Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Svijet voli pobjednike

Sposobnost trenera da “uđe u glavu” igrača često je ključ uspjeha

I get knocked down, but I get up again / You are never gonna keep me down

Lijepo zvuči, ali život nije Chumbawambin hit, kao što to nije ni nogomet.

Manchester City je ranije ovog tjedna i službeno predstavio svoj ekskluzivni docu-reality serijal All or Nothing, u kojem se u formatu prilagođenom mlađoj publici naviknutoj na bingeanje serija prikazuju detalji svakodnevnog funkcioniranja kluba, igrača i stručnog stožera. Sam serijal je hiperproduciran i očekivano ispoliran, ali je intrigantan iz razloga jer istovremeno klub takve stature ne pokušava prikriti trenutke slabosti, bez obzira na sjajnu sezonu koja je ekranizirana.

U moru zanimljivih detalja veliki je segment logično posvećen Pepu Guardioli i njegovu odnosu s igračima. Postoje trenuci u kojima se da naslutiti kako su čak i ekstremnog introverta poput Guardiole usmjerili prema tome da tu i tamo pokaže i ono što bi bila prekomjerna strast, ali određene su scene prožete autentičnim pogledom na stavove i razmišljanja koje katalonski stručnjak implementira u svom pristupu pojedincima.

Nekoliko je događaja u seriji koje daju odličan uvid u to koliko je teško razviti i održati pravilni mentalitet grupe u momčadi prepunoj izvanserijskih igrača. Međutim, jedna priča posebno dobro sumira što to znači razumijeti igračeve potrebe koje izlaze iz domene klasične nogometne obuke i u kojima trener postaje psiholog.

Jedan od igrača koji su pod Guardiolom najviše napredovali definitivno je Raheem Sterling. Vrlo talentiran igrač, ali onaj koji se svakodnevno bori s demonima na osobnoj razini. U velikoj se mjeri to reflektira kroz izrazito toksični odnos kakav agresivni otočki tabloidi gaje spram njega, konstantno ga prozivajući i propitujući čak i zbog najsitnijih detalja, pa ponekad čak i koketirajući s casual rasizmom.

Posljednja u nizu odvratnih medijskih konstrukcija bila je ona da je Sterling “sklon oružju” jer je istetovirao jurišnu pušku na svojoj nozi, makar je prava istina suprotna i Sterling je zapravo odabrao taj motiv jer se protivi korištenju oružja. Njegov otac ubijen je u obračunu vatrenim oružjem kad mu je bilo svega dvije godine — što je, naravno, imalo ogromni utjecaj na njegov život. Dotični mediji su to znali, ali su i dalje nastavili sumanutu hajku protiv njega.

Sterling je također početkom godine okarakteriziran kao jedan od glavnih krivaca za propuštenu pobjedu nad Burnleyjem, netom nakon dramatične eliminacije od Liverpoola u Ligi prvaka. On je na toj utakmici promašio nekolicinu sjajnih prigoda, od kojih je najveća bila ona sa svega tri ili četiri metra.

“Bio je tako raspižđen”, započinje Guardiola  razgovor sa svojim asistentom Mikelom Artetom dok su izdvojeni u sobi. “Zato sam mu postavio četiri pitanja, između ostalog i ono je li njegov drugi promašaj bio posljedica prvog”. Sterling mu je pak odgovorio da frustracija nije rezultat toga, već činjenice da je zbog neprovođenja uputa koje mu je zadao Arteta promašio i time ostavio ekipu bez pobjede.

No, nije bilo samo do toga. Sterling je pokušao sebi pripisati teret izgubljenih bodova, usmjeravajući bijes na sebe daleko više nego što je to potrebno, što je i očiti znak patologije. Guardiola je to očito prepoznao.

Nogomet se kreće u smjeru u kojem i ostale industrije zabave idu: objektifikaciji svojih protagonista, u ovom slučaju igrača, najviše kroz prizmu svota koje primaju

“Rekao sam mu da nije on kriv radi bodova”, pričao je mirno Pep. “Tek sam mu nakon toga otvoreno rekao i da sam ga izvadio zbog te pogreške, jer jednostavno ne smije tako griješiti”. Fokus je prvo bio na lociranju problema, zatim kanaliziranju kroz misao da je na kraju dana problem posljedica lošeg dana na terenu kako bi suzbio daljnju frustraciju, da bi u konačnici ipak uputio ono što je bitno — objektivnu kritiku. Istovremeno je nakon toga izašao pred novinare koji su oštrili pera na Raheema i stao u obranu svog pulena tako što je čak i lagao da ga nije zamijenio zbog tog promašaja.

U osam snimljenih epizoda prikazani su mnogi zahtjevni trenuci s kojima se treneri suočavaju kako bi momčad doveli u optimalo psihološko, a onda posljedično i igračko stanje. Problemi Davida Silve sa zdravljem djeteta, utjecaj težih ozljeda i ispadanja iz rotacije — sve to djeluje na ekipu dok navijači očekuju rezultate i samo rezultate. Međutim, taj odnos Guardiole i Sterlinga, klinca s problematičnom pozadinom koja ga i dalje proganja, prikazuje na koliko razina se u elitnom sportu treba znati služiti psihologijom.

Elitni sport sam po sebi omogućuje klincima da steknu golemo bogatstvo, često nakon tek jedne polusezone u kojoj pokažu natruhe talenta, pritom bez prethodnog odgoja i pripreme na sve pritiske koje takvo okruženje nosi. Izdašni ugovori stavljaju ih, mentalno nespremne, u poziciju nositelja rezultata koji će uvijek biti izgrađeni na velikim očekivanjima, nerijetko i nerealnim. U tom će slučaju oni biti prvi na udaru, a bilo kakav pokušaj objašnjenja kako je taj pritisak uzročno-posljedična stvar završava na labavim argumentima fokusiranim isključivo na tim izdašnim plaćama.

Po tom se rezonu stječe dojam da se u bilo kojem trenutku efektivnost može regulirati novcem, što je potpuno netočno. Takav je stav zapravo rezultat činjenice da se uključenjem znanosti u sport sva sila stvari može kvantificirati — poput istrčane kilometraže, dodavanja ili startova — ali ne postoji mjerilo za želju ili strast, odnosno mentalne elemente koji zapravo vode do ovih mjerljivih stvari. Ako niste na dobrom mjestu sami sa sobom, rad vam je trostruko teži.

S jedne strane, dakle, imate horde navijača koji stvaraju sliku o igračima vlastite momčadi kroz medije koji, baš kao i u Sterlingovu slučaju, nerijetko imaju interes da ih prikazuju kao bahate i razmažene likove željne samo podebljanih ugovora. Time samo potvrđujemo kako se nogomet kreće u smjeru u kojem i ostale industrije zabave idu: objektifikaciji svojih protagonista, u ovom slučaju igrača, najviše kroz prizmu svota koje primaju.

Taj jednodimenzionalni pogled na stvari čini ih robovima vlastite slave i sustava koji kroz takvu meritokraciju traži da igrači tobože zaslužuju ljudsko lice tek ako konstantno prezentiraju taj fantomski “pobjednički mentalitet”, što je nemoguće zbog same ljudske prirode. Jer neće svaki trener imati i tu elitnu crtu koju je sociolog Max Weber definirao kao “karizmatski autoritet”, crtu kojom će uvjeriti igrače da mu vjeruju iz razloga što su u velikoj mjeri sposobni locirati probleme te podignuti igrače i momčad iz pepela.

Sve to ne znači da igrači ne smiju biti kritizirani ako ne pružaju predstave na svojoj razini. Ali doživljavajući nogometaše kao objekte, artikle na kojima stoji papirić s pripadajućom cifrom, previše se razbacujemo pojmovima kao što su mentalitet, strast, zalaganje, želja, voljni moment — bez da zapravo znamo niti možemo znati što je sve potrebno da u konkretnom slučaju stvari sjednu na svoje mjesto.