Na suncu i sjeni

Svi naši prijatelji

Mali detalji oko nogometa koji život znače

Šef je u svojoj kolumni nakon Hajdukove utakmice protiv Tobola svoje sličice dijelom prepričao i kroz usputne glazbene detalje, spomenuvši nas “jake Telesportove snage” koji smo bili na Poljudu i koji smo stvarno bili uzbuđeni doći onamo i zagrliti sve prijatelje koje nismo mogli toliko dugo. Utoliko je njegova paralela sa zaista kičastim hitom Prljavaca dosta precizna: ‘rat’ s pandemijom još traje iako oružje imamo, ali u ovim rijetkim trenucima ‘primirja’ zaista uvidimo te male stvari koje nam toliko nedostaju.

Istina, minuli sam četvrtak čekao kao da je riječ o prvoj utakmici voljenog kluba na koju me stari obećao voditi još tamo prije evo, 27 godina, ali više čak zbog faktora koji tada, jasno, nije mogao biti u računici. Podjednako sam bio uzbuđen doći na jedan zidić tamo blizu — između Vitićevih nebodera i poznatog Kineskog zida — kao i na stadion.

Kada je vrijeme za polazak iz kuće konačno stiglo, uzeo sam slušalice i pustio pjesmu koju sam onda bjesomučno slušao na putu do tog parkinga, namjerno birajući dulju rutu da bi je stigao pustiti dovoljan broj puta. Ne, nisu u pitanju Prljavci, a ni Pink Floyd.

James Murphy je veoma talentirani njujorški producent, ali i potpuno disfunkcionalna osoba. Na svoje bi koncerte mogao izaći samo kada bi, po svom priznanju, strusio barem bocu viskija. Čovjek je savršen primjer problematičnog života u današnjoj eri, očigledno i prije nego što nas je snašla pandemija i stavila dodatni, golemi teret na tu hrpu u glavama mladih ljudi. Njegova je namjera bila stvarati glazbu i uživati u njoj, ali je problem bio taj što naprosto nije mogao podnijeti publicitet i slavu koje mu je ta ista glazba stvarala; njegova najveća želja je bila ta da ima neko stabilno okruženje, ono u kojem se osjeća sasvim ugodno.

Sve ovo treba nas podsjetiti na naše zidiće, kafiće i parkinge; na naše tribine i ono što nam je nogomet u životu donio kroz klubove koje volimo i podržavamo

Sve te sjebane misli u svojoj glavi stavio je na papir i napisao moju vjerojatno najdražu pjesmu jednostavnog naziva All My Friends, u kojoj se obračunava sa strahom od obaveza koje život nosi dok istovremeno ne nudi veliku zaštitu, oduzimajući pritom i onu minimalnu viziju dugoročne sigurnosti. Život u kojem se probudiš “s licem poput oca” i u kojem te, pripitog, “djeca ostavljaju s nemogućim zadacima”.

Tada Murphy samo zavapi: gdje su tvoji prijatelji večeras?

Ja sam mu dao odgovor kada sam došao na taj mali parking i vidio ih tamo nakon godinu i pol dana na okupu; nije slučajno da sam, na početku onog prvog lockdowna i nakon potresa u Zagrebu odlučio doći kući u Split, stresiran bijegom preko država i gradova, izbjegavajući sve te užasne stvari koje su se pojavljivale jedna za drugom. I kada sam stigao, prvi se put nas nekoliko sastalo na pivi baš na tom zidiću, iako većina živi na suprotnim krajevima grada i iako, naravno, nikakva utakmica nije bila zakazana.

Sama činjenica da smo tu, na mjestu gdje pogled preko ceste seže na Poljud — dom na koji nismo mogli ući — činila nas je malo sretnijima i malo svjesnijima o tome koliko ti mali detalji zapravo život znače.

To moje društvo je uvelike formirano davnih dječačkih dana, ali velikom većinom smo se upoznali baš na stadionu, podržavajući Hajduk. To je bilo naše vezivno tkivo, i sad je ono postalo naše najveće oružje u ratu za duševni mir. Na tom parkingu, na kojem se okupimo prije i poslije svake utakmice na Poljudu, sada sve više nas dolazi baš kao ljudi iz te Murphyjeve pjesme; dobar dio društva su postali očevi koje djeca ostavljaju s ‘nemogućim zadacima’, ali i oni žive ključni stih pjesme.

And if I’m sewn into submission, I can still come home to this.

Sve to mi je prolazilo kroz glavu i kada sam se spustio na otvaranje Tematskog parka Našeg Hajduka uoči početka utakmice, što je bio vrhunac obilježavanja 10. godišnjice pokreta koji je omogućio svim Hajdukovim navijačima da sve te dobre i loše trenutke proživljavaju zajedno i koji kroz tu sintagmu “Naš Hajduk” postaju svjesni da imaju neko mjesto na kojem se mogu naći i nazvati ga svojim drugim domom. U njega dolaze baš kao i ja, s namjerom da svaki put iznova osvježe važnost građenja odnosa i stvaranja okruženja u kojem možeš proći kroz teške trenutke bez zadrške i dvojbi. Hajduk ih je kao klub prošao jako, jako puno u ovih 10 godina, ali novu je mogućnost za konačno dostići neki rezultat dobio baš iz razloga što su se Hajdukovi navijači kao heterogena gomila okupili u jednu cjelinu i pomogli klubu da se osovi na noge u teškim trenucima.

Zato su priče ljudi na toj ceremoniji otvaranja bile najviše fokusirane na neke ljudske strane, jer podrazumijeva se da je baš Hajduk povod da ih ispričaju. Od Marija Pašalića i njegove priče o ocu čije je ime upisao u Park, pa do 12-godišnjeg Petrinjca Roka Marđetka i njegove obitelji, koji je pričao emotivnu priču o tome kako mu je ljubav prema Hajduku pomogla i u najtežim trenucima, kada je njegov grad pogodio razoran potres i kada su navijači bili prva linija obrane. Možda vam sve to zvuči patetično, ali priče poput ove Rokove su samo činjenice i fragmenti naše komplicirane, stresne i nepredvidive svakodnevnice, od koje ne možemo pobjeći, ali možemo utočište pronaći među ljudima.

Utoliko je baš taj Tematski park, u kojem se sada nalaze tisuće imena, testament neraskidivoj vezi između nogometnog kluba i ljudi, ali i međusobnoj poveznici između pojedinaca koji su se okupili i uvelike izgradili sebe oko podrške svom nogometnom klubu. Za mene je, doduše, još veći testament bila činjenica da sam nakon dužeg vremena odlučio s prijateljima s parkinga sudjelovati i u navijanju na toj utakmici s Tobolom. Ono nam je došlo kao ultimativna katarza, jer je taj čin u ovim sad već malo i poznijim životnim fazama poput vremenske kapsule koja te, barem na 90 minuta, i fizički može vratiti u neko sretnije i bezbrižnije doba.

Sigurno da će dio ljudi koji ovo čitaju diskreditirati čitavu priču samo zato jer je vezana uz Hajduk, ali bila bi to najpogrešnija moguća stvar. Početak sezone u ovim pandemijskim uvjetima obilježen je dozvolom da se nakon dvije godine stadioni konačno popune u punom kapacitetu, ali i praznim navijačkim tribinama uslijed ‘tihih’ prosvjeda zbog mjera. Brojne navijačke skupine proglasile su (ne)službene bojkote, zbog čega stadioni i dalje ostaju prazni, lišeni baš emocije i zajedništva koje čine pripadnost, ali i nogomet tako bitnim i popularnim. Stavljajući nekakve osobne dvojbe i fiksacije ispred ovih vrijednosti znači stavljati sebe na prvo mjesto, a još je prije parsto godina pjesnik John Donne skovao zaključak da niti jedan čovjek “nije otok”.

Za mene bilo kakav razgovor po tom pitanju pada u vodu, jer mi toliko nedostaje onaj trenutak kada zakoračim na taj parking i vidim prijatelje jednako sretne kao da je u pitanju prva utakmica u životu, da ne moram uopće pričati o važnosti cijepljenja kao takvog, baš kao ni o bilo kojoj drugoj tehnikaliji. Pandemija i sve oko nje toliko je grozno i konfuzno pitanje, još jedno koje agresivno potiče razlike i podjele, ali nas isto tako sve treba podsjetiti na naše zidiće, kafiće i parkinge; na naše tribine i ono što nam je nogomet u životu donio kroz klubove koje volimo i podržavamo. U tim poukama i emocijama se krije i šira misao, baš o tome kako samo zajedništvom možemo stati na put toj ultimativnoj prepreci normalnom povratku na ta toliko draga mjesta.

Dok to svi ne ostvarimo, preostaje nam samo staviti u uši slušalice i zajedno s Jamesom Murphyjem postaviti pitanje gdje su naši prijatelji, nadajući se da ćemo što skorije na svim stadionima i u svim gradovima reći jednostavno da nas čekaju na starom mjestu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.