Dobro uhodana hajka, koja se gotovo iste večeri kada se incident dogodio pretočila u opću histeriju i linč nad navijačima, sad je ušla u svoju terminalnu fazu, u kojoj zbunjenost izazvanu otkrivanjem novih detalja mijenja orkestrirani zov botova u komentarima ispod tek povremenih novih članaka o ovoj temi. Sama činjenica da su horde tih lažnih profila aktivirane u svrhu ‘podgrijavanja’ mržnje prema navijačima i pravdanja preočito prekoračenih policijskih ovlasti jasno sugerira da je plan i program vezan za čitavu priču neslavno propao; kad se stvar ne uspijeva zataškati i gurnuti pod tepih — jer se ipak radi o sudbinama očito ogromnim dijelom nevinih ljudi — i kad sve skupa dobije i političke konotacije, onda se kreće ‘politički’ ophoditi s tim korištenjem maksimalno dostupne online logistike.

Takav slijed događaja nije, nažalost, ništa toliko novo, a ni nepoznato. Putujući i po domaćim i inozemnim stadionima, uvjerio sam se detaljno u strašne kontraste kad je riječ o ponašanju policijskih službenika u sklopu osiguravanja utakmica. Potkapacitiranost i manjak sredstava uloženih u policijske strukture kronični su problemi svugdje, pa tako i kod nas, ali to također nije slučajno. Vlast generalno ne treba autonomnu službu koja služi cjelokupnom društvu, već treba produženu ruku represivnog aparata, u ovom konkretnom slučaju da se diskriminira i demonizira cijela supkultura poznata po omasovljenom aktivizmu, ali i po snažnom stavu, često usmjerenom protiv establišmenta.

Insistiranje na pravoj istini oko nereda na Desincu postaje pitanje budućnosti odnosa policije i građana u globalu

Upravo je stoga i sasvim očekivano da se ovakav incident, ponajveći vezan uz navijački pokret od onih neslavnih maksimirskih prvomajskih nereda — kada je, podsjećam, također pod sumnjivim i nikad razjašnjenim okolnostima propucan jedan Dinamov navijač — sad pokušava što tiše riješiti. Prije četiri dana smo tako dobili šturu obavijest kako je Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici predložilo tamošnjem Županijskom sudu ukidanje istražnog zatvora za 25 od 38 navijača, koliko ih je ostalo zatvorenih nakon što su četvorica još ranije puštena.

Zanimljive su tu još dvije stavke; prva je da su iz ODO naglasili kako je “riječ o osobama koje nisu ni prekršajno, niti kazneno kažnjavane”, što baca odmah u vodu tezu kako je riječ o opakim recidivistima koju su nadmeni moralisti s društvenih mreža bacali u eter, a onda i kako je za tih istih 25 puštenih osoba svejedno izrečena mjera opreza, koja im i dalje ozbiljno ugrožava svakodnevni život. Naime, radi se o mjeri koja podrazumijeva zabranu odlaska na utakmice, s obavezom javljanja policiji uoči svake. Ako je utvrđeno da su ti nekažnjavani ljudi trulili u pritvoru očito tek zbog ispunjenja nekakve kvote, čemu onda mjera opreza? Možda da se ne bi opet našli u situaciji u kojoj bi postali dio kvote?

Svjedočanstvo o tome kako izgleda kad vas tako kafkijanski optuže za smiješnu konstrukciju kao što je “sudjelovanje u mnoštvu” (tako, naime, zvuči službena izjava suda koja je trebala ‘opravdati’ produljenje istražnog zatvora) dobili smo i od kolege Mate Prlića, koji u ovoj priči predstavlja možda i najveći problem za sustav.

On je po izlasku detaljno opisao kako se potpuno izgubljeni klinci, koji su u tom paklu završili iako nemaju nikakvu povijest nasilništva i iako im je to prvo gostovanje u životu, psihički slamaju pod pritiskom situacije. Također je detaljno, koliko mu to okolnosti u kojima je istraga još aktivna dopuštaju, opisao atmosferu u kojoj je policija na Desincu doslovno zauzela stav ulične bande, ‘osvećujući’ se neselektivno svim navijačima zbog incidenta u kojem je, po svemu sudeći, bio uključen tek minorni dio kolone koja se kretala za Split. Opisao je i trenutke u kojima je policija, protivno svakom protokolu, pucala nasumično u gomilu, a onda je čak i ranjene ljude privodila pod krinkom ‘potrebe za svjedočenjem’, zbog čega je dosta ranjenika naknadno izbjeglo navesti pravi razlog njihovog dolaska na hitnu pomoć.

Osim što je žalosno to što je ova strana priče dobila ‘legitimaciju’ samo zato jer je među nasumično privedenima bio i novinar, žalosno je i to da nam ovaj skandal na neki način već postaje stara vijest. Nije teško pretpostaviti i zašto: vladajućoj stranci i njenom ministru unutrašnjih poslova Davoru Božinoviću ne odgovara revolt mase ovaj put u Splitu, pogotov zato jer se u gradu iduće nedjelje održavaju za njih jako bitni lokalni izbori.

Panični damage control potvrđuje i prešućeni dolazak ministra Božinovića u Split, u svrhu razrade strategije objašnjavanja ovog katastrofalnog policijskog postupanja s lokalnom ispostavom. Usto je procurila i informacija kako je ministar dobro ‘oribao’ visoko rangirane službenike zbog čitavog skandala, ali do dana današnjeg nismo dobili niti dodatni videomaterijal izgreda, niti ijedino ime iz policijskih redova koje se vezuje uz tu seriju ozbiljnih propusta.

Očito je sada jedan od elemenata te strategije i to agresivno bombardiranje osuđujućim i demonizirajućim porukama lažnih profila po društvenim mrežama, sve kako bi se ponovno aktivirao malograđanski moralizatorski stav po kojem su navijači ‘zaslužili’ ranjavanje i neselektivno zatvaranje. Problem je u tome što se to lako sutra može preliti i na šire sfere društva; ista lica s policijskim megafonima su, primjerice, svojedobno izdavala naredbe o neselektivnom mlaćenju navijača u Zelini (što je također službeno okarakterizirano kao prekoračenje ovlasti) kao i pendrečenje svega što hoda na onim poznatim protuvladinim prosvjedima u Zagrebu 2011.

Kad stanete na stranu trolova s društvenih mreža i moralizirate nad sudbinom ljudi samo zato jer vam je stran taj konkretni razlog zbog kojeg su se našli na meti pendreka i municije, ne znači automatski da ste stali na stranu pravde i reda. Isto tako, postanete li svjesni pune razine ovog skandala koji se pokušava izrelativizirati, ako ne i pogurati pod tepih, to ne znači da policija ne smije upotrijebiti silu i privesti one koji prelaze granicu i svojim ponašanjem ugrožavaju druge. Međutim, tanka je i ta granica između pucnjave po benzinskim postajama i pograničnim područjima te pucnjave i neselektivnog policijskog nasilja po zagrebačkoj špici, kada se okupite kako biste poslali poruku ogorčenja načinom na koji se vodi ova država.

Insistiranje na pravoj istini oko nereda na Desincu tako ne postaje više pitanje budućnosti sigurnog pohođenja nogometnih utakmica, jer ta sigurnost — strašenjima iz vrha policije unatoč — nikad nije bila upitna, osim kada sama policija nije izgubila kontrolu nad vlastitim postupcima. To postaje pitanje budućnosti odnosa policije i građana u globalu i smisao onog službenog MUP-ova slogana o “sigurnosti i povjerenju”.

S ovakvim slučajevima policija ni najmanje ne ulijeva ni jedno ni drugo.