U nogometu je ta spodoba pravilo gola u gostima.

Navijači hrvatskih klubova, nažalost, vrlo dobro znaju za taj strepnje, ali i šoka kad jedan suparnički pogodak efektivno ubije susret. Ne mogu se prisjetiti koliko sam puta bio na utakmici na kojoj se to dogodilo; onaj muk koji može i najužareniju atmosferu na stadionu u trenutku pretvoriti u pogrebnu naprosto je jeziv i neprirodan. Nije bitno čak ni u kojem je periodu utakmice on pao, razlika je jedino što će — ukoliko se posrtaj dogodio pred sam kraj susreta — salva psovki i preklinjanja biti popraćena i masovnim egzodusom domaćih navijača s tribina. Utjecaj tog arhaičnog pravila na nogomet naprosto je ogroman, ali istovremeno ne ispunjava prvotnu svrhu zbog koje je i uvedeno, pa stoga nije ni čudo da se traži što skorije izglasavanje njegova ukidanja.

No, to se sigurno neće dogoditi do idućeg četvrtka i uzvratne utakmice Dinama i Viktorije, već će Nenad Bjelica i Pavel Vrba morati ogromnim dijelom adaptirati svoju pripremu utakmice u skladu sa scenarijima koji uključuju taj nesretni gol u gostima.

Inicijalno uvedenim u Kupu pobjednika kupova u sezoni 1965./1966., a od 1970. u svim natjecanjima, pravilom su vladajući namjeravali unaprijediti igru i učiniti je još uzbudljivijom, pošto je bilo predviđeno da će ono reducirati broj utakmica u kojima momčad u uzvratu stane iza lopte i grčevito se brani kako bi sačuvala prednost iz prve utakmice.

Još jedan praktični razlog ležao je u nenogometnim razlozima. Kada se pravilo uvodilo, organizacija međunarodnih utakmica bila je kudikamo komplicirana i skupa stvar. Transport nije bio ni toliko masovan a ni financijski pristupačan, a kada dodate i vizne režime u doba blokovskih podjela, igranje gostujuće utakmice bila je prava saga. Majstorice su bile samo ogromno dodatno opterećenje za klubove, pa je pravilo gola u gostima tada viđeno kao dobrodošlo rješenje i za taj problem.

Najtrajniji učinak pravila danas je strah od primanja gola koji će ubiti nogomet na terenu i na tribinama

No, uzorak od pola stoljeća je efektivno pokazao da se iz perspektive dodatnog uzbuđenja nije dobilo ništa; dapače, nogomet je svojom evolucijom ionako skresao ukupni broj golova, a poboljšanjem uvjeta putovanja i standardizacijom uvjeta igre gostovanja su prestala biti takav bauk. Od početka 1960-ih do danas je prosjek postignutih golova u Kupu, odnosno Ligi prvaka pao s 3,71 na 2,53 (2016.). Protekla sezona u Ligi prvaka odskače s vrlo visokih 3,21 gola po utakmici, ali se na uzorku od 52 sezone može smatrati tek anomalijom. Također, postotak pobjeda gostujućih momčadi vremenom se udvostručio: kad je pravilo uvedeno, on je bio tek oko 16 posto, tendencija je bila da gosti, čak i ako su jači od domaćina, u prvim utakmicama igraju vrlo zatvoreno i prvenstveno brinu o tome kako će sačuvati vlastitu mrežu.

Gol u gostima se pokušavao legitimirati i davanjem prednosti ‘malim’ momčadima kojima bi strpljivost u obrani uz faktor sreće mogla otvoriti put da nekim zalutalim ‘metkom’ izbore senzacionalni poraz. I tu brojke sugeriraju da stvari nisu baš takve. Unutar posljednjih 15 godina — dakle, u eri rapidne nogometne stratifikacije — pokazalo se da je prednost gola u gostima itekako koristila momčadima iz najelitnijih liga. Tako je, prema ovom lanjskom istraživanju, vjerojatnost da će engleska momčad proći dalje zbog toga postavljena na visokih 61 posto, dok je za Nizozemce taj postotak jedva 25 posto. Zamislite kolika je onda tek za naše klubove.

Sve nas to vraća na Dinamo i njegovu šansu da europsko proljeće dovede do praga i onog kalendarskog, plasmanom u šesnaestinu finala Europske lige. Svi će spomenuti legendu o novčiću Slavena Zambate, kad je Dinamo 1966. u Kupu velesajamskih gradova prošao dalje protiv također češkog Spartaka iz Brna bacanjem novčića; priča kaže da je Dinamov kapetan počeo slaviti prolaz i prije nego što je novčić uopće pao na tlo, a u euforiji su ga počeli pratiti i ostali suigrači. Na kraju se, navodno, nije točno utvrdilo je li Dinamo zaista bio u naklonosti novčića, ali je već iduće kolo protiv škotskog Dunfermlinea prošao na — u međuvremenu uvedeni — gol u gostima.

Otad je sporno pravilo u 10 navrata odlučivalo o Dinamovu prolasku; sedam puta je išlo u suparničku korist, a nikada u povijesti Modri nisu nadoknadili poraz od 2:1 iz prve utakmice.

Pravilo također ima preveliki utjecaj na samu pripremu utakmice. Nervoza koju navijači osjećaju kad konzultiraju takve brojke i pripremaju se za dramu koju donosi uzvrat isto tako psihološki utječe i na igrače. I to je ono što obojica trenera znaju.

Dani Olmo osigurao je Dinamu taj mitski gol u gostima i sada je dovoljno pobijediti 1-0 na Maksimiru da bi se prošlo. Zvuči tako lako i jednostavno, ali istovremeno je samo jedan trenutak nesmotrenosti dovoljan da bi Viktoria psihički razorila Dinamove igrače — zabije li gost samo jedan gol, Dinamu više ni dva nisu dovoljna za prolazak. Što onda otvara pitanje pristupa njihova trenera Vrbe — hoće li strpljivo čekati dok ima prednost iz prve utakmice, ili jurnuti u napad kako bi zabio taj gol koji donosi ‘dvostruku’ vrijednost? A i Bjeličina je dvojba ista kao i njegova — i on mora procijeniti koji je pristup isplativiji s obzirom na okolnosti, karakteristike i karakter igrača. Pravilo o golu u gostima tu igra naprosto presudnu ulogu u pripremi.

Zato je pitanje ima li smisla stavljati toliki naglasak na nešto što (više) ne ispunjava svoju svrhu ili treba razmotriti alternative. Najtrajniji učinak pravila danas je strah od primanja gola, zbog kojeg je momčadima teže fokusirati se posve na teren kao presudnu stvar za prolaz. Moraju se pripremiti i na mogućnost da jedan gol dotad sasvim podređene i inertne momčadi ubije nogomet na terenu i na tribinama; na moguće pojavljivanje one nakaradne spodobe s početka priče.

Možda je zato stvarno vrijeme da ga nogomet konačno sam ubije.