Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Treba li legalizirati pirotehniku?

U vatri i dimu

Na svakoj iole značajnijoj nogometnoj utakmici u Hrvatskoj jedna je scena gotovo neizbježna. Znate ono, na terenu se događa malo ili ništa, natezanje bez kraja. I onda pogledi počinju malo bježati prema kutku tribine na kojoj se nalaze navijači: njihovo šarenilo, skakanje i pjevanje počinje biti zanimljivije od igre i ta čeznutljivost odjednom lako prijeđe generacijski jaz. Na isti su način fascinirana i djeca, koja se vrlo često — znam i iz osobnog primjera — upravo na sport i odlazak na utakmice inicijalno ‘zakače’ zahvaljujući koloritu navijačkih tribina. Taktika i logistika na terenu su patnja koja dođe godinama kasnije: često je blaženo živjeti u tom neznanju.

A onda se pojavi Njeno Visočanstvo: pirotehnika.

Kada krenu baklje, odmah se vade mobiteli, skače se na noge, plješče u ekstatičnom ritmu. Snima se, šalje se odmah kumu koji nije bio zainteresiran za tu “dosadnu utakmicu” i odjednom i najdosadniji susret postane onaj za pamćenje. Malo stvari u tom svijetu može tako naglo promijeniti doživljaj kao što to može napraviti navijačka atmosfera.

No, baklje su istovremeno i tema koja polarizira javnost više i od najudarnijeg transfera: za velik dio ljudi pirotehnika je neizostavni dio navijačke kulture koji se vidi i shvaća baš na ovaj gore opisan način. Drugi kut, često upućen iz raznoraznih institucija, portretira taj dio kao izrazito toksičan i opasan. Iz te su perspektive baklje oružje koje treba izopćiti sa stadiona, nesreća koja se samo čeka dogoditi. I koja se, uostalom, zna i dogoditi.

“Kada navijačima date odgovornost i mogućnost da sami reguliraju svoju sigurnost, naša koža i odjeća će gorjeti ako to ne napravimo. Ne Van Praagov fini sako”

Obje strane imaju validnih temelja za svoju argumentaciju i to je što ovu polemiku čini još zamršenijom, jer se uglavnom potezi vezani uz upotrebu pirotehnike donose bez nekakvog konsenzusa. A to samo otežava dolazak do pravog rješenja, onog koje bi omogućilo da se pirotehnika koristi bez ugroze ljudskog zdravlja, ali i održavanja samih utakmica.

Slična dilema, samo u nešto drugačijoj varijanti, okupirala je Veliku Britaniju pri vrhuncu Prvog svjetskog rata. Vrijeme je, dakako, bilo teško: industrijalizacija bez definiranja radničkih prava učinila je život radnika na traci mizernim, a dodatni teret militarizacije samo je povećao ionako prevelik obujam proizvodnje. Ljudi su utjehu tražili u neuglednim pubovima i litrama alkohola koje bi ispijali do iznemoglosti; vlasnici tvornica su čak do neke mjere i podržavali bezumna opijanja jer bi tako radnici otupjeli na preopterećenost organizma, pa ako je zbog pijanstva bila pokoja pogreška u radu, šira slika je još uvijek išla njima u korist.

Slična je priča bila i u Njemačkoj, u kojoj je već nakon propalog pokušaja ujedinjenja nakon revolucije 1848. primijećeno povećano konzumiranje žestokog pića kod radnika, poglavito određenih tipova rakije, što je kulminiralo također oko perioda Prvog svjetskog rata.

“Borimo se protiv Njemačke, Austrije i pića”, govorio je David Lloyd George, koji će nedugo nakon preuzeti funkciju britanskog premijera, “ali koliko ja vidim, najveći od ova tri smrtna neprijatelja je piće”. U Njemačkoj je Karl Kautsky, urednik uvaženog mjesečnika Die Neue Zeit, jednom prigodom napisao kako je “schnapps pravi neprijatelj”. Doduše, njegov komentar nije išao u smjeru poziva na prohibiciju koju su diljem svijeta sve učestalije vidjeli kao rješenje, ali je viđen kao argument za kriminalizaciju alkohola.

Problem je postojao: u gradovima na englesko-škotskoj granici u kojima su bile smještene tvornice oružja negativni utjecaj pronalaska utjehe u alkoholu bio je vidljiv po policijskim dosjeima. Ono što je bio neizostavan dio kulture, postao je kaos: do ljeta 1916. u Carlisleu, tada gradiću od svega 50.000 stanovnika, osude zbog pijanih ispada dosegnule su šesteroznamenkaste brojke. Nije pomogla ni odredba Parlamenta iz 1908., koja je predvidila zatvaranje čak 30.000 od ukupno 96.000 registriranih pubova u Engleskoj i Walesu. Prohibicija je praktički bila neminovna, ali su Britanci i Nijemci — poučeni primjerom iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje je samo povećala prodaju alkohola na crnom tržištu i šverc iz Kanade, kao i opasnih pića iz kućne radinosti — odabrali drugi put.

U Britaniji je oformljen Central Control Board, koji je u kratkom roku preuzeo veći dio nadzora nad trgovinom alkoholnih pića, a otkupio je i 65 od 118 pubova u najkritičnijem području, dok je preostalih 53 zatvoreno dekretom. Pubovi su dobili upute kako se ponašati s pijanim gostima, što je uključivalo i odbijanje plaćanja pića “na knjižicu”, kao i serviranje žestokog pića u velikim čašama, kako bi se lakše kontrolirala količina. I takva regulacija je u svega godinu i pol dana najvećim dijelom riješila problem alkoholizma, a pubovi u Carlisleu nisu bili na gubitku, dapače — oni su u tom periodu izašli sa zdravim profitom od 107.000 funti, a poboljšana infrastruktura je iznjedrila, pa, zdravu poslijeratnu pubovsku kulturu po kojoj i poznajemo Britaniju.

Na sličan način je institucionalno regulirana kultura pivnica u Njemačkoj, gdje su umjesto zabrane također prionuli drugačijem rješavanju problema. Umjesto zabrane su pospješili i regulirali proizvodnju piva, konkretno pilsnera, čija je konzumacija mnogo blaža i koja je ispunila svrhu: okupljanje u tavernama i pivnicama za stolom koji u Njemačkoj nazivaju Stammtisch, onim za koji se posjednu redovni gosti. Rezultati su bili opipljivi — između ostalog, zato jer je na publikaciju sindikata ugostitelja Der freie Gastwirt, koji su se zalagali za ovo konkretno reguliranje problema bez da se utječe na kulturu gostionica, godine 1913. bilo preplaćeno 11.000 ljudi, dok je glasilo prohibicionističkog pokreta Der abstinente Arbeiter podržavalo dvostruko manje pretplatnika.

Nije slučajno da su u britanskim pubovima i njemačkim pivnicama proizašle inicijative za osnivanjem mnogih nogometnih klubova, kao i mladenačkih kontrakultura.

Poveznica pivnica i tribina stadiona neraskidiva je zbog same pozadine ljudi koji su ih punili. U oba slučaja se pojavio problem devijantnosti, samo što je u pubovima problem bila čaša viskija, a na stadionima pirotehnika.

Pirotehnika je, kao i ta čaša viskija ili piva, dio šire kulture koju se ne može negirati, čak i uz loše i za zdravlje opasne posljedice. Baš kao što je u doba prohibicije u SAD-u procvala ilegalna proizvodnja žestokih alkoholnih pića, čuvenog moonshinea, tako i sve rigidnije demoniziranje i posljedično kriminaliziranje pirotehnike samo pospješava opasne prakse koje zaista mogu biti pogubne. Jednostavno rečeno — ako institucije poput UEFA-e konačno prihvate da je pirotehnika važan dio navijačke kulture, onda će vrlo brzo i shvatiti da je uputno pokušati pronaći najbolje rješenje za obje strane, a to uglavnom podrazumijeva regulaciju i/ili kontroliranu uporabu.

Prema UEFA-inoj statistici, pirotehnika se koristi na 25 posto europskih klupskih utakmica u koje su uključene i zemlje čija navijačka kultura na široj razini i ne poznaje taj koncept, poput one otočke. Tu statistiku su za UEFA-u izradili u sklopu istraživanja konzultantske tvrtke CarnDu Ltd., a u analizi izvjesnog dr. Toma Smitha se isključivo fokus skreće na negativni utjecaj korištenja pirotehnike na zdravlje ljudi. Michael van Praag, prvi čovjek UEFA-ine radne skupine za pirotehnička sredstva, slavodobitno je prokomentirao kako UEFA “prepoznaje da pirotehnika može biti percipirana kao dio navijačke kulture u nekim zemljama”, ali da je “poruka ovog izvještaja jasna: korištenje pirotehnike kolege navijače izlaže zdravstvenim, sigurnosnim i životnim opasnostima”.

Odgovor na tako reduktivno i jednostrano postavljanje stvari došao je od Norsk Supporterallianse (NSA), organiziranog udruženja navijača u Norveškoj koje je svojom borbom legalnim putem ishodilo da se korištenje pirotehnike u Norveškoj sasvim legalizira tako što navijači preuzimaju obavezu da prijave osobe koje će rukovati pirotehničkim sredstvima. U svom odgovoru NSA iznosi podatak koji je u tom trenutku bio aktualan: da se tijekom 80 legalnih pirotehničkih predstava, koje su uvjerljivo pozitivno utjecalo na atmosferu na utakmici, ozljedio nije apsolutno nitko.

Također, napominje jedan važan aspekt, a to je da kriminaliziranje pirotehnike jedino vodi prema porastu izrade i korištenja improviziranih pirotehničkih sredstava. Ona su zaista opasna za rukovanje, što sam vidio i na svoje oči, jer se tu radi o predmetima koji su praktički sastavljeni od eksplozivnih kemikalija i izolir-trake, prilagođene veličinom za šverc pri pretresu. A da ne govorim o tome kako je povećana represija iznjedrila i porast učestalosti bacanja baklji u teren, što u tim okolnostima za navijače postaje nužnost kako bi se izbjegao kazneni progon. To, naravno, utječe i na samu utakmicu.

“To (nula ozljeda, op.a.) je ono što se dogodi kada navijačima date odgovornost i pružite mogućnost da sami reguliraju svoju sigurnost”, zaključak je NSA-ova odgovora. “Naša koža i naša odjeća su one koje će gorjeti ako to ne napravimo. Ne Van Praagov fini sako.”

Legalizaciju kontroliranog korištenja pirotehnike uveli su i Šveđani, makar kod njih i dalje postoji snažan prohibicijski pokret kao suprotiv Nacionalnom sportskom komitetu (RIN) koji je zadužen za za protokol oko korištenja pirotehnike. Također i Danci, koji su otišli korak dalje i krajem prosinca predstavili “hladne baklje”, koje pri sagorijevanju ne postižu temperature opasne po kožu ili sako.

Pozitivni pomaci su viđeni i u Njemačkoj, u kojoj su HSV-ovi navijači ovih dana organizirali prvu legalnu bakljadu nakon što je Hans E. Lorenz, predsjednik Sportske komisije Njemačkog nogometnog saveza, podržao misao HSV-ova predsjednika Bernda Hoffmanna u tome da sankcioniranje pirotehnike ne dovodi do solucije problema, već da je poanta u dijalogu. Čak je val progresivnog ophođenja i prihvaćanja pirotehnike kao sastavnog dijela navijačke kulture stigao i do komercijalnog svijeta američkog MLS-a, u kojem je Orlando City postao prvi koji na novom stadionu ima zasebni sektor u kojem je dozvoljeno korištenje pirotehničkih sredstava.

Dok takve regulativne prakse daju itekako pozitivne rezultate, ona okruženja koja aktivno kriminaliziraju korištenje pirotehnike kroz represiju, a u koja spada i Hrvatska, i dalje bilježe negativne brojke.

Primjerice, lani je u samo prvom dijelu sezone u Ligue 1 zapaljeno više pirotehnike nego u čitavoj preklanjskoj sezoni, unatoč činjenici da zakon podrazumijeva kaznu i do tri godine zatvora uz dodatnih 15.000 eura novčane kazne i višegodišnju zabranu dolaska na utakmice. Kako naglašava i Pierre Barthélemy, glavni pravnik navijačkog udruženja L’Association Nationale des Supporters (ANS), represivne metode ne rješavaju problem, samo čine navijače radikalnijima u svojim nastojanjima da unošenjem pirotehnike dokažu kako ih se u održavanju te tradicije ne može spriječiti.

Navijači, pogotovo članovi ekstremnih navijačkih skupina koji obično i stoje iza upotrebe pirotehnike, nisu skloni bilo kakvim kompromisima i dijalozima s institucijama, što vide kao kršenje vlastitih kodeksa.

No, oni moraju biti svjesni da određenih kompromisa mora biti, pogotovo u eri kada nogometna komercijalizacija automatski povlači potrebu za žestokom borbom protiv svakog vida organiziranja koje ljudi poput Van Praaga, Aleksandra Čeferina i ostalih predstavnika izvršnih vlasti i organizacija vide kao prijetnju nogometnom kapitalu. Ići u otvorenu borbu s njima znači unaprijed potpisati poraz.

Na sličan način su i pobornici prohibicije legitimirali vlastite stavove tobožnjom brigom za zdravlje ljudi, samo da bi se samo povijesnim presjekom ispostavilo da je u pitanju diktat novca. Njemački kancelar Otto von Bismarck sam je držao monopol na uvoz schnappsa, dok su njegovi sljedbenici bili ti koji bi sudjelovali i prosperirali u ilegalnoj trgovini tijekom prohibicije. I baš na primjeru različitih ophođenja s pitanjem alkohola i prohibicije danas navijači, ali i nogometni vlastodršci mogu naučiti kako se iz kompleksnog i polarizirajućeg pitanja može zajedničkim radom — a ne represijom i obračunima — izroditi jedna prava, zdrava kultura.