Willian se široko nasmijao za kamere, ponosno pozirajući s Arsenalovim dresom nakon što je sedam godina bio vjerni vojnik gradskog rivala. Mikel Arteta ga je ocijenio kao važnim pojačanjem za novu sezonu i Arsenal je zato Brazilcu, bez obzira na to što je prije nešto manje od dva mjeseca proslavio svoj 32. rođendan, ponudio izdašni trogodišnji ugovor koji mu garantira čak 200.000 funti tjedno. Usput je osiguran i novi trogodišnji ugovor za 31-godišnjeg Pierre-Emericka Aubameyanga vrijedan čak 249.000 funti tjedno, koji s bonusima, prema različitim izvorima, mogu otići i na vrtoglavih 348.000. Usput je nadmašen i niz ponuda koje je bivši dinamovac Gabriel Magalhães dobivao sa svih strana, a Lilleu je Arsenal za 22-godišnjeg stopera platio 23,4 milijuna funti odštete.
Tek nešto dalje u sjevernom Londonu, na novom, blještavom stadionu, Tottenham je ushićeno prezentirao svog kontroverznog povratnika Garetha Balea. Nakon potvrde da će Giovani Lo Celso i punopravno (p)ostati Tottenhamov igrač za dodatnih 28,8 milijuna funti odštete i nakon što su mu Spursi pridodali još četvoricu novih igrača za koje su samo na otkup potrošili točno 57 milijuna funti, Bale je stigao kao šlag na torti. Kao osobna želja predsjednika Daniela Levyja, Velšanin se u Tottenham vratio dogovorom koji podrazumijeva da će Levy (barem) ove sezone servisirati oko polovice plaće koju je imao u Real Madridu, a što je oko 300.000 funti tjedno za igrača koji je unazad barem dvije sezone bio poznatiji po upitnoj motivaciji za ionako ograničenu minutažu.
Ali sve je to dio showa koji mora ići dalje.
Među stotinama tisuća, pa milijunima onih koji su ushićeno pratili kako im klub uslišava hrpetinu napornih ‘molitvi’ koje su histerično i nekoherentno ispovraćali po društvenim mrežama, predstavljanje novih pojačanja i podebljanje postojećih ugovora sigurno je pratilo i 55 sad već bivših Arsenalovih zaposlenika. Uostalom, oni su i razlog zbog kojeg je navodno Willianovo predstavljanje pomaknuto za točno 11 dana, pošto je klub ocijenio kako je to očito dovoljno da ljudi pomalo i zaborave da su preko noći bačeni na ulicu i ostavljeni u još većoj neizvjesnosti nakon što je Arsenal objavio kako, “nažalost”, uslijed gubitaka izazvanih pandemijom, tih 55 zaposlenika gubi svoj posao.
U okolnostima Novog normalnog svaka natruha ‘starog’ života je dobrodošla, pa i ako to podrazumijeva da se par mjeseci nakon žicanja troše milijuni čak i na veterane
Prije samo šest mjeseci klubovi su nas isto tako uvjeravali da će COVID kataklizma biti brza i neumorna, i da će potpisi, dogovori i transferi poput ovih gorenavedenih biti praktički nemogući. Spremala nam se nogometna nuklearna zima, u kojoj će oni čudom preživjeli trebati biti spremni zabiti se u bunkere u kojima su se pronašli; ostali će naprosto morati podleći žrtvama kako bi se spasio viši cilj, a to su klubovi i njihova tradicija. Mantra je otprilike bila kako smo u ovoj situaciji svi zajedno, i kako ćemo svi zajedno trebati biti spremni na posljedice i odricanja. U travnju je upravo Arsenal poslao poruku o “Arsenalovoj obitelji”, u kojoj su igrači pristali na plaću smanjenu za 12,5 posto kako bi se ta sredstva prelila na očuvanje poslova ljudima koji svojim radom omogućuju da klub funkcionira na svakodnevnom nivou.
Bila je to puno veća gesta od one koju su ispod radara išli provući susjedi u Tottenhamu, oni koji su sada odlučili odobrovoljiti Balea i pomoći mu da pronađe sebe i svoju pogubljenu motivaciju. Tottenham je ranije ove godine, po inicijalnom pandemijskom udaru, prvo naglašavao svoju suradnju s lokalnom samoupravom oko očuvanja poslova, da bi samo par dana kasnije objavio kako čak 550 zaposlenika kluba ide na 20-postotno smanjenje plaće dok je istovremeno klub zatražio i državnu pomoć kroz hitne subvencije.
Isti onaj klub koji je dva tjedna prije te prošnje poreznog novca prijavio godišnje prihode od 460,7 milijuna funti, s operativnim profitom od 63 milijuna, što i nije česta pojava čak i među samom elitom. Sam Levy si je zbog dovršetka novog stadiona isplatio tri milijuna funti bonusa, na godišnju plaću koja je već lani podignuta na nekih sedam milijuna funti.
Pritom je 20-postotno smanjenje troškova za tu skupinu ljudi razlika od kakvih par stotina tisuća funti, odnosno možda jedne tjedne plaće koje će klub izdvojiti za Balea.
U Arsenalu je prosječna godišnja plaća u tom najširem rangu svakodnevnih zaposlenika negdje oko 35.000 funti, što bi zbrojeno iznosilo blizu dva milijuna funti godišnje. Klub je inače samo osvajanjem FA Cupa prošle sezone uprihodio 3,6 milijuna funti, dok je godišnji budžet na plaće igračima lani prešao 232 milijuna. Akumulirani kapital vlasnika Stana Kroenkea procijenjen je na 6,44 milijarde funti, s čime bi prosječnu britansku plaću za onih 55 otpuštenih mogao isplaćivati idućih cca 4.500 godina.
Pola godine kasnije i nakon na stotine milijuna funti izdvojenih za odštete i plaće diljem Premier lige, jasno je da je sva panična priča o raspadu sistema i nuklearnoj zimi bila samo spin, ali i dokaz koliko je ta industrija, pogotovo na toj elitnoj razini, zapravo nedodirljiva. I to je stvar koju smo mi kao nogometni fanovi sami pospješili tako što opsesivno insistiramo na novim ulaganjima u igrački kadar; to ljudi poput Kroenkea, Levyja i ostalih gazdi velikih klubova, među kojima su rijetki na vrhuncu krize reagirali s nekim dignitetom prema svojim ljudima vrlo dobro znaju i iskorištavaju.
U okolnostima Novog normalnog svaka natruha ‘starog’ života je dobrodošla, pa i ako to podrazumijeva da se samo par mjeseci nakon žicanja troše milijuni čak i na veterane poput 36-godišnjeg Thiaga Silve ili spomenutih Williana, Aubameyanga i Balea, koji su svi debelo u svojim 30-ima. Pritom je pogrešno svaliti breme krivice na igrače, jer su i oni samo kotač u tom sustavu i radnici čiju visoku cijenu definira tržište. A ovo tržište uvelike definiramo mi, tako što prihvaćamo igru onih koji postavljaju pravila, između ostalog kao što i u Arsenalu i dalje podnošljivo prihvaćaju najvišu cijenu ulaznica u ligi dok im se priča o “Arsenalovoj obitelji”.
I nije rješenje da, zbog načina na koji mi vlastite životne neizvjesnosti liječimo navijačkom opsesijom, zaboravljamo na činjenicu da struktura tih klubova počiva na piramidi čiji temelj ne vidimo, i koji je sada zapravo ostao ako ne baš jedini, onda sigurno i najviše pogođen ovakvim standardima.
To nisu samo skauti i treneri, nego i radnici na održavanju stadiona i travnjaka, vozači, zaštitari, kuhari, oružari, prodavači; svi oni koje uzimamo zdravo za gotovo i koji su baš iz tog razloga najlakši za otpis gazdama, ponajviše jer njihova imena i lica uopće ni ne znamo, a kamoli da ih pamtimo. Za one na vrhu oni su lako zamjenjivi, iako su mnogi od njih čitave svoje živote dali klubovima. Za razliku od nas, njima su klubovi zaista početak i kraj dana.
Lica iz sjene gurnuta su dalje u mrak, daleko od očiju javnosti i blještavih svjetala pozornica na luksuznim gala-događajima i predstavljanjima skupih pojačanja.
