Dominik Szoboszlai stao je pred loptu i pogledao suparnički gol. Do mreže iza turskog vratara Uğurcana Çakıra sigurno je bilo preko 25 metara, ali mađarski tinejdžer kao da nije ni trenutka dvojio što s tom loptom treba napraviti, naprosto zato jer je to već i napravio mnogo puta u karijeri unatoč činjenici da mu je tek 19 godina. Uhvatio je zalet i odapeo bombetinu koja se — doduše, uz minimalnu pomoć nekoga iz turskog živog zida, te vratnice — na kraju i zakoprcala u mreži. Bio je to pobjednički gol — ma, golčina — kojim su Mađari minulog četvrtka pomalo i neočekivano svladali Turke u Sivasu i tako sa stilom otvorili natjecanje u Ligi nacija. Szoboszlaiju je to bio 10. nastup za nacionalnu selekciju otkako je prošlog proljeća ubilježio svoj debi.
Dominik da ništa ne dolazi preko reda. Njegov otac Zsolt, inače i sam bivši profesionalni nogometaš koji je čitavu karijeru proveo u Mađarskoj, taj je princip postavio iznad svega. Zsolt je nakon nogometne karijere dobio posao u Videotonovoj akademiji, iz koje je i sam svojedobno potekao, a u njoj je svoje prve korake napravio i Dominik. Međutim, jedna situacija u kojoj se stari Zsolt našao ispala je možda i ključna za Dominikov razvoj, iako s njim samim nije imala nikakve direktne veze.
Roditelji jednog mladog igrača koji je igrao pod Zsoltom tvrdili su decidirano kako je njihov sin kvalitetom prerastao dobnu kategoriju u kojoj nastupa i kako je vrijeme da mu Zsolt da zeleno svijetlo za prelazak na višu stepenicu. Zsolt je bio decidirano protiv, tvrdeći kao njegov trener da još postoje elementi u igri s loptom koje mora popraviti prije nego što zaista bude spreman za napredovanje. Problem je, međutim, bio u tome što su i ljudi iz Videotonove uprave ne baš uvijeno stali na stranu roditelja, a to je Zsolta toliko revoltiralo da se pokupio iz kluba zajedno s dvojicom bliskih suradnika.
Osnovali su Főnix Gold FC, svoju vlastitu nogometnu školu u Dominikovu rodnom Székesfehérváru i u njoj su ponudili drugačiji razvojni put za mlade igrače, ne libeći se pritom javno prozvati i Mađarski nogometni savez, koji na svojim stranicama kritiziraju zbog kvalitete rada na treninzima, zbog čega je “ograničen razvoj mađarskog nogometa”, kao i “prijelaz talentirane djece u profesionalne vode”.
“Nisam veliki sanjar. Još je mnogo rada preda mnom”
Dominik je postao i poster boy principa rada i stavova koje su zastupali njegov otac sa svojim suradnicima. Svaki slobodni trenutak provodio je u očevoj akademiji, upijajući njegove savjete i radeći na sebi, sve dok taj trud nisu primijetili u jednoj od ponajboljih europskih akademija, onoj u Salzburgu, kojoj se pridružio sa 16 godina. Ondje je prepoznat kao jedan od najzanimljivijih talenata u Europi i, što je još važnije, u kojem smjeru njegov daljnji razvoj treba ići.
“Mislim da nije sve u karakteru”, ispričao je Dominik. “Ako imate talent, onda trebate dobru momčad i klub iza vas kako biste se mogli razvijati. Ako to nemate, onda vaš razvoj neće teći tako brzo.”
Najprije su ga poslali u Liefering, Salzburgovu drugoligašku filijaju u kojoj je dovršio svoj omladinski staž i krenuo u seniorski nogomet. Dominik u 42 utakmice ondje zabio čak 16 golova i dodao im 11 asistencija. U tom je periodu i kao kapetan predvodio reprezentaciju do 17 godina na Euru u Hrvatskoj, kada su Mađari došli do četvrtfinala. S tim se rezultatom i kod šire javnosti u Mađarskoj počeo stvarati narativ o Szoboszlaiju kao igraču koji će ponovno podići nacionalni nogomet.
Odlaskom Takumija Minamina i Hannesa Wolfa u Liverpool, odnosno Leipzig, Szoboszlai je prošle sezone dobio prigodu pokazati raskoš svog talenta i u Red Bullovoj prvoj momčadi. Smješten obično na lijevoj strani veznog reda u momčadi Jesseja Marscha, Szoboszlai je prošle sezone u 40 nastupa u svim natjecanjima nakrcao 18 asistencija, od čega 14 samo u austrijskoj Bundesligi, pridodavši im i 12 golova. Odigrao je pet od šest utakmica u Ligi prvaka, uključujući i ono gostovanje na Anfieldu, gdje je Salzburg oduševio izvedbom, minimalnom porazu unatoč.
Na kraju ove prošle, čudne sezone, Szoboszlai je proglašen i igračem godine u austrijskoj Bundesligi. Međutim, ta titula sa sobom nosi i svoj kontrast, pogotovo u kontekstu oduševljenja i hypea kroz koji mladi hipertalentirani igrači poput njega prečesto prolaze. Tu se krije i zamka za nestrpljivu javnost u Mađarskoj, koja je već uvjerena da je njenom čekanju na iduću veliku mađarsku zvijezdu konačno došao kraj.
No, zapravo je to možda samo početak kraja.
Do ove prisilne pauze u ožujku Szoboszlai nije imao baš tako otvoren put do brojki koje su ga učinile igračem sezone po izboru ligaških trenera i kolega. Prije nje je Szoboszlai imao četiri gola i sedam asistencija u ukupno 29 nastupa; u svega 11 nakon pauze skupio je osam pogodaka i 11 asista. Na gostovanju u Beču kod Rapida je, primjerice, sudjelovao u postizanju četiri gola (jedan zabio, za tri asistirao) za pobjedu 7-2; Sturmu je, također na gostovanju, zabio hat trick.
Uslijedio je, dakako, porast zanimanja najvećih europskih klubova, ali i porast očekivanja od njega u domovini. No, za Szoboszlaija je sve ovo tek početak puta do onoga što želi i može biti. Zasad je još uvijek samo ‘bomba’, uzbudljiv poput onog gola koji je zabio Turcima, ali tek treba postati zvijezda. Možda toga nisu svjesni mnogi koji su se preko noći uključili u njegov vagon obožavatelja, ali najbitnije je da je toga svjestan upravo sam Dominik.
“Nisam veliki sanjar”, pričao je Dominik u intervjuu za Goal, “već vjerujem u težak rad (…) Još je mnogo rada preda mnom i, iako sam na dobrom putu, on je tek započeo”.
On sam će uvijek u prvi plan gurati te aspekte svoje priče, otvoreno govoreći o tome kako ga je Marco Rose, njegov bivši trener u Red Bullu koji je sada u Borussiji iz Mönchengladbacha, redovito pozivao na red i objašnjavao mu na kojim stvarima još treba raditi. I od svih usporedbi, fenomenalnih proigravanja i još brutalnijih golčina poput onog Turskoj nekidan, to je kvaliteta zbog koje možemo zaista biti sigurniji da će Dominik prekinuti prokletstvo i postati nogometaš na najelitnijoj razini, na kojoj ga već mnogi ionako vide. Szoboszlai je naučio da ništa ne dolazi na preskok; da na laude, nagrade i tuđa očekivanja može utjecati samo tako što će se truditi biti svjestan svoje trenutne pozicije, ali i važnosti mukotrpnog rada. Zato i dalje kao najvećeg uzora navodi oca koji mu je usadio takvo razmišljanje.
A kad imate posla s takvim karakterom, onda je velika vjerojatnost da će u budućnosti zaista i postati ono za što je sposoban, a to je jedan od najboljih veznjaka u Europi.
