“Dolazi kući vrlo skoro” — izjava je to koju je hrvatski izbornik Zlatko Dalić dao kada je upitan koliki napredak vidi unutar engleske nogometne reprezentacije u odnosu na ovoljetno moskovsko polufinale. Nije pritom izbornik bio niti malo ironičan. It’s coming home, slogan iz navijačke pjesme The Lightning Seedsa Three Lions (Football’s Coming Home) brujao je ovog ljeta na svakom koraku, a mnogi su hrvatski navijači to shvatili kao provokativnu poruku vječno arogantnih Engleza, koji su već spremili sve za svoje slavlje. Naravno, količina “It’s not coming home” rugalica nakon hrvatske pobjede a bila je naizgled neograničena. Prvi je Vedran Ćorluka u mix zoni nakon polufinala engleskim novinarima to dobacio u prolazu, a slične su poruke viđene i na tribinama.
Mnogi propuštaju vidjeti autoironičnu crtu u toj stvari koja je Englezima s vremenom postala simbol njihovih redovitih visokih letova prije velikih turnira koje isto tako redovito prati i duboki pad. Međutim, niti jedan podcjenjivački komentar nije ovog ljeta stigao iz kampa engleske reprezentacije, dapače. Svakog je suparnika izbornik Gareth Southgate tretirao s poštovanjem, što je dodatno potenciralo dojam kako je ova engleska selekcija neko novo lice momčadi tradicionalno prožete primadonama i onime što se voli nazvati ostavštinom imperijalističkog pristupa svijetu.
Engleze je lako mrziti, čak i kada za to nema realnog razloga, ako razlozi za mržnju uopće trebaju i postojati. Dalić je ovog ljeta također pažljivo birao riječi, ali istovremeno nije pokušavao demantirati tu fantomsku aroganciju engleskih igrača i stožera niti naglasiti kako je ovo Engleska koju nema razloga stigmatizirati. Proračunato je to bilo, ali i logično: u trenutku velike fizičke iscrpljenosti našim reprezentativcima trebala je nadoknada u vidu mentalne snage. A bijes i revolt itekako su snažni motivatori, koji su na kraju u našem slučaju i urodili plodom.
Ova utakmica protiv Engleza u Ligi nacija, također odlučujuća, poslužila je za novu dozu medijskog prepucavanja.
“Idemo sad u Englesku opet na pobjedu”, izjavio je dvostruki strijelac Tin Jedvaj nakon slavlja nad Španjolcima. “Pokazali smo u Rusiji da ih možemo pobijediti bez problema, da nisu bolja ekipa od nas i da se mi možda možemo postaviti kao favoriti bez obzira na situaciju da igramo tamo”, dodao je. Svoj obol dao je i Dejan Lovren, videom iz svlačionice i objavama na svom Instragram profilu. Jeste li ikad čuli za to da je bilo koji aktualni reprezentativac napravio išta iole slično? Ma, uostalom, je li ijedan od njih uoči prve utakmice pričao da stižu u Hrvatsku kao favoriti?
Jedan od najvažnijih zadataka koji su pred Dalićem je održati kontrolu nad glavama igrača — osobito onih koji dolaze, jer za neke od aktualnih je očito već prekasno
U relativno recentnoj prošlosti takve su izjave stizale od, primjerice, Ashleyja Colea ili Johna Terryja, kojima je jezik znao biti kudikamo brži od pameti. Ali upravo je njih dijelom i prozvao Southgate kada je u najavi utakmice s Hrvatskom govorio o tome kako Englezi povijesno gledajući nemaju naviku pobjeđivanja top momčadi, navodeći to kao istinu prije nego kao stvar nečije percepcije. Harry Kane, kapetan engleske selekcije poznat po svojoj samozatajnosti i skromnosti prepričavao je pobjedu nad Španjolcima kao večer koju “nikada neće zaboraviti”.
I to je ono što je Dalić trebao apostrofirati kada je upitan o dojmu četiri mjeseca nakon polufinalnog ogleda u Moskvi, makar je to sažeo u dobrohotnoj parafrazi čuvenog slogana. Jer ne samo da se ovu Englesku ne treba mrziti, već dosta stvari iz njihova mentalnog reseta možemo i moramo pokupiti u ovoj post-mundijalskoj delikatnoj fazi.
Jer ovo su Englezi koji znaju da su u prošlosti bili lajavi, a da tu lajavost nisu pratili rezultati. Engleska kojoj kapetan nije uvrijeđena primadona spremna da buši trenere i juri iz reprezentativnih kampova, već čovjek koji nikada nije davao arogantne izjave unatoč činjenici da je klasni napadač na globalnoj razini. Ovo je Engleska koja je napunila ekipu mladim, talentiranim licima, uz velika sredstva uložena u lociranje i razvoj talenata. Dokaz tome su i uspjesi u mlađim uzrasnim kategorijama. Ovoljetno polufinale Svjetskog prvenstva stiglo im je samo kao nagrada za tu promjenu paradigme, u kojoj nemaju problema kazati ni kako im je utjecaj stranih trenera izrazito pomogao u formiranju ovog mlađahnog seniorskog kadra — kako igrački, tako i karakterno.
Za naciju koja je povijesno bila opterećena odbijanjem vanjskih utjecaja na svoj nogometni razvoj, to je itekakav presedan.
Uostalom, ova Engleska je ona koja čiji je Savez spreman prodati svoj hram nogometa Wembley kako bi dobivena sredstva uložila u razvoj grassroots nogometa i izgradnju terena za niželigaške klubove i igrače-početnike. Baš iz tog razloga ne treba čuditi što je pitanje o tome je li i Hrvatska spremna povući takav potez umjesto ishitrene gradnje nacionalnog stadiona izbacilo iz takta poslovično bistrog Davora Šukera, koji je tada potpuno izgubio busolu. Za njega je to pitanje, dakako, “kompleksno”, a od čitavog odgovora jedino je donekle jasno bilo kad je u nekom svom pokušaju dociranja naglasio kako je on “ipak bio na ručku s vrhuškom FA-a”.
Kada izbornik Dalić govori o poniznosti i skromnosti, što je bila jedna od njegovih glavnih vodilja na Svjetskom prvenstvu, onda treba pogledati i što rade Englezi, kojima su rad i sistematizacija razvoja nogometa postali temelj za dugoročni razvoj. Za razliku od njih, mi i dalje nemamo natruhe jasnog planskog razvoja svog nogometa, a unatoč teško objašnjivom bazenu talenata rezultati naših mladih selekcija više-manje su izrazito loši. To nas ne priječi da i dalje Ivan Gudelj, izbornik U19 reprezentacije koja se protiv Luksemburga spašava golovima s bijele točke, uvjerava javnost kako imamo “jedan od najboljih sustava” za razvoj mladih igrača na svijetu.
Ako nas već onaj uvjerljivi poraz protiv Španjolske u Elcheu nije naučio da se renome treba stalno održavati bez obzira na prošlost, onda nam je ovaj nastavak razvoja Engleske pod Southgateom, ali i na svim razinama, nova odlična lekcija. Ima se od njih što naučiti o tome što zapravo znači poniznost i autorefleksija. Stoga je jedan od najvažnijih zadataka koji su pred Dalićem održati kontrolu nad glavama igrača — osobito onih koji dolaze, jer za neke od aktualnih je očito već prekasno.
