Kada su se prije dva tjedna u Blatu na Korčuli susreli domaći Zmaj i gost iz unešićke Zagore, očekivao se napeti susret za ostanak u trećeligaškom društvu, između dvaju suparnika stisnutih u samo dva boda. Ali umjesto dramatičnog rezultatskog raspleta utakmica je u 26. minuti dobila dramatični razvoj događaja koji nije imao nikakve veze sa samom igrom.
Jure Pušić, 20-godišnji igrač domaćih, srušio se na travu. U roku od 10-ak sekundi izbila je panika, pošto je u trenutku bilo očito da to nije bio rezultat nikakve ozljede; nad njegovo onesviješteno tijelo nadvili su se sudac i igrači obiju momčadi, a dotad glasna domaća navijačka skupina naglo je zanijemila. U teren je utrčala liječnica, a baš kada se činilo da je Jure malo došao sebi i da može uz pomoć suigrača na nogama napustiti teren, ponovno je kolabirao. U tom je trenutku od inicijalnog kolapsa već prošlo više od dvije minute, a uzrujani gledatelji su počeli tražiti da netko zove hitnu pomoć.
Iako je prema članku 6. Propozicija natjecanja za trećeligašku sezonu 2018./19. jasno naglašeno da utakmica ne može početi ukoliko klub-domaćin nije osigurao licenciranog liječnika i tim hitne medicinske pomoći s kolima na igralištu, Juru je nakon više od pet minuta panike i improvizacije s travnjaka odvezao sivi kombi bez oznaka, koji je došao iza tribine. Predsjednik domaćeg Zmaja Ivo Gavranić je naknadno demantirao informaciju po kojoj liječnik naveden kao službena osoba u zapisniku uopće nije bio prisutan na utakmici. Osim toga je naglasio i da su na dispoziciji bile još jedna medicinska sestra te fizioterapeutkinja, a posebno je naveo da su i na igralištu bila kola hitne pomoći, tražeći da se od ovog “ne radi slučaj”. Jasno je i zašto, jer hitne pomoći koja je u tom nogometnom rangu obavezna, na temelju te neprekinute snimke nije bilo. Ili je iz nekog razloga došla tek nakon što su Pušića odveli na pregled.
Nažalost, tragične i teško zaboravljive sudbine mladih sportaša koji su u naponu snage iznenada preminuli na travnjacima opominju nas da se mora obratiti pozornost na dostupnost medicinske službe po igralištima diljem Hrvatske, gdje svakog tjedna tisuće mladih odigrava svoje utakmice.
Od Matea Vajagića, 13-godišnjeg Varteksova igrača koji je 2007. iznenada preminuo na utakmici mlađih kategorija, preko Alena Pamića, Brune Bobana i Mate Čuljka koji su nas također prerano napustili naočigled suigrača, prava na opomene više nemamo, jer su one nažalost preskupe. Liječnici redovito opominju kako je svaka minuta krucijalna ukoliko dođe do iznenadnog srčanog zastoja; u okolnostima u kojima moždana smrt nastupi za samo četiri do šest minuta od prestanka rada srca od neopisive je važnosti ne samo dostupnost liječnika, već i reakcija okoline ako on nije na raspolaganju.
Na hrvatskim igralištima ta dva vitalna faktora, nažalost, vrlo često predstavljaju luksuz.
“Na tim stvarima se ne smije štedjeti, jer je riječ o zdravlju djece i mladih”
Problematika prevencije novih tragedija neizostavno je vezana s vrlo lošom situacijom u hrvatskom zdravstvu. Slučaj 21-godišnjeg mladića iz Zaprešića koji je prošlog ljeta preminuo na ulici nakon što je u pomoć pristiglo vozilo hitne bez liječnika i s neadekvatnom opremom otvorio je pitanje ozbiljnih manjkavosti sustava hitne medicinske skrbi, koja pati od ekstremne potkapacitiranosti i očajne infrastrukture. Općenito, situacija se u zdravstvu itekako odražava i na širu razinu medicinske skrbi koja uključuje sustav prevencije kod sportaša.
Problema je jako puno, a rješenja jednako tako malo, upozoravaju me ljudi iz niza niželigaških klubova koji su me zamolili za anonimnost — kažu, ne žele da njihovi ‘mali’ klubovi uz niz ostalih, zajedničkih problema, sebi na vrat navuku i etiketu onih će primiti teret eventualne odmazde zbog ukazivanja na nedostatke u sustavu, po starom domaćem ključu. Pritom naglašavaju da je problem višestruk i da krivac podjednako leži u svima, pa i u samim igračima.
“Ljudi uglavnom ne obraćaju pozornost dok oni sami nemaju problema”, kaže mi tako sugovornik iz jednog dalmatinskog trećeligaša. “Sve donedavno je najnormalnija stvar bila da sportski pregledi izgledaju tako da netko pokupi sve iskaznice, odnese kod nekog liječnika opće prakse gdje čak i medicinske sestre to sve popečatiraju i onda je to sve u redu. Tek je nakon par tragičnih slučajeva situacija postala ozbiljna, pa su se i liječnici, ali i sportaši malo ozbiljnije posvetili regulativama.”
Prema Zakonu o sportu u sportskom natjecanju mogu sudjelovati samo sportaši koji su u proteklih šest mjeseci dobili potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti, a nju izdaje specijalist sportske medicine, medicine rada i sporta ili “liječnici drugih specijalnosti koji imaju završeni poslijediplomski studij iz medicine rada i sporta”. Kazne za nepridržavanje tih odredbi prema istom tom Zakonu sežu od 30.000 do 100.000 kuna za pravne osobe, odnosno 3.000 do 10.000 kuna za fizičke osobe.
Na to se nadovezuju prothjevi propozicija natjecanja, koji sve od trećeligaške razine zahtijevaju da domaćin osigura licenciranog liječnika i prisutno vozilo hitne medicinske pomoći, a to je obvezno čak i za sve ligaške utakmice kadeta i juniora za tekuću sezonu, člankom 24. Propozicija natjecanja. Pritom moj prvi sugovornik zapravo želi naglasiti da su se lokalna tijela Saveza ozbiljno dala u uvođenje reda, ali da je u praksi jednostavno previše prepreka.
Prema podacima Hrvatskog olimpijskog odbora iz 2017. u tijelima nacionalnog sportskog saveza registrirano je 282.732 aktivnih sportaša u 6.971 klubu. Od toga na Hrvatski nogometni savez otpada čak 128.274 igrača u 1.559 klubova, što je čak 45 posto ukupne brojke aktivnih sportaša u zemlji. Istovremeno je u Hrvatskoj, prema podacima iznesenim u Demografskom atlasu hrvatskog liječništva iz te iste godine ukupno 14.394 liječnika, od čega je 9.649 specijalista. Ono što sve njih spaja je rastuća stopa iseljavanja i starenja, što dodatno pridonosi preopterećenosti sustava — a to, naravno, osim na generalnu populaciju utječe i na ovih gotovo 300.000 sportaša u zemlji koji ne mogu dobiti adekvatnu medicinsku skrb.
“Mi na našem širem području imamo jednog specijalista koji je ovlašten za sudjelovanje u sportskim natjecanjima”, kaže mi osoba iz tog dalmatinskog kluba. “Na količinu klubova i igrača to se svede na brojku od nekoliko tisuća ljudi koje bi taj čovjek trebao ne samo temeljito pregledati barem dvaput godišnje mimo svojih ionako prekobrojnih svakodnevnih pacijenata, već i konstantno voditi skrb o njima i biti na dispoziciji. Naravno, to je nemoguće, pa su onda često delegati gledali kroz prste kada bi klubovi isto tako nekog naveli kao, primjerice, fizioterapeuta, a on maltene jedva da zna onaj sprej za hlađenje koristiti”.
Problem je, naravno, i što sve to košta.
Pregled sportaša koji uključuje EKG srca košta između 100 i 200 kuna; ovisno o području, dio troškova zna pokrivati lokalna samouprava sredstvima iz proračuna ili lokalni savezi sportskih udruga. Međutim, za mnoge klubove u malim sredinama koje nisu u mogućnosti uskočiti, to svakako predstavlja veliki izdatak na ukupni broj igrača u svim kategorijama. Liječnici su sami po sebi ionako preopterećeni svojim svakodnevnim dežurstvima, pa je iznimno teško pronaći nekog tko bi u fušu pristao biti delegiran za sportske događaje, tako da se nerijetko klubovi dogovaraju ‘na ruke’ i to s, primjerice, epidemiolozima ili pedijatrima, što je zapravo prekršaj.
Drugi sugovornik, također iz jednog niželigaša u središnjoj Hrvatskoj, kaže da su u pojedinim slučajevima prisiljeni ‘izvlačiti’ liječnike u mirovini samo kako bi mogli prijaviti nekog s licencom, a navodi i jedan slučaj kada je pečate ovjeravao — ginekolog. Dodatni problem liječnicima je taj što ih se često bez znanja prijavi kao odgovorne osobe i za publiku na sportskoj manifestaciji, što je kudikamo veći rizik za to slabo plaćeno dežurstvo, za koje praktički nesvjesno dobivaju i ogromnu odgovornost. Sustav usto ne propisuje što bi ti liječnici točno trebali imati od opreme; defibrilator kao možda i najvažniji instrument ne možete pronaći po cijeni manjoj od 10.000 kuna, a lokalne samouprave nemaju novca da ih proračunskim sredstvima postavljaju na stadione.
Što se pak tiče kola hitne pomoći, tu su cifre kudikamo veće. Dežurstvo T1 tima hitne medicinske pomoći, koje uz vozilo uključuje liječnika-specijalista hitne medicine i medicinsku sestru ili tehničara ovisno o području košta od 900 do 1.600 kuna po satu, uz dodatne troškove kilometraže. T2 tim, koji sadrži samo medicinsku sestru ili tehničara sa specijalističkim usavršavanjem i vozača tek je nešto jeftiniji i košta od 700 do 1.000 kuna s troškovima prijevoza. Ako uzmete u obzir količinu domaćih utakmica seniora i mlađih kategorija, ti iznosi dosegnu brojke koje su problematične i za pojedine prvoligaše, pogotovo one koji nemaju vlastite liječničke službe — a takvih je gotovo polovica u 1. HNL.
Stoga za održavati sustav o kojem životi ovise treba i puno entuzijazma, a njih pronalazimo u Inicijativi mladih liječnika koja je, zajedno s Nogometnim klubom Varteks i uz podršku Zajednice sportskih udruga Grada Varaždina, pokrenula niz besplatnih predavanja iz područja sportske medicine nazvanih Sportska mEDUKACIJA. Kako i sami kažu iz te inicijative, njihov je cilj podizanje svijesti kod sportaša i sportskih djelatnika o važnosti prevencije i pravovremene reakcije ne samo kod najtežih slučajeva poput reanimacije, već i kod ‘običnih’ ozljeda koje najčešće pogađaju nogometaše i ostale sportaše.
“Nas je pet-šest mlađih liječnika, koji smo ujedno i veliki ljubitelji sporta, primjetilo hvalevrijednu inicijativu niželigaša NK Dračica iz Đakova, koji je organizirao tečaj prve pomoći na sportskim borilištima”, priča mi Siniša Fučkar koji je dio te ekipe. “Mi smo nešto slično pokrenuli s NK Varteksom, i kada smo vidjeli da je naše inicijalno predavanje u Varaždinu privuklo više od 100 ljudi, odlučili smo volonterski to nastaviti razvijati.”
Siniša je mladi liječnik koji je upravo specijalizirao ortopediju i traumatologiju. Osim što je vjerni navijač ‘navijačkog’ Varteksa, on je klubu pomagao kroz liječničku službu, pošto u konkurenciji u kojoj se klub natječe ima pravo biti prijavljen za tu poziciju. Svjestan je svih problema koje su iz tih klubova naglasili i želi da Sportska mEDUKACIJA dopre do što više ljudi, zbog čega prilagođava predavanja širim masama, a ona su pritom i besplatna. U pripremi, kaže, jako pomažu i materijali FIFA-ina projekta Medical Network, svojevrsne nogometne zajednice okupljene oko programa edukacije o sportskoj medicini. Siniša i ostatak družine sada sva svoja prikupljena znanja šire prema zajednici oko sebe, a pozivaju i ljude da sami prouče brošure na stranicama projekta.
“Taj sjajni FIFA-in program je, kao i ovaj naš skup predavanja, baziran na prevenciji — od hitnih slučajeva do uobičajenih ozljeda”, objašnjava Siniša. “Naša predavanja su bazirana na dokumentiranim činjenicama i mi onda provedemo desetine sati da te informacije dodatno uobličimo i predstavimo ljudima na najjasniji mogući način. Istraživanja su pokazala da, ukoliko se podigne opća razina svijesti o prevenciji, onda se i broj ozljeda na generalnoj populaciji sportaša podosta smanji. Na predavanjima izlažemo o svemu, od važnosti preventivnih pregleda, najčešćih ozljeda, sindroma prenaprezanja pa do same prve pomoći na terenu. To na kraju, naravno, može i spasiti život.”
Uskoro planiraju i novu seriju predavanja, a na njima bi, kaže, voljeli vidjeti još više ljudi na pozicijama u sportu i samih sportaša. U pomoć im kao volonterima pristignu i sponzori iz nekolicine tvrtki koje su vezane uz sportsku medicinu. I on se slaže da često ljudi čak i mimo nogometa ne obraćaju previše pozornost na svoje zdravlje sve dok nešto ne pođe po zlu. Toga moraju ponajprije biti svjesni sami roditelji mladih sportaša, koji su nerijetko usredotočeni na nemale iznose koje moraju izdvojiti za pregled svoje djece, a da pritom ne razmišljaju kako bi im oni mogli spasiti život. Prema nekim istraživanjima više od 60 posto slučajeva srčanih mana se otkrije čak i kroz najosnovnije pretrage; iako neke nikada ne mogu biti unaprijed dijagnosticirane, taj postotak zasigurno spasi mnoge živote.
Zdravlje samo po sebi nikada ne bi trebalo imati cijenu, a njegova dostupnost i najširim masama jedan je od najvažnijih civilizacijskih dosega. Primjer hrvatskog nogometa i sporta općenito pokazuje da se može kockati i ljudskim životima, a što je velikim dijelom posljedica urušavanja općeg zdravstevnog sustava i neimaštine lokalnih klubova.
Pravog krivca teško je pronaći, jer je problem širok i seže od odgovornih ljudi u klubovima pa sve do samog vrha zdravstvenog sustava, zbog čega se stvara domino efekt improvizacije i žmirenja na nepravilnosti pod logikom ruskog ruleta, odnosno onog “neće valjda baš mene” stava.
“Savez i lokalna samouprava trebaju izdvajati dodatna sredstva da pomognu lokalnim siromašnim sredinama čiji nogometni klubovi su nerijetko jedini poligon okupljanju preostale mladeži oko sporta”, završava moj južnjački sugovornik. “Na tim stvarima se ne smije štedjeti, jer je riječ o zdravlju djece i mladih.”
Opća je potreba da se jasno ukaže na tu ogromnu količinu međusobno isprepletenih problema i krene u njihovo rješavanje prije nego što neka nova tragedija opet pokrene onaj stari krug bombastičnih i šokantnih naslova koji za dva tjedna iščeznu samo da bi stvar ponovno otišla u zaborav. Jedino tako možemo osigurati da onaj stari klišej o “ostavljanju srca na terenu” zaista i ostane tek iritantniji dio nogometnog vokabulara, a ne dio nečijih prerano ispisanih smrtovnica.
