Prvi je špalir u nogometnoj povijesti, barem tako kažu zapisi, postavljen još 1955. godine u Londonu. U posljednjem kolu najvišeg engleskog nogometnog ranga tada su se na Stamford Bridgeu susreli prvak Chelsea i Manchester United, predvođen legendarnim Mattom Busbyjem. Tadašnji Chelseajev kapetan Roy Bentley, koji je tog dana zabio počasni pogodak u porazu 2:1, godinama je poslije prepričavao kako se on osobno pobrinuo organizirati prijem “u maniri crvenog tepiha”, ali da nije utjecao na odluku Unitedovih igrača. Busbyjevi su momci, koji su tada završili peti, tek željeli spontano i iskreno čestitati svojim suparnicima na povijesnoj, prvoj tituli prvaka.
Cijela je premisa zapravo tako počivala na činjenici da je inicijativa stigla od samih suparničkih igrača, što potvrđuje i fusnota koja napominje da je prvi idući špalir u Engleskoj održan tek 1972., kada su Don Revie i momci iz Leedsa s debelim zakašnjenjem čestitali Arsenalu na osvajanju dvostruke krune sezonu ranije. Poanta je, dakle, da špalir — u toj kolijevci nogometne kulture — nikad zapravo nije prerastao u puku formalnost, baš zato što je riječ o spontanom činu podrške sportskim suparnicima, u uvjetima u kojima je sport prvo i osnovno mjerilo.
Posao koji je, eto, onomad za Chelsea odrađivao Bentley kod nas su uoči jučerašnjeg derbija revno odrađivali određeni mediji, pokušavajući na sve načine progurati narativ po kojem će Hajduk tobože ispasti ‘neciviliziran’ gubitnik ukoliko se njegovi igrači ne poredaju u stavu mirno i aplaudiraju Dinamu.
I možda bi to i imalo smisla da je i kod nas riječ samo o sportu, ali naravno da nije, i to ovo smiješno bavljenje formom, a ne sadržajem, čini još tragikomičnijim potezom.
Ovaj kaos koji je po domino-efektu izbio nakon utakmice na autocesti put Splita postaje tako onaj pravi ‘špalir’
Krešimir Antolić, službeno član Dinamove uprave, često je spominjano ime u medijima. Bivši istaknuti kriminalist pri MUP-u još je 2013. inkorporiran u Dinamovu upravljačku strukturu, nastavivši tako tradiciju uske poveznice (bivših) policijskih djelatnika i Dinamove uprave pod Zdravkom Mamićem; one koja je formalno začeta imenovanjem bivšeg prvog čovjeka zagrebačke policije, Marijana Tomurada, u Dinamovu upravu. Upravo je Tomurad okarakteriziran kao čovjek koji je Antolića privolio na ‘transfer’ u Maksimir, gdje je s vremenom čak stekao reputaciju glavnog čovjeka ‘na terenu’, kao i ambicije za pretvoriti tu svoju operativnu funkciju u formalnu, kroz ulogu tobožnjeg ‘oponenta’ Mamiću.
Jučer je, međutim, Antolić ponovno uspio sebe progurati u prvi plan. Uoči derbija je stigla informacija da Hajdukovi navijači odbijaju ući na Maksimir uslijed otvorene zabrane unošenja bilo kakvih transparenata i rekvizita, koju je raspisala baš Dinamova uprava. Iz Dinama se pravdaju izjavama kako su, nekoliko dana uoči utakmice, u Split navodno poslali dopis u kojem navijače upoznaju sa svojim ‘pravilnikom’. Na slikovit način je zabrana megafona — pod presumpcijom da se pomoću njega, eto, mogu izvikivati parole koje pozivaju na mržnju — vrhunac te ironije, ali i deluzije čelnih Dinamovih ljudi.
U tom detalju, u kojem slavljenik u zasluženom slavlju i dalje pronalazi vremena pokazati i dokazati da kod nas nije sve u sportu, leži cijela priča ne samo o odnosima u hrvatskom nogometu, već i u društvu u cjelini.
Naravno da je ta cirkusarija oko špalira tek najjeftiniji mogući spin i plošni pokušaj normalizacije onoga što je još uvijek daleko od normalnog, a to je cjelokupna situacija u “nikad boljem” HNL-u. Strah od kritičkog postavljanja, jasno, i dalje najviše stoluje u Međugorju, odakle se sa šankova potvrđuju megalomanski Dinamovi transferi, ali i pozivaju potencijalni kandidati za trenera na audiciju.
Ovo je i dalje njegov, Mamićev Dinamo, klub izgrađen na kriminalu, koji i dalje sam ne može prihvatiti svoju konačnu poziciju bez da netko drugi — koga Mamić, Antolić i ostatak te izvršne družine smatraju trnom u oku — istovremeno javno biva ponižen.
Kroz godine su ponižavani i maltretirani prečesto bivali i sami Dinamovi navijači, ali oni sad nisu smjeli biti na tapeti baš iz razloga što se danima iz klupskog PR odjela pumpala slavljenička atmosfera. S druge strane, Antolić nije baš ništa naučio iz onog skandaloznog fijaska s nezakonitim ‘crnim listama’, kada je također podrazumijevao da je ‘zakon’, koji on u Dinamovo ime producira, istovremeno i državni. On sad odabire tko će, kako i koje poruke slati.
Insistiranje na špaliru najjednostavnija je metoda normalizacije tog potpunog cirkusa, čak i ako niste nužno na platnoj listi ljudi iz Maksimira, odnosno, Međugorja. Kod nas se uvijek bilo preteško baviti teškim pitanjima, samo da bi se onda otvorio prostor raznoraznim negativcima koji će upirati prstom i pričati o ‘nekulturi’. Podsjeća to na događaj od prošlog vikenda, u kojem je nitko drugi do Velimir Bujanec dao svoj ‘osvrt’ na zagrebački prosvjed, organiziran povodom novog, agresivnog udara na ženska prava. U njemu se on, čovjek koji je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom i koji je apologet koljačkih režima, odjednom snebiva kad ljudi čija se ljudska prava zatiru koriste vulgarne izraze kako bi skrenuli pozornost na ozbiljan društveni problem.
Pričanje o ‘kulturi dijaloga’ — pa i o tim špalirima, ako vam je promakla paralela — u takvom je kontekstu apsolutno bezobrazno i smiješno. Možemo pričati o tome da je GNK zasluženo postao prvak, ali ne možemo pričati o zdravoj nogometnoj kulturi kod nas sve dok taj klub postoji u ovakvom obliku, s istim ljudima koji su njega, ali i čitav nogomet podredili svojim interesima.
Naše je društvo uvelike i dalje ono u kojem će Mamić kao bjegunac imati obraza tužiti Hrvatsku, državu koju je opljačkao, Europskom sudu za ljudska prava (!), dok njegov kućni policajac ta ista ljudska prava zatire, a onda — nakon što takvi postupci dobiju apsolutno neželjene reakcije — usmjerava krivicu isključivo na posljedicu, a ne na sebe/njih kao uzrok. Oni neće otvoreno reći da mrze nekog, ali će napraviti sve ostalo da tu svoju mržnju spram svega zdravog, bilo to u navijačkoj kulturi ili nogometu općenito, itekako prezentiraju. Čak i ako su u pitanju njihovi vlastiti navijači.
Ovaj kaos koji je po domino-efektu izbio nakon utakmice na autocesti put Splita postaje tako onaj pravi ‘špalir’ o kojem uistinu trebamo razgovarati.
U njemu također nema spontanosti, već u njemu morate sudjelovati čak i ako želite kao najobičniji navijač, kojeg boli kurac i za transparente, i za parole, i za baklje, i za tučnjave, samo otići bodriti svoj klub na posljednjoj ligaškoj utakmici. A onda vas dočekaju mrki špaliri tipova u oklopima, koji nemaju problema s vulgarizmima i koji će vas pod prijetnjom privođenja ili batina potjerati čak i ako želite samo upražnjavati svoja temeljna ljudska prava odlaskom na zahod ili po bocu vode na benzinskoj postaji. Nasilje, naravno, nikad nije odgovor, ali naivno je pomisliti da se na konstantno maltretiranje i diskriminaciju neće odgovoriti i na takav, ekstreman način, isto kao što je naivno osuđivati nekoga tko koristi riječ “pička” kad joj po njoj čeprkaju (figurativno, valjda) popovi i političari.
Stoga me poštedite priča o špalirima, osmjesima i kurtoaznim čestitkama. Oni koji imaju vremena postavljati stvari na taj način ionako veze nemaju s realnošću odnosa u hrvatskom nogometu a ni društvu, i pojave se samo onda kad treba docirati nekome oko ideje podrške uslijed nekog izdvojenog uspjeha. Ovi drugi, po običaju, završe maltretirani, demonizirani, a onda i, evo, propucani.
