Za one koji još nisu upratili američku seriju koja je ovog mjeseca ušla u svoju treću sezonu, radi se o treneru američkog nogometa na koledžu u Kansasu, koji je jednog dana dobije sasvim neočekivanu ponudu da preuzme klupu engleskog (fiktivnog, jasno) premierligaša AFC Richmonda i pokuša ga spasiti u grčevitoj borbi za opstanak među elitom. Lasso i njegov odani, mistični pomoćnik znan kao Coach Beard prihvate se posla, iako o ovom ‘našem’ nogometu znaju otprilike koliko i o boćanju; taj je suicidalni plan pokrenula novopečena vlasnica kluba nakon što ga je preuzela od svog bivšeg muža, kojem se želi osvetiti tako da uništi ono do čega mu je najviše stalo — njegov voljeni klub. Stvari, međutim, krenu u posve neočekivanom smjeru kad Lasso i Beard, učeći u hodu, počinju pridobivati povjerenje igrača i navijača.

Lassov je lik prvotno bio osmišljen za niz skečeva kojima je NBC Sports promovirao prijenose Premier lige u SAD-u. Počivao je na pretjeranoj karikiranosti, ali glavni glumac Jason Sudeikis, koji je lani za naslovnu ulogu osvojio Zlatni globus, sam ju je raspisao: Lasso je predivno naivan i optimističan lik koji smatra da se sve može riješiti iskrenim i otvorenim pristupom. Serija ustvari karikira (ne)snalaženje Amerikanaca u nogometu i služi kao svojevrsni most između dviju različitih sportskih kultura.

Ted Lasso zaskočio je i svoju publiku koja je od takvog zapleta očekivala samo parodiju, a dobila je znatno više

Ako koncept možda i ne zvuči pretjerano obećavajuće — barem ne iz britanske ili europske perspektive — uspio je postići to da iz takve, autsajderske pozicije uputi relevantne kulturološke poruke i onima koji nogomet drže svetom relikvijom i ne žele je predati u ruke američkih hipsterima te dopustiti da je iskasape u svoj soccer.

Na neki svoj način, Ted Lasso uz pomoć nogometa opisuje život.

Načini na koje pritom povezuje dvije različite sportske kulture lajtmotiv su serije i funkcioniraju na nekoliko razina, od simboličke do dramaturške. Primjerice, knjiga Inverting the Pyramid Jonathana Wilsona, koja je s vremenom postala svojevrsna laička biblija nogometno-taktičke evolucije, pojavljuje se u prvoj epizodi, a onda opet u posljednjoj epizodi druge sezone; međutim, u toj će završnoj — naslovljenoj Inverting the Pyramid of Success — biti dovedena u vezu s knjigom The Pyramid of Success legendarnog ametičkog košarkaškog trenera Johna Woodena. Barem podjednako kultnom u svojoj kulturi, a podjednako slabo poznatoj u onoj drugoj.

Drugi je primjer jedna od najpamtljivijih scena u seriji, ona kad Lasso igra partiju pikada s bivšim vlasnikom kluba, koji ga ne može smisliti jer je postao popularan i želi ga po svaku cijenu poniziti, a onda i razvlastiti. Ted glumi ‘glupog Amerikanca’ sve do trenutka kad ispriča priču o citatu američkog pjesnika Walta Whitmana koji ga se posebno dojmio: “budi radoznao umjesto da osuđuješ”, zaključujući kako je shvatio da to što ga ljudi podcjenjuju zapravo nema veze s njim samim nego s karakterom tih ljudi.

“Jer da su bili radoznali, postavljali bi pitanja. Pitanja kao što je: ‘Jesi li igrao puno pikada u životu, Ted?’”. Nakon toga se, dakako, njegovu suparniku samouvjerenost i osjećaj nadmoći nad strancem obiju o glavu.

Puno je scena koje ilustriraju aspekte nogometne kulture, pozitivne i negativne. Najbolje među njima ujedno funkcioniraju i kao metafora za životne situacije.

Tako će Lassovi igrači preko nogometa shvatiti i neke veće lekcije te izazvati tabue ukorijenjene u nogometu. Primjerice, prekaljeni veteran i kapetan Roy Kent, gotovo je arhetipski engleski nogometaš u čijem mačističkom pristupu nema prostora za preispitivanje emocija ili želje za otvaranjem, a Lassove motivacijske metode za njega su smijurija. Mlada i nadobudna zvijezda Jamie Tartt egoistični je talent kojeg problematična obiteljska pozadina naučila tome da uvijek i najprije gleda prvo sebe, a onda tek eventualno momčad. Obojica će spletom okolnosti na terenu i izvan njega iz tog kulturološkog sukoba izaći kao bolji ljudi.

Priča jest razvodnjenja i zašećerena, i vrlo karikirana i romantizirana, bez pretenzija da na ozbiljan način prikaže probleme i tematiku kojima se bavi; no, na kraju je upravo ta neozbiljnost pristupa u spoju komedije i drame ono što poruke koje odašilje čini neodoljivima i prijemčivima.

To je i glavni razlog zašto je serija stekla vjerno sljedbeništvo i reference među mnogim poznatim trenerima. Ne samo mladima poput Cardosa ili, pak, Jesseja Marscha kojeg su, naravno, po preuzimanju klupe u Leedsu uspoređivali s Lassom i to mu nije pretjerano smetalo, iako je izjavio kako “ne pomaže kod stigme” s kojom se američki treneri moraju nositi. José Mourinho čak je snimio scenu telefonskog razgovora s trenerom Lassom.

Kad Ted Lasso ulazi u svijet nogometa, on to čini bez ozbiljnog predznanja, ali i bez predrasuda. Suočen s izborom da prihvati njegove norme i okoštale dogme ili riskira biti ismijan i neprihvaćen, on bez puno dvojbi bira drugu opciju — put kojim se, danas je to istina možda i više nego prije, rjeđe ide.

Biti ono što jesi — u nogometu, u životu — i biti to pred ljudima, često se doživljava kao znak slabosti. U svijetu koji valorizira ljude prvenstveno po onome ‘opipljivom’ što postižu, suočiti se s realnošću poraza bez traženja alibija i učiti od njih također nije baš popularno. Na sitne i često banalne načine Ted Lasso progovara zapravo o tome, pritom zaskočivši i svoju publiku koja je od takvog zapleta očekivala samo parodiju, a dobila je znatno više.

Što je samo još jedan dokaz da u životu treba biti radoznao umjesto da osuđuješ.