Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Spojka Sjevera i Juga

Ratko Kacian: slabo poznata priča prvog koji je igrao za Hajduk i za Dinamo

Dugu i bogatu povijest dvaju najvećih klubova u Hrvatskoj krojile su stotine ljudi, svi različitih profila i životnih pozadina. Kako to obično biva dok povijesne prilike uvjetuju oblikovanje društvene dinamike sportskih rivalstava, dolaskom samostalne Hrvatske Dinamo i Hajduk izgubili su one suparnike s kojima su im utakmice predstavljale – što bi se onako klišejizirano reklo – „više od sporta“. Odlaskom beogradskog dvojca, Crvene Zvezde i Partizana u zaseban kut, prirodno se nametnula potreba da se prvog susjeda, dotad tek rivala u onom benignijem, sportskom smislu, okarakterizira kao ‘smrtnog’ neprijatelja.

Tad su se počele izvlačiti i nove, specifične društvenopolitičke okolnosti kojima se opravdavala ta zloćudna mutacija rivalstva Modrih i Bilih; iz Zagreba su se kroničari naglo krenuli prisjećati ‘favoriziranog’ statusa Hajduka u Jugoslaviji, dok su Splićani osjećaj centralizacije doživjeli ponajviše kroz prizmu projekta Croatije kao „kluba svih Hrvata“ u očima i planovima prvog hrvatskog predsjednika. Dok u svakoj od tih teorija ima i validne, ali s druge strane i sulude argumentacije, ovu priču čini bitnom to da je od tog trenutka Velebit postao ‘crta razgraničenja’ u i dalje fiktivnom sukobu Sjevera i Juga, a da kazna sportskim dezerterima koji se drznu prijeći u redove rivala više nije samo puko podjebavanje. Dapače, oni preuzmu status ‘veleizdajnika’.

Zametnulo se pritom u rekordnom roku na podatke o tome koliko je ‘tovara’ gradilo povijest Dinama, jednako kao što se zaboravlja na to koliko je purgera prisvojilo Hajduk i Split kao svoj, zajedno gradeći dvije najveće sportske priče u državi. Tradicija imena kao što su Ivić, Zambata, Vukas, Papec, Jerković, Deverić i drugi, neovisno jesu li i formalno nosili oba dresa ili su samo prekršili ‘zakletvu’ rovova rodnih gradova i regija, postala je za dobar dio navijača – ništavna.

Pitanje je stoga jesu li navijači s maksimirskog istoka sasvim svjesni da s druge strane te tribine leži igralište koje nosi ime upravo jednog od takvih, Ratka Kaciana. Dalmatinca, koji je pritom i prvi nazovi-‘izdajnik’ u povijesti – onaj koji je časno nosio dresove obaju klubova, prije nego što je to bio nekakav polemični čimbenik.

Kacian nije bio samo dio dviju sjajnih generacija naših najvećih klubova, već i prvi koji je u svojoj karijeri objedinio Hajduk i Dinamo

Nekako se uvijek stječe dojam da je priča o Ratku Kacianu omeđena statusom Dinamove klupske ikone, s druge strane i bez jasne slike koliko je njegov nažalost prekratki život značajan za zagrebački, ali i splitski nogomet. U samo 32 godine, usred povijesno najturbulentnijeg vremena, ispisao je zanimljivu osobnu priču.

Iako je prve, stidljive korake odradio u Primorcu iz Biograda, Kacian je preseljenjem obitelji u Šibenik 1934. obukao dres Osvita, prvog registriranog nogometnog kluba u tom gradu, formalno osnovanog tek godinu dana prije njegova pristupanja. Postoji priča prema kojoj je bio dio Osvitove momčadi koja je u proljeće 1936. u prijateljskoj utakmici odigranoj u Zagrebu navodno – o utakmici ne postoje praktički nikakvi pisani tragovi – svladala i slavni Liverpool. Kacian je srastao sa Šibenikom u tolikoj mjeri da će vam određeni dio starije populacije Šibenčana došapnuti kako Modri svoju simpatizersku populaciju u srcu Dalmacije mogu pripisati upravo njemu te Krasnodaru Rori – osvajaču Kupa Velesajamskih gradova s Dinamom, koji također nije bio rođeni Šibenčanin, ali koji je stasajući nogometno u tom gradu postao njegov, baš kao što je Dražan Jerković kao rođeni Šibenčanin zapravo – Zagrepčanin.

No, dok je o tom zagrebačkom susretu Osvita i Liverpoola malo toga rečeno, puno je više ispisano o prvoj utakmici zbog koje Kacian, talentirana spojka čuvena po preciznoj pas igri i dijagonalama, završio na naslovnicama. On se već te 1936. stacionirao u Zagrebu, gdje će se pridružiti čuvenoj generaciji HAŠK-a, da bi ipak 5. rujna 1937. na noge podigao 10.000 Rimljana i kojih stotinu gostujućih Splićana na tribinama tadašnjeg Romina stadiona. Hajduk je tada uzvratio posjet u sklopu prijateljskih susreta s Rimljanima; u porazu 4:3 dva je gola je pred očima Mussolinijevih sinova, Vittorija i Bruna, zabio Frane Matošić, a treći Kacian.

Foto: Stare utakmice – povijest Hajduka

Premda je tad uz njega igrao i suigrač iz HAŠK-a Ivan Medarić kao posuđeni igrač (kao i Slobodan Anđelković iz beogradske Jugoslavije te Vojin Božović iz BSK-a), čini se da Kacian još nije bio punopravni član zagrebačke momčadi. Primjerice, u studioznom pregledu nogometa u Jugoslaviji između dvaju svjetskih ratova, sažetom u Hronici prve lige autora Bobana Živanovića, Kacian se kao službeni član Akademičara spominje ‘tek’ od trofejne sezone 1937./38., kada će Zagreb s HAŠK-om dobiti još jednog prvaka države u nogometu, uz Građanski i Concordiju.

Već u formalnom debiju za HAŠK, protiv tadašnjeg mađarskog prvaka Hungarije (danas MTK), Kacian je oduševio postigavši dva pogotka od pet, koliko su Zagrepčani tog dana uvalili. Označila je ta utakmica i početak nerazdvojnog tandema Kaciana i Ivana ‘Ice’ Hitreca, drugog ‘kuma’ današnje Dinamove omladinske škole. U toj trofejnoj sezoni HAŠK je na krilima njih dvojice uspio postati prvak ispred beogradskog BSK-a tek na gol-razliku, a 22 od 40 golova zabili su zajedno Hitrec i Kacian.

Bio je, kažu, bio je pomalo povučen, samozatajan. Nogometnu je igru volio shvaćati na pomalo i nekonvencionalan način, usvajajući sve odgovornosti spojke ali preuzimajući i ulogu čistog vođe navale. Tu je upravo tom pas-igrom uvijek tražio slobodne suigrače, makar je uvijek davao i svoj dio golova.

Godinu dana nakon što je s HAŠK-om osvojio naslov postao je član Hajduka, u kojem su ga u vrhu napada dočekala dvojica kolega s kojima je Kacian tvorio možda i najubojitiji napadački trio u povijesti splitskog kluba. S jedne strane tu je bio Matošić, čovjek s najviše nastupa i golova u Hajdukovoj povijesti, dok je uz njega protivnike gazio i Čeh Jiří Sobotka, član one čuvene selekcije Čehoslovačke koja je na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1934. zauzela drugo mjesto, a koji je u Split stigao kao igrač, a kasnije kratko i kao trener prve momčadi. I uz tu dvojicu golgetera je Kacian je u svojoj drugoj sezoni u Hajduku, kada su Splićani osvojili naslov prvaka Banovine Hrvatske, bio najbolji strijelac sa 17 golova.

No, tek nekih mjesec dana nakon osvajanja te titule, Split je pao pod okupaciju i sportski život u njemu je prestao. Kacian se vratio u HAŠK; do 1943. je skupio i 10 nastupa za reprezentaciju Nezavisne države Hrvatske.

Još će se jednom pokušati vratiti u Hajduk – u svom radu Šezdeset i pet godina obnove Hajduka na otoku Visu, Mladen Cukrov ubraja Kaciana među one koji su na poziv kluba 1944. trebali biti prebačeni na Vis. Spominje ga se i kao sudionika Narodnooslobodilačke borbe. No, bio je drugom kontingentu igrača s kojima se, zbog prevelikog rizika uslijed pojačanog nadzora okupatora izazvanog prvim prolaskom, nije željelo riskirati.

Foto: gnkdinamo.hr

S krajem rata i raspuštanjem dotadašnjih zagrebačkih klubova Kacian se našao u redovima novoosnovanog Dinama. Prvi put je nastupio za Modre u prijateljskoj utakmici protiv Crvene zvezde odigranoj u Beogradu u srpnju 1945. Tri godine kasnije je s Franjom Wölflom, Željkom Čajkovskim i ostalima iz te atraktivne generacije osvojio prvi naslov s Dinamovim imenom. Poznata je iz tog perioda i njegova izjava da je, unatoč neospornoj golgeterskoj profiliranosti, skloniji asistiranju: „Nema smisla pucati dok je Wölfl tu“, govorio je.

Bio je to neki drugi i drugačiji Dinamo, bez obzira na sve peripetije oko nasljeđa Građanskog i HAŠK-a.

Hajduk ima svog Nikolu Gazdića, popularnog ‘Rica’, koji je dres Bijelih nosio do samog kraja svog mladog života. Iako je i Ratko Kacian uvelike Hajdukov, on je svoje zadnje dane na sličan način ostavio Dinamu i zagrebačkom nogometu. Njegov prijatelj Čajkovski – zajedno s kojim je bio osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Londonu te iste 1948. – znao je kazati da Kacian i nije previše obraćao pozornost na svoje zdravlje, što se vrlo brzo na veliku žalost navijačke populacije pokazalo i točnim. U obranu titule sezonu poslije, uvelike iscrpljen bolešću, nije mogao ući. Srčana mana prekasno je otkrivena za to doba, da bi u lipnju 1949. preminuo sa samo 32 godine života. Za Dinamo je odigrao 57 službenih utakmica i zabio 19 golova.

Klub ga nije zaboravio. One za Dinamo vrlo značajne 1967. službeno je formirana omladinska škola kojoj su nadjenuta imena Ice Hitreca – njegova čuvenog suigrača koji je također preminuo mlad, 1946. – i Ratka Kaciana.

Kacian nije bio samo dio dviju sjajnih generacija naših najvećih klubova, već i prvi koji je u svojoj karijeri objedinio Hajduk i Dinamo. Ipak, dojam je da se njegova ostavština nekako uzima zdravo za gotovo, kao da je spala samo na udaljeno i ne baš sasvim jasno ime akademije i igrališta. Nekako mislim i da bi ga plitko ‘navijaštvo’ i udaljavanje od tradicije pogodilo kudikamo više od svih onih klasičnih derbi prepucavanja na račun njegovih tovara, odnosno purgera.