Dok je hrvatska nogometna reprezentacija sinoć vodila svoju bitku protiv domaćina Rusije, kamere su se stalno vraćale na jednu osobu u garnituri na popularne kvadratiće.
Gore, u svečanoj loži Olimpijskog stadiona Fišt, predsjednik FIFA-e Gianni Infantino ‘diplomatski’ je stajao između ruskog premijera Dmitrija Medvedeva, najbližeg suradnika Vladimira Putina, i te navijačice koja je u moru modro-crnih sakoa iskakala svojom prikladnom navijačkom opravom. Na svaki bi se gol netko od njih preko Švicarca pohitao šeretski rukovati, kao da je u pitanju kakva oklada, a kada je Domagoj Vida zabio za vodstvo u sudačkoj nadoknadi i naizgled riješio pitanje prolaska, crveni sako je ostao na kožnoj sjedalici. Navijačica je ustala na noge i u dresu otplesala svoju malu navijačku koreografiju pred kiselim Medvedevom i Infantinom kojem je naizgled bilo tek onako simpatično neugodno.
Ta je bizarna situacija po svemu sudeći zavedena i kao “diplomatski susret”, pošto je navijačica, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, očito put u Soči iskoristila kako bi tim putem prezenirala svoju vanjsku politiku. Par dana prije, na susretu osmine finala protiv Danske, Grabar-Kitarović je i službeno putovala u statusu navijača čarterom Hrvatskog nogometnog saveza, da bi na kraju poput pravog euforičnog fana sišla u svlačionicu i izgrlila reprezentativce, od kojih su mnogi bili nespremni na takav posjet.
xxx
Dvadeset godina i točno četiri dana jedna boca stoji na vrhu mog ormara. Svako malo bacim pogled na nju, nekad se i odlučim popeti kako bi je uzeo samo da pobrišem prašinu s nje i ponovno pročitam rukom ispisan tekst na omalenoj etiketi boce u obliku lopte na kojoj stoji Eiffelov toranj. Sve što je potrebno znati o toj boci stalo je u dvije rečenice: “4. srpnja 1998., Hrvatska pobijedila Njemačku 3:0 za polufinale SP”.
Bila je to ta večer poput sinoćnje, ona u kojoj se ispisala nogometna povijest, a Hrvatska i službeno došla na svjetsku mapu kao nacija koja je spremna deklasirati i Nijemce na putu do polufinala Svjetskog prvenstva.
Iako sam te srpanjske večeri prije 20 godina bio premlad da se odvažim uzeti bilo što više od krišom ukradenog gutljaja ili dva piva, na kraju mi je ta boca — uzeta iz kafića u kojem sam gledao utakmicu — ostala vječna uspomena na događaj koji se tada činio kao prolazak Halleyjeva kometa; nešto što će se teško ponoviti za životnog vijeka dobrog dijela ljudi koji su tom uspjehu svjedočili.
Međutim, Vatreni su i tada imali jednog Navijača s velikim N, onog kojeg su kamere neumoljivo pratile. Koji, doduše, nije plesao nakon golova ni pljeskao u crvenom sakou ispod kojeg se nazirao dres, ali koji je također stigao onamo da prenese svoju poruku igračima na terenu. Dr. Franjo Tuđman — Otac Domovine, hrvatski Atatürk — čak je na dan utakmice protiv Njemačke organizirao i zajednički ručak s reprezentativcima, što mora biti neki presedan u globalnim okvirima. Devet sati prije najveće utakmice reprezentacije igrači su tako ćaskali s predsjednikom o nogometu, gdje ih je, po priznanju samog Aljoše Asanovića, predsjednik “zaprepastio” time koliko dobro poznaje nogomet.
Nije tada bilo pitanja o isporučivanju faktura Tuđmanova prijevoza, a ni dvojbi je li to bilo zavedeno pod ‘diplomatski’ ili kakav drugi vid službenog posjeta hrvatskog predsjednika. Za čovjeka kojem se nerijetko pripisuje parafraza pruskog vojskovođe Carla von Clausewitza kako je sport, odnosno nogomet, tek “nastavak rata drugim sredstvima”, bilo je to tek jedno bojište koje je morao posjetiti.
Baš kao i prije 20 godina, nogomet bi trebao biti razlog zbog kojeg će se pričati “samo lijepe stvari” o Hrvatskoj
“Napravili ste i dosada veliku stvar”, prisjetio se Asanović dijela predsjedničkog govora na tom ručku u svojim memoarima Vatreni lakat. “Sad će se u cijelom svijetu malo drukčije i malo ljepše govoriti o Hrvatskoj i hrvatskom sportu”, zaključio je tada predsjednik Tuđman.
Naravno, taj podvig reprezentacije bio je najbolja moguća reklama za mladu državu koja je tek krenula u konkretno ophođenje s posljedicama rata. Nogomet je i tada bio eskapizam, a na osobito veselje prvog predsjednika i ultimativni kohezivni faktor društva. Uostalom, njegova je ideja po tom pitanju dosegnula i već pomalo patološke mjere, pa je čak jedan čitavi klub preimenovao u Croatiju samo kako bi stvorio mutantski ‘panhrvatski’ projekt u najpopularnijem sportu na svijetu.
Možda je negdje u primozgu predsjednik mislio i na to kada je pričao o tome da će svijet sada “ljepše govoriti o Hrvatskoj”, jer nije da se o njegovoj politizaciji sporta lijepo pričalo ni unutar državnih granica. Dapače, ono što je on vidio kao pokušaj kreiranja panhrvatskog ponosa mnogi su vidjeli kao nešto mnogo zlokobnije, odnosno u konačnici i realnije. NK Croatia je bila čisto propagandno prekrajanje povijesti jednog kluba i nasilno pomicanje polova unutar hrvatskog sporta, a oni koji su na to upućivali suočeni su s nasilnim ‘preodgajanjem’ kroz palice i prozivke.
Štoviše, nije tada samo rođena ideja o nogometu kao “ambasadoru Hrvatske” ili izbjeljivaču surove stvarnosti.
Njegova čuvena poruka “dragim mladićima” koji su tražili povratak svetog imena Dinamo, kada je zapjenjen vikao o “agentima Beograda”, bila je prva inkarnacija dogmatičnog pristupa vlastitoj ideologiji kroz lice čovjeka spremnog da je servira narodu kao neupitnu i opću istinu. Nogomet nije bio samo nastavak rata drugim sredstvima, već i metoda kojom se pokušalo spriječiti neki novi rat u vlastitim redovima uslijed one krnje privatizacije kojom se baš negdje u to vrijeme zakotrljala ekonomska propast države. A oni “dragi” mladići koji su to dobro znali bili su “agenti Beograda”, kojima je poručeno da “Dinamo imaju u Ćupriji u Srbiji i u Pančevu”, što je jasna poruka da svatko tko naumi preispitati dogme Oca Domovine svoje mjesto može naći kod vjekovnih neprijatelja.
xxx
Ovih se dana i u domaćim i u stranim medijima logično povlače usporedbe s tom 1998. Priča se o razlikama ove generacije i one tadašnje; komentira se kontekst, individualna klasa i momčadska kohezija, ali nitko da se osvrne na neke druge sličnosti dvaju razdoblja. Čak ni kada su se vratile vojne parade na ulice Zagreba, one koje je dr. Tuđman s oduševljenjem organizirao i pratio, a na čelu kojih je — ovaj put u vojnoj uniformi — stajala upravo ona navijačica iz Sočija.
Pustošenje ekonomije tom sprovedenom privatizacijom u prvi je plan gurnulo njene predstavnike koji su, evo, mnogo godina kasnije preuzeli kontrolu nad mnogim sferama društva, uključujući i nogomet. Upravo je iz previranja nakon Tuđmanove smrti u prvi plan gurnut Zdravko Mamić, čovjek koji je čekao i dočekao trenutak da preuzme hrvatski nogomet i od njega napravi mrežu u kojoj caruje korupcija, klijentelizam i monopol. Ali koji je čak i takav i dalje sredstvo kojim se u ovakvim trenucima prezentira ideja općenacionalnog jedinstva i kohezivnog faktora tužnog i osiromašenog društva, ili barem ovog njegova dijela koji je još ostao unutar državnih granica.
Ali baš kao i prije 20 godina, nogomet bi trebao biti razlog zbog kojeg će se pričati “samo lijepe stvari” o Hrvatskoj — zemlji u kojoj, baš kao i te 1998., ima pregršt sivih i crnih stvari koje bi se tako željele baciti pod tepih i odraditi iza kulisa. Baš kao i prije 20 godina diplomatski posjeti služe da se ne samo idealno iskoristi trenutak za otvaranje nove predsjedničke kampanje, nego i da se potvrdi taj dogmatični status hrvatskog nogometa koji nije leglo korupcije i kriminala, već ono što će promovirati Hrvatsku isključivo u lijepom svjetlu.
Baš kao prije 20 godina, postoje “dragi mladići” koji ne znaju to i vide dalje od plašta na kockice kojim se Hrvatska zaogrne svake dvije, odnosno četiri godine. No, baš kao prije 20 godina, pokušava se panično s podija prolomiti ideja kako je riječ tek o “dva, tri glasa” rušitelja općenacionalnog jedinstva, onih koji su u svojoj tobožnjoj naivnosti zapravo dospjeli u službu fantomskih agenata vjekovnih neprijatelja hrvatskog naroda samo zato jer su odlučili ukazati na to da jedan rezultat neće izbrisati sve loše što čuči u pozadini.
Zato jer se usude reći ono što zagovornici vladajuće ideje ne žele čuti. Da je društvo u ovih 20 godina toliko erodiralo da su pojmovi demokracije, ali i pljačke, ponovno postali sasvim fleksibilni — pogotovo kad se u jednadžbi nalazi stvar od nacionalnog interesa. A još uvijek smo uvjeravani da nogomet to i dalje jest, odnosno da nikad nije prestao biti. I da su reprezentativci na svom putu izjednačavanja povijesnog uspjeha sudjelovali — što aktivno, što pasivno, svojim nečinjenjem i šutnjom — u takvoj relativizaciji; u formiranju svjetonazora po kojem je iznošenje vreća s novcem u džepove bliske vlasti bilo samo pragmatično sredstvo ostvarenja njihovih vlastitih, ali i nacionalnih ciljeva.
Ovo je svakako trijumf jedne ideje začete pred 20 godina. Hrvatska je uskrsnula u novom neupitnom i fantastičnom uspjehu kroz koji je učvršćena i vjera u ideju — samo je pitanje je li to zaista ona Hrvatska koju su ljudi sanjali i koju bi, mimo nogometa, servirali svijetu.
