Pokojni Boris Magaš, jedan od naših najznačajnijih arhitekata, u jednom je davnom intervjuu za HRT pričao o “najjačoj arhitekturi koju je napravio” — dakako, pričao je o poljudskom stadionu.
“Ja moram znati da je taj Mosor u blizini, da mi je Marjan glava prostora u kojem dišem, ja moram osjetiti bor koji mi je u neposrednoj blizini”, objašnjavao je razvoj tada revolucionarnog arhitektonskog rješenja koje su kasnije kopirali od Italije do Japana. “Ja moram živjeti sa tim okolišem onako kao što bi, recimo, stari Grk — u svojoj idealizaciji shvaćanja svijeta — trebao raditi svoj sport”. Interesantno je slušati pritom i kako posebne naglaske stavlja na odnos gledatelja i sportaša, što je držao glavnom točkom cijelog projekta. Doduše, sigurno nije računao na sve buduće odrednice navijačke kulture i mitske sjeverne tribine, ali svejedno.
“Noćna mora!”, zavapili su na spomen Poljuda pošteni Velšani, dodavši da sve te pizdarije koje je stari Magaš drobio o odnosu stadiona, okoliša i gledatelja očito nemaju smisla, pošto Poljud po njima “nije prikladan” za održavanje utakmice između Hrvatske i njihove reprezentacije idućeg mjeseca. Taj je revolt još stigao iz redova navijačkog predstavništva pri Football Supporters Association, inače uglednog tijela koje u Velikoj Britaniji ima svojevrsnu funkciju navijačkog ‘sindikata’. Primjerice, oni su, kad smo kod shvaćanja odnosa stadionske arhitekture i gledatelja, izborili vrijednu pobjedu zvanu vraćanje stajanja na britanskim stadionima, skidajući desetljeća demonizacije i stigme kojima su ti tradicionalni katalizatori atmosfere bili izloženi.
Međutim, nakon par upita shvatio sam da postoji tu i dublja, pozadinska priča. Nije ovo prvi put da su Velšani pokušali podignuti paniku pod egidom “neprikladnog” stadiona na kojem bi njihov Wales trebao gostovati. Slično su negodovali i kada je Wales prije koju godinu trebao gostovati na beogradskoj Marakani. Pozivaju se pritom na “europske standarde” i zanimljivo je uopće razmisliti što pod njima podrazumijevaju. Odnosno, što su oni u kontekstu stadionske infrastrukture?
Suvremeni stadioni postaju tek bezlične preslike jedni drugih baš dijelom i zbog silnih regulativa na koje se proračunati Velšani sada i pozivaju
Kada Magaš priča o odnosu okoliša i građevine — konkretno, stadiona — priča o standardu projektiranja koji je činio stadione lajtmotivima vizure grada.
Prvo je postojao kult onih visokih reflektora — floodlights, kako ih na Otoku zovu. Uvođenje reflektora i posljedična mogućnost igranja noćnih utakmica bila je zaista revolucionarna novost jer je utjecala na razvoj nogometa. Primjerice, kada su 1953. na Molineuxu, stadionu u Wolverhamptonu, postavljeni prvi reflektori u Britaniji, taj je zahvat doveo do organizacije niza međunarodnih prijateljskih utakmica odigranih baš na tom stadionu, s tada revolucionarnim Wolvesima. Njihov kick and rush stil igre činio ih je “prvacima svijeta” u tim ogledima, i odjednom se pojavio i pojačani interes za izravne prijenose. Iz tog se izrodila i ideja za formaliziranjem tog formata međunarodnih prijateljskih utakmica i već 1955. smo imali prvo izdanje Kupa prvaka.
Međutim, izdvojena funkcija stadiona u prostoru značila je ne samo revoluciju u svijetu nogometa, već i orijentir; kada bi ljudi dolazili u neki grad, u oči bi im prvenstveno upadale karakteristične građevine — bilo sakralne, bilo nekog drugog tipa — a sada su se takvima pridružili i stadioni. Pritom je stil gradnje reflektirao baš ovo što je stari Magaš slikovito objašnjavao, u domeni kulturalnih razlika. Negdje su arhitekti i projektanti morali uzimati u obzir borove i krš, drugdje ravnice i polja, na nekom trećem mjestu je glavni izazov bio visoki reljef koji okružuje grad i stadion.
Stilovi su se razlikovali; od brutalističkih zdanja, preko institucije talijanskih curvi — tih nasljednica izvornih amfiteatara — pa do ciglenih zidova engleskih tribina, stadioni su bili refleksija društva i lokalnih specifičnosti. Da vas je netko oteo i izbacio u nasumičnom gradu, po izgledu stadiona biste mogli pretpostaviti gdje se otprilike nalazite.
Pokušao sam tražiti kakvi su to stadioni na kojima je Wales igrao recentne prijateljske, odnosno kvalifikacijske utakmice, i nevezano za pritužbe na Poljud podsjetio sam se na to koliko je taj progres i ekstremna težnja najbazičnijoj funkcionalnosti isisala ono što je stadione činilo unikatnim djelima.
Velšanima je, smicalice na stranu, lakše igrati na Rujevici nego na Kantridi, jer su ‘rujevice’ postale standard. Stadioni su danas izgledom postali toliko uniformirani i jednolični — ili su redom kopije kartonskih maketa, upakirane u četvrtastu konstrukciju, ili su nekakvi pretenciozni i kičasti izdanci dizajnerskih težnji Zahe Hadid. S tim da ova druga kategorija najbolje ocrtava potpuno odsutstvo jedinstvenih ideja i promišljanja o odnosu okoliša, gledatelja i građevine, pošto danas imamo tek nekakva štura i isto tako usiljeno uniformirana PR baljezganja o “uvažavanju specifičnosti”, da bismo onda istu abominaciju gledali u Kataru i u, ne znam, Wrocławu, kao jeftinu kopiju ovog prvog.
Imamo i lokalne primjere takvog ‘progresa’. Osječki je Pampas praktički prekopirano rješenje MOL Aréne Sóstó u mađarskom Székesfehérváru, što je isto simptomatično iz perspektive vlasništva. U prijevodu, da vas netko izbaci iz gepeka pred jednim ili drugim stadionom, jedino po čemu biste skužili da ste u Osijeku, a ne u Székesfehérváru, bile bi klupske boje.
I nije nikako poanta reći da je Pampas kopija. Funkcionalnost je apsolutni temelj cijele priče, naprosto zato jer nitko ni ne gradi stadione da budu nefunkcionalni. Međutim, putem se, baš kao i u arhitekturi općenito, izgubio prostor za promišljanje i trud da gradnja zaista vodi računa o specifičnosti prostora u kojem niče. Suvremeni stadioni postaju tek bezlične preslike jedni drugih baš dijelom i zbog silnih regulativa na koje se proračunati Velšani sada i pozivaju. One su tu ne da povećaju funkcionalnost za navijače — jer da jesu, onda se ne bi morali voditi ratovi za navijačke tribine — već da povećaju funkcionalnost za konzumente po načelima mutantskih ideja koje zastupaju Andrea Agnelli i njegova superligaška družina.
Priča o funkcionalnosti i unikatnosti nije međusobno isključiva i to se dobro vidi baš o razgovorima oko budućnosti Magaševa Poljuda, izvorno atletskog stadiona. Argumentacija i s jedne i s druge strane — i oni koji su za rekonstrukciju postojećeg rješenja, pozivajući se na važnost arhitektonske tradicije, i oni koji traže čistu funkcionalnost kroz eventualni novi stadion — apsolutno postoji i drži vodu. Međutim, Velšani i priča o “europskim standardima” kroz funkcionalnost Poljuda podsjetnik su na pomalo zaboravljenu nuspojavu suvremenog nogometa i stremljenja progresu po aršinu nogometa kao industrije, a ne sportskog predstavnika sredine iz koje klubovi dolaze i zajednica s kojima se vežu.
Ta je poveznica figurativna, ali i doslovna, u obliku panorame grada i stadiona u prvom planu. Njih s razlogom navijači nazivaju “domovima”, samo što ih je postalo sve teže razlikovati.
