Osječka Tvrđa danas je gradska četvrt, a kroz povijest je bila jako važno strateško uporište. Na mjestu današnjeg gradskog centra stajao je fortifikacijski kompleks, odakle potiče i ime. Doduše, Tvrđini su čuveni bedemi, koje su još početkom 18. stoljeća izgradile austrijske vojne vlasti nakon odlaska one osmanske, srušeni nakon pada Austro-Ugarske, a rezon za to je bio logičan. U procesu urbanog razvoja grada Tvrđini su bedemi s vremenom postali prepreka razvoju prometne infrastrukture, pogotovo nakon što su ispunili svoju povijesnu obrambenu svrhu. Međutim Osijek je praktički nastao iz utvrde; primarni je cilj svake vlasti bio obraniti grad koji je zbog svoje lokacije bio uvijek bitno prometno središte na putu od istoka ka zapadu i obrnuto.
Taj izvorni duh Tvrđe ipak još u svom obliku živi nešto dalje, niz današnju ulicu Kneza Trpimira. Bedemi su sada tu u formi betonskih tribina stadiona Gradski vrt.
Što se tiče domaćih utakmica, NK Osijek je ove sezone najuspješnija ligaška ekipa. Od ukupno 14 domaćih utakmica pobijedio je u njih devet, uz tek dva poraza — onaj od Dinama pri samom početku sezone i onaj poprilično šokantni od Slaven Belupa na otvaranju proljetnog dijela. Nenad Bjelica i njegova momčad pred svojim su navijačima dvaput svladali Rijeku bez primljenog gola, Hajduk su u listopadu imali na konopcima i mogu žaliti za prosuta dva boda u remiju, a stigli su se revanširati i Dinamu za onaj poraz. Svi koji stižu na Gradski vrt znaju da moraju iskoristiti svaku prigodu za probijanje Bjeličine tvrđave, jer tih prigoda neće dobiti puno.
Bjelica sam, nije ni to neka tajna, svoj uspješni put kroji varijacijama na temu ‘opsadnog mentaliteta’ — prije svega psihološkom strategijom usmjerenoj prema vlastitoj momčadi kojim su se služili mnogi, a na najvišoj razini je s njom posebnog uspjeha na svom trenerskom vrhuncu imao José Mourinho. Bjelica će, poput Mourinha, namjerno potencirati i provocirati stav da su svi protiv njegove ekipe, sve kako bi je mobilizirao i njenu ‘borbenu’ spremu održavao na najvišoj mogućoj razini.
Protiv Dinama je Kohorta poručila kako joj je potreban “svaki dlan, svaki glas, svaki čovjek na tribini”. Ovaj put je klub to, očito, shvatio drugačije
Ruku pod ruku s tim ide ona često iritantno rigidna, ponekad pomalo i prljava igra, što se makijavelistički opravdava fokusom isključivo na pobjedu i ciljem koji opravdava sredstva; trener će sam jasno reći kako je tu riječ o “gladi i želji za pobjedom” koju ženi prenijeti na svoje igrače i dodati da nitko pred njega ne stavlja imperativ atraktivne igre. Bjelica vjeruje svojoj vojsci, a posebno njenim prekaljenim veteranima; on igra s u prosjeku najstarijim kadrom u ligi i teško u vatru baca nedokazane borce.
A same zidine Gradskog vrta pritom čuva druga vojska.
Pandemijske su okolnosti i ovu sezonu okrhnule po pitanju publike, što je uvelike pogodilo baš Osijek i Osječane. U Tvrđi, koja je poznata i kao centar gradskog noćnog života, mladih više i nema toliko kao prije. Kohortaša sada u značajnim brojkama ima diljem Europe, od Austrije i Njemačke pa sve do Dublina i Corka, kafići i klubovi više ne nude jednako živopisnu sliku kao ranije, ako već nisu i zaključani iza onih natpisa o ‘preuređenju’.
Nije stoga slučajno da je značajan publicitet u gradu privuklo otvaranje jedne naizgled obične birtije, u čijem se imenu krije i motiv tog poteza. Bijelo-plava birtija u Radićevoj ulici iznikla je kao projekt entuzijasta koji održavaju istoimenu Facebook stranicu, koja je s vremenom postala i (ne)službeno glasilo Osijekovih navijača. U tom naizgled potpuno marginalnom potezu leži i dokaz koliko Osječanima, pogotovo ovima koji su i dalje tu, znači uspjeh koji klub sad proživljava. Isto tako kao što je svakom pravom kibicu bilo drago čuti vijest o tome da je Osijek ove zime rasprodao sve tada dostupne polusezonske ulaznice za taj istočni, navijački bedem Gradskog vrta.
Nije tu samo u pitanju ona klasična stvar poguranca u trenucima kad se lome utakmice. Stvar je puno šira, ona obuhvaća pitanje društvene perspektive u gradu koji sve više ostaje bez nje, kao i nogometa koji tom istom gradu i ljudima u njemu daje novi zalog za zajedništvo i optimizam. To se gradi za šankovima i na tribinama, polako, jer ni brže nije moglo s godinama propadanja i previše poznate političke marčapije kluba. Na kraju, bio je potreban sumnjivi mađarski kapital da ga podigne na ovu razinu.
Međutim, onda ostaje nejasan potez uoči možda i prijelomne domaće bitke s Hajdukom, u kojoj snovi o tituli prvaka za obje momčadi žive ovisno o ishodu. Nakon što su za derbi s Dinamom ulaznice za Gradski vrt planule u par sati, klub je reagirao tako što je — uslijed tad i dalje aktivnih Covid mjera koje su ograničavale kapacitet na 40 posto tribine — otvorio i dotad rijetko otvaranu tribinu Zapad gore, čiji je kapacitet također planuo. Sa 6.676 gledatelja bila je to uvjerljivo namasovnije posjećena utakmica ove sezone u Osijeku; u posljednje četiri godine samo je na tri utakmice bilo više gledatelja.
Sada, međutim, kada klub može otvoriti pun kapacitet za, lako je moguće, presudnu utakmicu sezone, Osijek je poručio kako će se i dalje držati ograničenog kapaciteta od 50 posto zbog činjenice da tako gledatelji ne trebaju predočavati važeće Covid potvrde.
“Ovakvom odlukom odlučili smo izaći u susret svim onim navijačima, pogotovo vlasnicima godišnjih i polugodišnjih ulaznica”, poručili su iz samog kluba, “koji su kupovinom istih željeli pokazati privrženost klubu, ali zbog epidemioloških mjera nisu dolazili na domaće utakmice”. Tako će kapacitet, koji bi u punom obujmu po interesu možda srušio i recentni rekord europskih utakmica s Austrijom iz Beča i PSV-om, biti ograničen na 8.564 gledatelja, od čega će 500-njak karata ići gostujućim navijačima.
Protiv Dinama je Kohorta poručila kako joj je potreban “svaki dlan, svaki glas, svaki čovjek na tribini”. Ovaj put je klub to, očito, shvatio drugačije.
Nejasno je zbog čega Osijek smatra da netko tko je dolasku na utakmice pretpostavio svoje fiksacije oko zamršenih pandemijskih pitanja sada treba odjednom dobiti povlašteni status. Nije tu uopće riječ o (ne)prihvaćanju cijepljenja, već se po ovom objašnjenju radi o ljudima koji “zbog epidemioloških mjera” nisu željeli ni testiranjem dobiti pravo ulaska na stadion. U sezoni u kojoj se klub bori za nevjerojatna postignuća, teško je objasniti zašto bi sada netko odjednom prihvatio ulazak na stadion čiji je kapacitet i dalje ograničen tim istim epidemiološkim mjerama. Još je manje shvatljivo da bi klub odjednom takvima dao prednost, a ne nekom tko možda i nema sezonsku ulaznicu, ali je prelazio preko epidemioloških prohtjeva kako bi bio uz klub.
Druga je ‘teorija’ za ovakvu odluku ona da se klub naprosto boji invazije Hajdukovih navijača — što je, s obzirom na njihove brojke ove sezone i brojnost ljubitelja splitskog kluba u Slavoniji, čak i realna ‘bojazan’. No, kakvu onda to poruku šalju svojim vlastitim navijačima? Da će radije ostaviti stadion polupraznim — jer ne zaboravimo da je kapacitet Gradskog vrta veći od 17.000 ljudi — nego riskirati da im se na pun kapacitet pojavi i tisuću-dvije hajdukovaca? Kakvo je to onda povjerenje?
Sjetimo se i sličnog manevra u Šibeniku, kada je domaćin na perfidan način ograničio prodaju ulaznica u strahu od opsade gostujućih navijača, da bi onda umjesto punog stadiona napunio jedva polovicu i tako izbio novac sebi iz džepa. Sve ovo potvrđuje zapravo koliko su vlasnici klubova kod nas spremni reagirati ad hoc kada su u pitanju strateške odluke oko navijačkih pitanja i koliko uopće ne razmišljaju dugoročno i planski. Šibenik je pritom, znamo, bio u svom rasulu, ali s druge strane Osijek čeka i preseljenje na novi stadion, bez obzira na komplikacije u toj priči, i ovakve utakmice su najbolja proba za euforiju koju će ta selidba donijeti.
Ovako zapravo sami sebi pokušavaju smanjiti euforiju, ograničavajući se na ulogu kluba koji praktički ne vjeruje da zajedno s vlastitim navijačima može zaista “pokrenuti grad” tako što će pomicati ciljeve i gurati cijelu tu zaista oživljenu navijačku kulturu na razinu više.
“Mislim da je najvažnija infrastruktura koja sad dolazi za manje od godinu dana”, govorio je baš Bjelica u intervjuu našem Alji. “Imat ćemo najbolji stadion i sedam nogometnih terena. Ono što isto mislim da Osijek mora popravit u idućem periodu je klub kao klub. Moramo se ojačat, bit prisutniji u savezu, da utjecaj NK Osijeka postane značajniji, jer on je u ovom trenutku apsolutno beznačajan”.
Bjelica ima svoju vojsku na terenu, izgradio je i svoju utvrdu, ali kao da je zaboravio na period kada je on kao igrač bio dio momčadi koja je doživjela ponajveće uspjehe u klupskoj povijesti. Period neposredno prije i po njegovu povratku kući, kada su tisuće Osječana putovale u Prag na onu utakmicu sa Slavijom, i kada su se pred krcatim Gradskim vrtom tresli i europski klubovi; od West Hama, preko Brøndbyja pa do Rapida. Bio je to i period kada su bijelo-plavi u klupske vitrine na krilima navijača u Osijek one 1999. donijeli i trofej osvajača Kupa, što je i dalje neponovljen podvig.
Možda Bjelica sada u potpunosti vjeruje svlačionici, ali da bi Osijek zaista opet dugoročno postao grad-utvrda treba on prvi prihvatiti da momčadi na tom putu treba svaki dlan, svaki glas, svaki čovjek na tribini.
