Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Split ćeš opet Hrvatska

Kada ćemo opet gledati reprezentaciju na Poljudu?

Bila je to jedna od onih zimskih večeri u Splitu kakve u veljači uglavnom služe kao ogledni primjer hibernacije na ulicama drugog najvećeg grada u državi. Jedino što je te konkretne večeri zapravo postojao razlog da se čovjek izvuče iz kuće i nakon što sunce zapadne.

Na Poljud su stigli Nijemci, tada svjetski doprvaci, kako bi odmjerili snage s hrvatskom reprezentacijom pod vodstvom Otta Barića. Novinski stupci punili su se naslovima o atraktivnošću susreta i nabrajanjem imena koja bi trebala doći u Split, ali realnost je bila nešto drugačija. Sjever je bio prazan; Torcida je, umjesto na svoju poziciju, odlučila otići na zgradu iza južne tribine, popularno nazvanu Kineski zid, s kojeg je poručila kako se “ljudi vežu za rič, a stoka za rogove”. Na ostatku stadiona bilo je nekoliko tisuća ljudi, puno manje od 15.000 koliko glasi brojka koju danas možete pronaći na internetu.

Istovremeno je na terenu curilo vrijeme te dosadnjikave utakmice koju će se upamtiti po reprezentativnom debiju Ivana Klasnića i porazu u posljednjim trenucima, ublaženom prvim i zadnjim pogotkom Labuda iz Orašja Mate Neretljaka u dresu nacionalne selekcije. I ta je Njemačka zapravo bila dozlaboga dosadna, bez obzira na sastav, silne najave, pa čak i ono finale u Yokohami dvije godine ranije.

Par mjeseci prije toga bio sam na jednoj drugoj utakmici, onoj između Hajduka i Marsonije. Petnaest minuta prije kraja te utakmice Torcida je uz pjesmu Moja Domovina također napustila Sjever, ostavivši poruku na kojoj je pisalo “ovo vam je zadnje upozorenje”, uz koju je stajao grb Hrvatskog nogometnog saveza, ali ‘prekrojen’ tako da na njemu piše “FSJ”; navijačka aluzija na svojedobno sličan tretman od Fudbalskog saveza Jugoslavije. Razlog je ležao u HNS-ovoj odluci da ključnu kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Europsko prvenstvo u Portugal, onu protiv Bugarske, dodijeli Zagrebu, a nju je tadašnji predsjednik Vlatko Marković opravdavao nevještim argumentom kako su “reprezentativci navikli na Zagreb”.

Petnaest je godina prošlo od tog zadnjeg upozorenja, a priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njenim ukazivanjima u Splitu identična je kao i te večeri početkom 2004.

Baš kao što je godinu prije te šareni sastav reprezentacije protokolarno stigao pred nekih 1.000 gledatelja u sklopu krnjeg izdanja turnira Trofeja Marjan odigrati utakmicu s Poljskom, ili kao 2000., kada me od gubitka razuma zbog najdosadnije utakmice u životu — prijateljske protiv Španjolaca, završene bez golova — spasilo praćenje čuvenog La Rojina navijača Manuela Artesera, koji je nemilo lupao po svom bubnju par redova ispod mene na poljudskom Istoku.

Osiguranje može spriječiti incidente, ali ne može širenje ideja: upravo je to ono čega se vladari hrvatskog nogometa najviše i boje

Prvo je došla euforija onim gostovanjem Italije 1995. i krcatim stadionom s atmosferom koja je išla rame uz rame s onom na najvažnijim Hajdukovim utakmicama. Poslije toga su 1997. na Poljud stigli Danci i Slovenci, koji su manjak atraktivnosti kompenzirali suludim utakmicama — pogotovo je takva bila ona protiv Slovenije, kada smo svi na dan-dva poželjeli biti Primož Gliha i zabijati hat-trickove po školskim igralištima. Nakon toga je sve postalo isto; svakim novim kvalifikacijskim ciklusom zakotrljale bi se priče o “dovođenju” reprezentacije na Poljud, nakon čega bi se polemika svela na niz različitih opravdanja, smislenijih ili manje smislenih, kada se to ipak ne bi dogodilo. Uslijedio bi blijedi pokušaj kompenzacije revijalnim utakmicama uglavnom održavanim u očajnim terminima, koje bi bile interesantnije za praćenje zbog reakcija domaće publike nego zbog bilo kakvog naboja.

I tako u krug već 24 godine od te povijesne utakmice s Italijom.

Ako vam treba osvježiti pamćenje, Hrvatska je u Splitu od tada bila domaćin ukupno 11 puta, od čega su službene bile tek četiri utakmice. Za usporedbu, Hrvatska je od te 1995. u Splitu odigrala jednak broj službenih utakmica kao u La Valetti, njih četiri, a samo jednu više nego na Estadi Comunal u Andorri La Velli.

Ne čudi stoga što se malo tko obazire na zaključke iz Saveza o tome kako bi pri novim logističkim raspodjelama ponovno tobože trebalo uvrstiti Split u računicu, ponesenim i opijenim mantranjem izbornika Zlatka Dalića o demonstriranju “zajedništva” ondje gdje je ono na najvećoj kušnji. Navijački prosvjedi i bojkoti prerasli su s godinama u otvoreni rat navijača i Saveza koji je odveo i Hajduk u pat-poziciju. Svojedobnom eliminacijom klupskog kadra koji je uglavnom po političkoj liniji dijelio sentiment s vrhuškom Saveza, klub je jednostavno konačno naglas rekao ono što je njegovim navijačima bilo odavno jasno: Hrvatska ne može igrati na Poljudu dok god je neki svojataju i iskorištavaju kao svoj osobni brend i materijal za samopromociju, pritom usmjerenu i protiv interesa ne samo kluba, nego i hrvatskog nogometa općenito.

U tom se dijelu zapravo krije ponajveći dio problema, a njegovim lociranjem i moguće rješenje peripetija oko toga gdje točno ‘pripada’ hrvatska nogometna reprezentacija. Odnosno, pravo je pitanje kome ona pripada, jer njena povijesna uloga najvećeg ambasadora Hrvatske dvojbena je otprilike onoliko dugo koliko i traju ove polemike, znači dobra dva desetljeća.

U međuvremenu je redom služila za niz stvari: prvo kao ideološko oruđe, onda kao pokazatelj omjera snaga i nositelja moći, a na kraju i kao besramni izlog igrača spremnih za prodaju. U svim navedenim slučajevima su Hajduk i Split, samim tim i navijačka populacija s juga zemlje, označeni su kao autsajderi koji se nalaze na drugoj strani spektra. Potpunim odvajanjem Hajduka od političko-namjesničkog nogometnog establišmenta taj se jaz produbio do krajnjih granica, a samim tim je i reprezentacija potegnula sasvim na ‘svoju’ stranu, pretvorivši se praktički u servis interesa i siguran plašt iza kojeg isti taj establišment pokriva sve svoje silne nedostatke.

Baš zato je važno naglasiti da to u svojoj osnovi nikada nije bila nekakva podjela Sjevera i Juga, već je ta konstrukcija izgrađena tijekom druge polovice 1990-ih, kada je iz određenih političkih pobuda ona reflektirana i na ‘kult’ reprezentacije. Vrhunac te vizije je stigao baš negdje u doba kada je današnji predsjednik Saveza Davor Šuker pokazivao srednji prst splitskoj publici, suočen s kritikama zbog njegova revijalnog pristupa na revijalnoj utakmici protiv Danske u (opet) veljači 1999. Sve nakon toga bila je više demonstracija moći koju je oslabljeni i gotovo ugašeni Hajduk gubio u svakom smislu i to do krajnjih granica, baš kao i ostatak klubova diljem zemlje.

Bitna je razlika, međutim, ta da su Hajdukovi navijači svih tih godina kontinuirano predstavljali vokalnu kritiku privatizaciji nacionalne vrste i njenom podređivanju osobnim interesima pojedinaca. Točka u kojoj je Hajduk kao klub — odnosno, institucija i svojevrsni društveni pokret — sam zauzeo rigidni stav o odbijanju dijaloga s vodstvom Saveza sve do uvođenja promjena sa svrhom boljitka hrvatskog nogometa predstavlja još jedan vrhunac, onaj u kojem su se interesi Splita i Saveza sasvim razišli. Ne samo razišli, već se čitava priča putem dobro utabanih kanala okrenula na onu o “ogorčenim gubitnicima iz raspalog Hajduka”, što je osobito suludo ako shvatimo da se radi o nacionalnoj selekciji koja bi trebala, u teoriji barem, biti lišena tribalizama i bilo kakvih podjela na takvoj razini.

Uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Rusiji je zaista bio šansa za pravi korak u smjeru razrješenja tog gordijskog čvora, ali i dalje su u pitanju tek deklarativne izjave koje samo skreću pažnju s implementacije bilo kakvih istinskih promjena. Uostalom, iako je Šuker okrenuo svoju priču o “pet utakmica na Poljudu, ali u idućih 20 godina” — što je izjavio nakon fijaska sa 100-godišnjicom osnivanja Hrvatskog nogometnog saveza i revijalnom utakmicom protiv Švicarske na Poljudu — do “vječne želje” za igranjem u Splitu, što je opet očita bedastoća, trend je i dalje isti. Liga nacija je izbjegla Poljud bez poštenog spomena, a od utakmica koje slijede su one protiv Azerbajdžana, Walesa i Tunisa već dogovorene na provjerenim lokacijama, od Maksimira i Gradskog vrta pa do Varaždina. Split je i dalje tabu-tema, a reprezentacija talac naizgled sukobljenih strana.

Nije baš jasno zbog čega bi se Split i navijačka opozicija, koja je taj status zaradila upravo zazivanjem pozitivnih promjena, trebali i ovdje vidjeti tek kao jednako zlo. Njihov bunt je tek posljedica dugotrajnog procesa privatizacije nacionalne selekcije koja je postala sinonim kvarne politike, s bitnom napomenom da njena sportska dostiguća dobrom dijelu nacije uporno služe kao jedino sredstvo legitimacije i jedini bitan argument. S druge strane to ne znači da na institucionalnoj razini Hajduk i Split trebaju držati isključivo zatvoreni stav, jer se baš zbog njega kod prosječnog pratitelja javlja reducirani dojam da su u pitanju samo zaraćene strane, svaka s vlastitim interesima, pri čemu jedna ima neki rezultat kojim opravdava sve loše što radi. Druga ima samo neke ideale, a oni su prosječnom Hrvatu nažalost tek misaona imenica i izlika za gubitaštvo.

Međutim, hrvatski nogomet i hrvatska reprezentacija trebaju te ideale.

Baš kao i one koje nosi suvisla opozicija u Zagrebu ili u ostalim gradovima. Njen razvoj počiva na kritičkom promišljanju smjera u kojem hrvatski nogomet ide s reprezentacijom kao njegovom najsjajnijom predstavnicom. Pritom čak ni desetljeća sistemskog otuđivanja reprezentacije od jednog dijela nacije nisu dokrajčila želju da se i dalje bori za povratak statusa reprezentacije kao one koja pripada narodu, baš kao što se prethodno izborilo pravo preispitivanja i utjecaja na smjer u kojem i Hajduk kao institucija ide. Uostalom, ti su isti navijači bojkotirali i prekidali utakmice svog kluba, samo kako bi ga otkinuli iz ruku onih koji su pod Hajdukovim okriljem kupovali suce i prvenstva te držali drugima ljestve u raznim nedjelima na račun hrvatskom nogometa.

Reprezentacija, ili onaj njen popularno nazvano “kult”, treba Split da od njega i njegove navijačke baze usvoji ideju što znači boriti se svim sredstvima, pa i onima koja podrazumijevaju odricanja, za boljitak nečega do čega je ljudima itekako stalo. Split, s druge strane, treba reprezentaciju u svom dvorištu da pokaže kako njegov bunt nije besmislen, odnosno ponukan nekakvim secesionističkim prijezirom spram podrške nacionalnoj selekciji, kako se to često prikazuje.

Jer kad Poljud konačno otvori svoja vrata reprezentaciji, otvorit će se i kanal da se taj bunt, sad već formiran u konkretne i koherentne zahtjeve, prenese direktnije i ostatku javnosti, pa i onom njenom dijelu koji glupavo vjeruje da u Splitu doista stoluju nekakvi “orjunaši” i mrzitelji te da su huligani i “antinarodni” elementi glavni problem. I neće se pritom raditi ni o kakvom kompromisu, nego o širenju područja borbe. Osiguranje može spriječiti incidente, ali ne može širenje ideja: upravo je to ono čega se vladari hrvatskog nogometa najviše i boje i zašto ne žele u Split.