Ono što nas je uvijek najviše fasciniralo kod njega kao predsjednika je temeljitost kojom je uspio potpuno uništiti svoj status ikone koji je stekao za igračkih dana i pretvoriti se u prezrenog pajaca kakav je danas. O tome govori i tekst iz ljeta 2019. kojeg se prisjećamo u današnjem Vikend-retrovizoru

xx

Konzultirate li priručnike u potrazi za definicijom tipova vođe, naći ćete njih nekoliko. Postoji tako autokratski, koji ne rukovodi već zapovijeda i očekuje apsolutno pokoravanje kadra koji po hijerarhiji spada ispod njega. Zatim je tu demokratski tip, koji odluke donosi u suradnji s ostatkom kadra s kojim redovito dvosmjerno komunicira. Treći najčešći tip je onaj slobodnog stila iliti laissez-faire tip vođe, koji zapravo sve prepušta svom kadru i više služi kao nekakav savjetnik koji ovlasti ima velikim dijelom samo na papiru.

Hrvatski nogometni savez može slobodno u tu rubriku dodati još jednu stavku: brend.

To je riječ koju je u HRT-ovu studiju još 2010., uz dozu pomalo i infantilne arogancije, Davor Šuker izbacio kako bi sebe opisao, i to u trećem licu. Tog je trenutka zapravo potvrdio voditeljeve riječi kako će kao član skupštine Zagrebačkog nogometnog saveza “uz pomoć Zdravka Mamića” postati novi predsjednik nacionalnog saveza. Rijetko kada se dogodi da netko sebe u rasponu od samo nekoliko minuta prozove “nacionalnim brendom”, a onda i potvrdi kako je taj brend postavljen isključivo u službu nekog drugog autoriteta iz sjene. Ali to je Šuker.

Nedvojbeno je bio idol klincima koji su, pogotovo nakon onog Svjetskog prvenstva i bronce u Francuskoj, najviše na svijetu željeli imati taj dres s njegovom devetkom na leđima. O tijeku njegove karijere već je sve odavno rečeno i ispisano; bila je plodonosna i dugotrajna, a Davor je imao bogomdani talent za postizanje golova. I koliko god je bilo onih koji su mu tražili manu — poput Frane Matošića, legendarnog Hajdukova kapetana i jednog od najvećih hrvatskih golgetera svih vremena, koji je za njega rekao da golgeter “koji ne zna igrati glavom i slabijom nogom” nije golgeter — Šuker je u svom naponu snage bio jedan od najefikasnijih napadača na svijetu.

Za domaće potrebe njegove zvjezdane prašine više nije ostalo dovoljno. Potrošio ju je, jeftino se prostituirajući u svom strmoglavom padu

Međutim, s rastom popularnosti je pokazivao određene karakterne falinge i dubiozne crte koje su nekako bile stavljane po strani — što zbog njegove popularnosti, što zbog činjenice da ga je oduvijek i pratio glas čovjeka na kojeg ta popularnost ne utječe dobro.

Na pamet mi pada jedan jako davni intervju u kultnom časopisu Nogomet, odrađen baš pred početak Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Sezonu uoči turnira Šuker i nije uživao neku zapaženu minutažu u Real Madridu, u koji je došao nakon Eura 1996., a između hvaljenja “personalityja” Fernanda Rendonda i priče o “zavidnim i ljubomornim ljudima” koji su tada tvrdili da nam je reprezentacija puna dobrih individualaca, ali da je loša momčad, Šukera je dopalo i pitanje o svom upitnom statusu i mogućoj promjeni sredine.

“Ma, briga me” odgovorio je rezolutno Šuker. “Ponuda će uvijek biti. Svi klubovi u kojima sam dosad nastupao na meni su zaradili. Niti jedan nije izgubio. Na kraju, Šuker je plaćao gotovo svim klubovima u kojima je igrao, jer je taj klub na mom transferu dobro zaradio.”

Nije, dakle, ono Otvoreno 2010. bio ni prvi, a vrlo vjerojatno neće biti ni zadnji put da je Šuker o sebi pričao u trećem licu i u, blago rečeno, konfuznoj maniri. Bilo je i tada onih koji su u prvi plan gurali priču kako je sve to samo posljedica činjenice da je Šuker uvijek zapostavljao školu i da od formalnog obrazovanja ima tek završenu osječku osmoljetku te da mu to nije za zamjeriti.

Imao je taj jedan talent i jednu nogu i s njima je gradio svoj imidž zvijezde. Nije on tu bio da previše misli, osim o tome kako će loptu ugurati u gol. Usto je ponajviše bio opsjednut kratkim avanturama s makenenkama, a novac mu je uvijek bio visoko na listi prioriteta. Poznata je i ona priča kada mu je za vrijeme ratnog stanja u Ljubljani prišao Francisco Sanchez Sabater, koji ga je želio odvesti u Sevillu. Sabater mu je zagarantirao četiri milijuna maraka, ali Šukeru to nije bilo dovoljno, već je tražio pet. Ovaj mu je tada, šokiran takvim cjenkanjem ispalio kako ne shvaća da je Šukeru stvarno razlika između četiri i pet milijuna maraka dok oko njega “padaju bombe”.

Ipak, shvatio je da da je održavanje zvjezdanog statusa povezano s priljevom toliko željenog novca i zbog toga je uvijek bio sretan kada se pričalo o njemu u pozitivnom smislu. Ili kada je bio u društvu onih koji su znali stvarati novac na koji god način.

Nije mu zbog toga bilo čudno družiti se s ‘renomiranih’ članovima zagrebačkog poslijeratnog podzemlja s kojima je pohodio grob Ante Pavelića u Madridu. Nije mu bilo čudno ubaciti se na HDZ-ovu listu i preko nje dospjeti do mjesta u u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Nije čudno ni to što je povezan s kladioničarskim podzemljem, blizak zloglasnoj braći Šapina.

Davoru je uvijek bilo barem donekle jasno da njegov talent ima rok trajanja i da preko svog celebrity imidža, koji se i po dugo prolongiranom kraju igračke karijere trudio održavati, mora pronaći one koji ga žele uz sebe i s kojima će ostvariti obostranu korist. I tu priča dolazi do priznanja kako kao Mamićev pobočnik želi doći na vlast i ponovno biti ‘glavni’, makar će to zauvijek ostati samo na papiru. Njegova je pojava na toj formalnoj funkciji bila idealna preslika onoga što je kamarili iz HNS-a oduvijek bio idealan poslovni plan, iako čak i njima u svojoj samovolji previše neugodan za javno sprovođenje.

Šukeru nikad nije bio problem stajati imenom i glavom iza manevara koji su podrazumijevali da se UEFA-in novac namijenjen unaprjeđenju infrastrukture troši za prezentacije i seljenje HNS-a u luksuzni Hiltonov neboder, kao ni to da reprezentacija češće igra prijateljske utakmice po svijetu nego kod kuće, koliko god opskurna ta putovanja bila. Naravno, iza svega je stajao novac kojima se punila HNS-ova blagajna, dok su čak i igrači prosvjedovali protiv takvih umarajućih putovanja, onih na kojima se prateća klika častila besplatnim izletom za sebe i ljubavnice, dok bi Šuker redovito netragom nestajao i uglavnom bio viđen ondje gdje je često znao zapinjati i tijekom karijere — u kockarnicama.

Za ekipu iz Hiltona, Šukerove bivše stranačke kolege, uvijek je bila stvar u novcu, a ne u interesu hrvatskog nogometa. Tu se krije i ona konačna kvaka, toliko puta viđena ne samo u domaćem nogometnom kružoku, već i u onom političkom — što ne čudi, jer je uglavnom riječ o istim ljudima s istim perfidnim interesima, koji su tek dovoljno proračunati da ih ostvare nešto diskretnije, ne prljajući previše ruke.

Njima je trebao netko toliko besramno samouvjeren u svoju plitkost i istovremeno barem podjednako kao oni opsjednut novcem i statusom. Šuker je bio idealan kandidat. Njegovim amenovanjem su dobili priliku da u sjeni nekadašnjeg idola nacije praktički nesmetano guraju svoje besramne fantazije, dok on bijes javnosti upija u svoj brend. Pa su ga s takvim pedigreom pogurali i do UEFA-ina Izvršnog odbora. On je u maniri kakvog adolescenta spremno služio kao gromobran, s kiselim osmijehom i držeći palac gore pozirao za kamere i dijelio svoje uokvirene ‘devetke’ koje su, valjda, tu da bi mu hranile iluziju da je još uvijek prvenstveno brend, a ne lutka na koncu.

I kako to obično biva, Šuker je — nakon što je iscrpio i posljednju kap svog bespovratno okaljanog statusa koja bi vladajućima mogla biti od koristi — bačen pod kamion i ostavljen da se snalazi sam. Pritom svoje nadglasavanje kojim su poslali konačnu presudu licemjerno predstavivši kao “demokraciju”.

Brend će svejedno krenuti dalje, dobio je i drugi mandat u UEFA-i, ali za domaće potrebe njegove zvjezdane prašine više nije ostalo dovoljno. Potrošio ju je, jeftino se prostituirajući u svom strmoglavom padu od statusa idola do ismijavanog i prezrenog redikula.