Na suncu i sjeni

Tuchel: Osveta štrebera

Chelseajev čudotvorac je istovremeno proračunat i emotivan

Chelseajevi su igrači grogirano bauljali travnjakom zdanja Estádio do Dragão u Portu, dobar dio vremena nesvjesni da su stigli do najvećeg trofeja u klupskom nogometu. Londonski klub, sa svom svojom težinom, ima tendenciju da kao prvi tajkunskim novcem izgrađen superklub do i dalje rijetkih europskih titula dolazi obilazno i neočekivano; no, u odnosu na onaj prethodni trijumf 2012., ovaj je bio na drugačiji način neočekivan.

Tamo negdje u pozadini, naizgled u podjednakoj nevjerici, stajao je arhitekt ovog sinoćnjeg trijumfa.

Thomas Tuchel je prvi Chelseajev trening poveo na samom kraju siječnja ove godine i to nevoljko, jer je zapravo želio dogovoriti preuzimanje momčadi u trenutku kada je s njom mogao odraditi konkretne pripreme. I dok je ta ista momčad sinoć tek padala na koljena poslije zadnjeg sučeva zvižduka i ovjerene titule europskog prvaka, Tuchel se zatrčao na tribine kako bi pokupio svoje dvije kćerkice iz publike, a zatim se s njima vratio na teren da bi na koljenima nastavio promatrati kako igrači s njima slave trijumf. Bio je to nekako najslikovitiji prikaz čovjeka koji je upijao uspjeh koji je sam kreirao; ispred njega se u tom trenutku nalazilo sve u čemu se zamislio ostvariti u svom životu, a to su obitelj i nogomet.

U sad već 12 godina ozbiljne trenerske karijere Tuchela su pratili mnogi epiteti, ali onaj koji mi je razmjerno neshvatljivo ostao upečatljiv je onaj nadimak ‘dosadni’: “Hvala, dosadni Thomas Tuchel”, još je tamo 2017. u šali izrekao reporter nakon što je dobio trenerov komentar o ždrijebu koji je njegovu Borussiju Dortmund upario s Barcelonom, nakon što su pak njeni igrači protiv Paris Saint Germaina spektakularno preokrenuli rezultatski deficit od 4:0 iz prve utakmice u Parizu do konačnih 6:1 kod kuće.

Tuchel prihvaća sudbinu svojih ideja tako što ih aktivno proživljava kroz svaki potez svojih igrača i svaku prigodu koju stvore

Tuchel tada, jasno, nije još uvijek imao veze s PSG-om. Štoviše, morao se pravdati nakon rečenice da “voli Barcelonu”, ali se u tom pomalo i bizarnom intervjuu njegova veza s nogometom, barem za mene, vidjela u mjeri koja nije usporediva čak ni s trenucima na utakmicama koje je kasnije vodio. A sjetimo se da je čovjek s tim PSG-om lani također stigao do finala Lige prvaka.

Rado se vratim tom isječku, jer je u njemu, po mom mišljenju, najbolje sažeta prava Tuchelova ‘štreberska’ ličnost. Rijetko tko može voditi momčad u uvjerljivu pobjedu u osmini finala Lige prvaka i ostati zakopčan do grla u maniri mladog arhitekta kojemu nitko nije poslao memorandum o najnovijim modnim trendovima.

U mix-zonu je Tuchel tada došao zakopčan do grla, sa savršeno stegnutom kravatom i zadnjim gumbom košulje i dalje čvrsto stegnutim na svojoj poziciji kod Adamove jabučice. Ali Tuchel je tada drugu utakmicu komentirao strašću čovjeka koji istinski voli nogomet, uzbuđen kao klinac koji u današnjem kontekstu ima prigodu pratiti drugu, nemjerljivo uzbudljiviju utakmicu te večeri na odvojenom ekranu od onog na kojem igra momčad za koju zapravo navija. Nije ga bilo briga je li to za njega bio bolji ili lošiji ždrijeb, bio je samo ushićen jer je na svoje oči gledao dašak nogometne čarolije.

Da, izgledao je smiješno, čak i pomalo jezivo s tim svojim uzbuđenim, nenadano otegnutim osmijehom. Ali to što je Tuchel pronašao radost i veće uzbuđenje u činjenici da je dobio prigodu prepričavati svoj dojam utakmice idućih suparnika u takvom elitnom natjecanju, nego u osvrtu na utakmicu u kojoj je ostvario vlastiti cilj, jedan je od onih ilustrativnih trenutaka za kojima zapravo čeznemo u eri u kojoj caruju fraze i ostale sterilne i preodmjerene izjave. On je zbilja bio razdragan činjenicom da je na toj čuvenoj utakmici između Barcelone i PSG-a pobijedio nogomet na tako neočekivan način.

Za Tuchela Chelsea kao klub vjerojatno ne znači previše u emotivnom smislu, ali Tuchel svaki atom svog bića usmjerava prema tome da prikaže ljudima koliko mu je stalo do same igre, do uzbuđenja koje ona i dalje izaziva. I to kroz momčad koju izgrađuje i vodi.

Nije slučajno da je taj duh uhvaćen i sinoć, i to manje-više svaki put kada je redatelj prijenosa iz Porta lovio trenere u njihovim zasebnim trenucima. Kad bi god kamera prebacila na Tuchela, ulovila bi ga u ekstazi, u transu, i to čak prije nego što je Kai Havertz u 42. minuti svojim golom poremetio planove novinarima diljem svijeta koji su već zaključivali svoj dojam poluvremena i bili spremni otići na puš-pauzu i zahod.

Od kadrova u kojima se manijakalno okretao prema publici na Dragãu, osjećajući trenutak u kojem treba podići atmosferu, pa do onog prvog pada na koljena nakon što je Christian Pulišić u 73. minuti promašio priliku za definitivni knockout, Tuchel je opet proživljavao utakmicu očima i dušom navijača, a ne ‘samo’ jednog od najsistematičnijih suvremenih trenera. U tome je dodatna ljepota ovog trijumfa protiv Manchester Cityja; u tome što je ovo treći put u mjesec i pol dana da je Tuchel slavio protiv Pepa Guardiole, i što je sa svakom novom pobjedom — a ova je, naravno, vrhunac — djelovalo kao da se taj mali, nesvjesni kontrast dodatno povećava.

I Tuchel i Guardiola su isti prototip mislioca, nogometnih filozofa koji igru shvaćaju na specifičan način, uvijek s jednim okom usmjerenim prema onome što tek treba doći u širem kontekstu. Njihova zadaća nije samo da momčad koju vode svakim pasom utječe na rezultat utakmice, već aktivno žele utjecati na igru kao takvu, njen razvoj i budućnost. No, možda se sinoć više nego ikad u aktivnoj Guardiolinoj trenerskoj eri vidjela razlika u ličnosti njega i kolege mu naizgled tih sličnih ideoloških osobina, onih koje izluđuju gledatelje nabrijane na to da je nogomet jednostavna igra koju se mora moći odgledati i u potpunosti shvatiti pred televizorom, uz gutljaj piva.

Onom drugom dijelu nogometne populacije je baš iz tog razloga djelovalo da je, striktno nogometno gledajući, tužna bila pomisao da jedan od takva dva uma naprosto mora izgubiti tako veliku utakmicu, kakva je u prošlosti znala gasiti trenerske karijere i ere, pogotovo na najvišoj razini. Međutim, Tuchelov nastup — i to ne samo onaj njegove momčadi na terenu — pokazao je energiju nogometa koji ne samo da dolazi nego je već tu, ali kanaliziranu kroz tog naizgled ‘dosadnog’ tipa na klupi.

Tuchel kaže za sebe da je “nesavršeni vegetarijanac”, kao i veliki obožavatelj krimića i knjiga o arhitekturi i dizajnu, što je zapravo odličan inicijalni uvid u tu specifičnu struju svijesti. Ta bizarna kombinacija svakodnevnih interesa objašnjava podrobnije i ono zbog čega Tuchel zaista obožava nogomet i proživljava ga na osobnoj razini koju Guardiola pomalo i gubi, barem u odnosu na neke prošle godine i uspjehe koje je proživljavao na sličan način. Ova Tuchelova strast od njega možda radi i svađalicu, pogotovo u očima autoriteta koji nogometnu bit nerijetko uopće ne razumiju, ili ga gledaju strogo jednodimenzionalno, ali nama kao pratiteljima daje onu krajnje nužnu sponu između teorije i prakse, između ideje i realizacije kroz nogometnu esenciju.

Tuchel i Pep su pripadnici iste ili slične ideološke niše, ali dok je Pep dopustio da ga pritisak uspjeha progoni dok ga je pretvarao u prezabrinutog introverta koji važe svaku svoju misao, Tuchel prihvaća sudbinu svojih ideja tako što ih aktivno proživljava kroz svaki potez svojih igrača i svaku prigodu koju stvore kroz njegove postulate. To je ono što, barem trenutno, Guardiola gubi prema van, a što Tuchel prihvaća i koristi za vlastiti napredak. Možda i zbog toga nije čudno da je, kako izvještaji bliski klubu kažu, Tuchel tek sinoć, nakon što se podignuo s koljena i oblio šampanjcem, prvi put licem u lice upoznao Romana Abramoviča.

Na novinarsko pitanje je li mu ovaj trijumf dodatno potenciran neuspjehom u lanjskom finalu, Tuchel je odgovorio kako je “imao osjećaj da je ovaj put drugačije”, i da su “igrači bili odlučni osvojiti ovo, biti kamenčić u Cityjevoj cipeli”. I bilo je drugačije za njega, za Chelsea, ali i za nogomet kao takav: ovaj spektakularni uspjeh je bio nagao koliko i proračunat, zabavan koliko i dosadan. Bila je to prava osveta štrebera.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.