U srcu Italije, u južnom dijelu pokrajine Umbrije, leži Terni. Grad je to sa nešto više od 100.000 stanovnika; iako je to za talijanske brojke razmjerno još uvijek malen, nosi podosta velik povijesni značaj. Terni je poznat po dva nadimka: prvi je svakako Čelični grad, uslijed duge tradicije čeličana. Drugi je Grad ljubavnika, po svom zaštitniku, Svetom Valentinu, koji se rodio u Terniju i u njemu postao biskup.
Ranije ovog mjeseca još se jednom pokazala simbioza tih dvaju nadimaka, i to a oko tamošnjeg nogometnog kluba. Nakon što je Ternana 2. travnja kod kuće s visokih 4:1 pobijedila Avellino, najbližeg suparnika na ljestvici u Serie C, klub je zaokružio sjajnu sezonu toliko željenim povratkom u Serie B. I možda to na prvu i ne zvuči kao neka velika stvar, ali viralne slike i snimke prvo utakmice, a onda i velikog slavlja u centru grada koje se odvijalo unatoč strogim epidemiološkim mjerama, dale su do znanja da je u pitanju još jedna gradska priča iz Ternija.
Njihova Ternana i nije povijesni teškaš. Još otkako su se dva lokalna kluba u listopadu 1925. spojila u jedan, svega dvaput u povijesti je igrao među talijanskom elitom. Bilo je to 1972. i onda opet 1974.; Ternana je u međuvremenu ispala, ali se ta generacija smatra jednom od prvih momčadi koje su u Italiji uspješno implementirale postulate totalnog nogometa preko ideje Corrada Vicianija, trenera poznatog i po nadimkom Prorok. Stil igre koji je implementirao tada u Ternani ostao je poznat u povijesti kao gioco corto, koji je on sažeo u misao da igrači “trebaju znati što mogu, pod uvjetom da to odrade dobro i brzo”.
Nakon 1:1 protiv Lazija na Olimpicu u veljači 1972., utakmice u kojoj je Ternana demonstrirala svoj brz izlazak iz bloka uz puno izmjena pozicija, novinar Francesco Rossi je u Il Messaggeru sažeo taj Ternanin etos.
“Mi smo izgrađeni od čelika, naša srca su čelična i nitko nas ne može uništiti”
“Ternana i njena igra ostavljaju dojam tečnosti, poput nekakve prirodne sile”, zapisao je u veljači 1972. Francesco Rossi u Il Messaggeru nakon 1:1 protiv Lazija na Olimpicu, utakmice u kojoj je Ternana demonstrirala svoj brz izlazak iz bloka uz puno izmjena pozicija. “Ona je kao pad vodopada u Marmoreu, a Vicianijeva je ekipa očarala sve prisutne”. Također, nešto ranije, RAI-jev dopisnik Maurizio Barendson poslan je na otvaranje novog, velikog stadiona u Terniju koji je Ternana otvorila prijateljskom utakmicom protiv brazilskog Palmeirasa. “Rijetko je kada nogometna momčad tako nalikovala svom okruženju kao ova u Terniju”, kazao je tada Barendson nakon još jedne sjajne utakmice.
Bilo je to vrijeme kada su tisuće radnika iz lokalnih čeličana s ponosom govorili kako su ujedno i Ternanini navijači, ali to je vrijeme sada uvelike iščezlo. Prije nekoliko godina Terni je posjetio i Papa Franjo, uslijed teške ekonomske situacije u gradu i ogromnih rezova koje današnji vlasnici čeličana, uglavnom strani, vrše na svakodnevnoj razini. Papa je tada prozvao njemačku kompaniju ThyssenKrupp koja je tog ljeta otpustila u gotovo 20 posto rane snage, da se podsjeti na Mitbestimmung, odnosno njemački poslovni model koji omogućuje radnicima da imaju utjecaj na rad kompanije, uključujući i mjesta u upravi.
“Još jednom šaljem molbu iz srca”, obratio se pred više tisuća radnika Papa, “da ne prevagne logika profita, već logika solidarnosti i pravde”.
Prosvjedi, međutim, i dalje traju, baš kao i bolni rezovi, a aktualna pandemija predstavlja dodatni udar na ionako okrhnutu ekonomiju. U takvoj je sredini malo stvari koje više mogu ujediniti ljude; jedna od njih je, srećom, ispao nogomet.
U ovom trenutku i dalje traju radnički prosvjedi u pogonima čiji je vlasnik još jedna njemačka tvrtka, Treofan. Nakon što su na vrhuncu pandemije radnici morali raditi prekovremeo, vlasnici su odlučili kako svejedno sele pogon iz Ternija, a sredstva u likvidaciji firme su namirili od plaća radnicima. Zbog toga su se oni odlučili blokirati pogon, a mnogi su ovaj sjajan trenutak njihovog voljenog kluba, pobjedu protiv Avellina, pratili iznutra. S njima je tih dana stalno i Riccardo Zampagna, legendarni Serie B-omber i dijete grada, široj publici koja prati talijanski nogomet najpoznatiji po epizodama u Atalanti i Messini.
Danas je 42- godišnji Zampagna u zasluženoj igračkoj mirovini, a osim kratkog pokušaja trenerske karijere u niželigaškom Macchieju 2013., većinu vremena i dalje provodi uz svoj Terni i Ternanu. Njegov otac, koji ga je i prvi put odveo na Ternaninu utakmicu, bio je radnik u čeličani, pa mu ne treba poseban poriv da podrži borbu radnika.
“Sva moja solidarnost je vezana uz njih i nadam se da će i dalje biti ujedinjeni”, izjavio je Zampagna u kratkom dokumentarcu koji obrađuje baš tu poveznicu grada i kluba. “Mi smo izgrađeni od čelika, naša srca su čelična i nitko nas ne može uništiti”.
Zampagna je kao tinejdžer i sam bio dio Freak Brothersa, najpoznatije Ternanine navijačke skupine. Osnovana je 1974., u jeku euforije izazvane Vicianijevom Ternanom ali i vala ultras pokreta koji je sredinom 1970-ih opsjeo cijelu Italiju. S vremenom je, suprotno očekivanjima, njen status sve više rastao, baš zbog ideala kojima je obojila tribinu, ali i čitav stadion. Mnogi od tih navijača su, baš kao i idol Zampagna, djeca radničkih obitelji iz Ternija, i kao takvima im je solidarnost glavni temelj postojanja navijačke grupe. Ona im donosi požrtvovnost, ali i optimizam čak i u najtežim trenucima — kako za njih same, tako i za klub, koji je već nekoliko puta bankrotirao.
Navijači su tako postali klupski simbol. Oni mu, jasno, podrškom pomažu iz utakmice u utakmicu, ali i čine Ternanu poznatom i diljem Europe. Tribine su oslikane nizom murala, a neki od njih potječu još iz tih formativnih godina navijačkog pokreta. Među njima ističu se i oni s tematikom podrške Čileu, koji datiraju još iz doba vojnog puča u rujnu 1973. Dok je Ternana uživala svoje najsjajnije dane na terenu, njeni su se navijači solidarizirali s tisućama političkih izbjeglica koje su od progona bježale, između ostalog, i u Italiju. U njihovu čast se jedna navijačka grupa nazvala i Brigada Pablo Neruda, po tom svjetski poznatom čileanskom pjesniku koji je i sam ispao žrtva progona vojne hunte.
Te su ideje jednakosti i solidarnosti Ternanini navijači nastavili graditi svo ovo vrijeme, zbog čega su im pristupali navijači diljem svijeta u nadi da će se s njima zbližiti. Između ostalog, 2002. su upravo Freak Brothers bili — zajedno s Anconinim Ultrasima i Livornovim Brigate Autonome Livornese — jedna od triju temeljnih skupine koje su osnovale tzv. Ultras Resistance Front, svojevrsno udruženje navijačkih skupina koje se bore za inkluzivnost i međunarodnu solidarnost, uz snažni antiestablišmentski sentiment. Iz te je grupacije nastao i Progetto Ultrà, projekt koji organizira i Antirasističko Svjetsko prvenstvo koje se pod geslom “drugačiji nogomet je moguć” odigrava nedaleko Modene.
Osim s njima, Ternanini navijači u dobrim su odnosima i sa St. Paulijevim, ali i Atalantinim. Upravo su s njima organizirali Zampagninu oproštajku, na kojoj se Riccardo poklonio navijačima obaju klubova, zagrljenih pred njim.
“Slavio sam podno istočne tribine i više-manje sam znao sve, a vidio sam čak i svog rođaka u suzama”, prepričao je dojmove Zampagna. “Kada sam vidio i Atalantine navijače s transparentima, bilo je to kao da sam premjestio Curvu Nord iz Bergama u Terni, i to mi je sve značilo da sam voljen kao čovjek, a ne samo kao nogometaš.”
Antiestablišmentska crta utječe i na odnos Ternaninih tribina i vlasnika, pogotovo zbog povijesti lošeg upravljanja. Odnos je započeo na lošoj osnovi i sa sadašnjim vlasnikom Stefanom Bandecchijem, inače vlasnikom privatnog sveučilišta u Terniju. Pod njegovim je vlasništvom Ternana ispala iz Serie B, a dodatni je revolt izazvao tako što je u grb kluba umetnuo i ime svog sveučilišta, pa se klub kratko vrijeme službeno zvao Unicusano Ternana. Međutim, jako je brzo shvatio da ga sukob s navijačima neće dugo održati na toj poziciji, pa je neslavni povratak u Serie C iskoristio za novi početak.
Između ostalog, potrošio je nekoliko stotina tisuća eura kako bi u doba pandemije otkupio od Saveza prava na prijenose Ternaninih utakmica, a onda ih je kroz vlastitu produkciju odlučio ponuditi na javno dostupan besplatni stream. Usto je klub preko navijača dostavljao hranu tisućama obitelji tijekom lockdowna , a pakete su distribuirali upravo najžešći tifosi, koji su pokrenuli i akciju prodaje unikatnih šalova kojima su prikupljali sredstva za pomoć najpotrebitijima.
Bandecchi je također dopustio Treofanovim radnicima da tijekom utakmica izvjese svoje parole na stadionu kako bi njihova poruka obišla Italiju, ali i svijet. Ternanin predsjednik je to pred vlastima ‘opravdao’ pklupskom tradicijom i činjenicom da su se kroz čitavu Ternaninu povijest na tribinama mogle vidjeti i poruke podrške raznih radničkih sindikata.
“U Ternani sam shvatio da su u nogometu navijači i zajednica jedini pravi pobjednici”, rekao je Bandecchi. “Ako su navijači i grad ujedinjeni oko svlačionice, onda je ona samo vrh te sante leda.” I to je sada, izgleda, konačno posrijedi. Doduše, sigurno je svemu kumovala i činjenica da je na čelu svlačionice još jedna ikona talijanskog nogometa i bivši igrač s posebnom pričom, Cristiano Lucarelli.
Njega se mnogi sjećaju ne samo kao povremenog talijanskog reprezentativca, već i po onoj legendarnoj priči kada je odbio produžiti ugovor s Torinom kako bi se vratio u voljeni Livorno, koji je cijelu svoju mladost podržavao kao član njegovih ultrasa. Ta mu je faza u životu omogućila da spozna ideje koje su za širu zajednicu kudikamo bitnije, a u čast Livornovih navijača je nosio i dres s brojem 99. Livorno je vodio i kao trener — doduše, ne baš uspješno — a sada je stigao u ‘bratski’ grad. Ternana ne samo da je četiri kola prije kraja potvrdila povratak u drugoligaško društvo, već je sve donedavno bila jedina neporažena profesionalna ekipa u zemaljama Liga petice. U međuvremenu je doživjela poraz na gostovanju kod Catanzara, ali cilj je ostvaren, i to ispred ekipa kao što su Palermo, Catania i Bari.
Navijači su svakako dobili malu porciju sreće ovim osvajanjem Serie C i sigurno da su njihove ambicije za dogodine sada porasle. Uspjeh koji klub ostvari biti će automatski i uspjeh te specifične zajednice koja ga omeđuje, ali rezultati nisu jedino mjerilo i zalog za njih. Poruke koje svakodnevno šalju navijači, bivše legende, ali i trener Lucarelli i klupsko vodstvo zapravo su ono što čini klub i svaka borba koju zajednica iznosi zajedno s klubom njihova je prava pobjeda.
“Za nas je Ternana neprocjenjivo zajedničko dobro i nevjerojatno društveno nasljeđe”, stoji u jednom proglasu Freak Brothersa. “Za nas je Curva kao majka, a majka je samo jedna, dok je nogomet najljepša igra na svijetu i mi kao neizlječivi romantici nosimo samo jednu majicu.”
Takvu bismo majicu, pogotovo u ovo vrijeme u kojem živimo, trebali obući i svi mi.
https://www.youtube.com/watch?v=-oFgmtz6EwU&t=1217s
