gorica je čudesnim nizom ubrodila, čak i ležerno, u sam kraj sezone kao stabilni prvoligaš.
Ista je stvar i u Rijeci; temelji na Rujevici jesu bili postavljeni resetom nakon prošlosezonskog horora i Rijeka je zaista okupila uravnoteženu i kvalitetnu momčad. Ali Hajduk je najbolje mjerilo za to koliko nakupina igrača, ma koliko kvalitetni bili, ne mora znači puno u kontekstu vođenja. Da, Sopiću je posao bio donekle olakšan time što je Jakirović udario temelje koje je on ‘samo’ trebao održavati, što mu je otvaralo dodatni prostor i za posvećivanje drugom dijelu svoje uloge u Rijeci.
Sopićeva se dualnost se tu najbolje očituje, bez obzira na to što njene konture ne podrazumijevaju i opravdanje za izrečeno. I u Gorici, a pogotovo sada u Rijeci, njegova persona i nastup služe kao štit, ograda od pritisaka javnosti i medija na momčad. Bez obzira na to što je nivo pritiska u Rijeci i dalje neusporediv s onim u Dinamu i Hajduku, čim je Rijeka ove polusezone potvrdila da je definitivno legitiman kandidat za naslov,
Sopić je paralelno dodavao gas i preuzimao fokus reflektora. Cjelokupni narativ javnosti — naravno, ove koja ne navija za Rijeku — gradio se na temelju misli da njihov niz ne može potrajati vječno i da se čeka trenutak pucanja. Sopić se prvenstveno samovoljno u tom pogledu progurao kao spužva koja upija sve potencijalne pritiske vezane uz samu momčad. On će rado ispasti bahati negativac i privlačiti negativnu pozornost ako to usporedno znači da će rasteretiti momčad.
Što to znači za njegov imidž? Pa, dugoročno ništa baš dobro, jer jedan pristup funkcionira samo dok se ne odvede u svoju istrošenu krajnost. Sopiću je tu važno da taj trenutak ne dođe prije nego što momčad ostvari uspjeh i baš zato nije slučajno da je drugačiji pristup prvi put pokazao nakon pobjede nad Hajdukom. S tom je pobjedom i 10 bodova prednosti nad Splićanima — što mu garantira (barem) drugu poziciju, uz finale Kupa — ostvario neočekivano cilj, baš kao i onomad u Gorici.
Njega dosad nije bilo briga koga će na putu do cilja otuđiti svojim stavovima i ponašanjem, ali ovom naglom isprikom novinarima — kojima je samo dva dana ranije, na vijest o tome kako je strukovna udruga formalno osudila njegovo ponašanje cinično poručio da “tri dana ne spava” zbog nje — čestitkama za Bajram i pristojnom molbom upućenoj Istri na temu otvaranja dodatnih mjesta Rijekinim navijačima nagovještava kako je osjetio da je momčad sjajnim rezultatom zavrijedila čak i spuštanje njegova garda.
Takav zaokret u ovom trenutku sugerira da je i on svjestan kako tvrdokorno pozicioniranje u rovu kratkoročno daje rezultat, ali je dugoročno kontraproduktivno za njega prvog, a onda i za klub. Rijekini navijači vole reći da su “sami protiv svih” i taj je slogan klub često gazio svojom pretjerano prisnom suradnjom sa sada jedinim konkurentom za naslov. No, Sopić je kao persona oduvijek gajio taj agresivni imidž tipa koji zaista želi biti sam protiv svih. U tom pogledu sada zaista dostiže i Jungov ideal pomirbe dvaju ekstremnim polova svog lika. Sopić, sam protiv svih, Rijeci donosi uspjeh.
