Na suncu i sjeni

U slavu gostovanja

Ima li u vrlom novom nogometu mjesta za rituale autentične navijačke kulture?

Kada UEFA završi svoj mali igrokaz s TV kućama i na jednoj od idućih sjednica svog Izvršnog odbora potvrdi najnoviju ‘reformu’ Lige prvaka, nogomet će se promijeniti po tko zna koji put, i to unazad samo 30 godina. Jasno, ekspanzija natjecanja i ukidanje ovog klasičnog grupnog formata — uz uvođenje mogućnosti plasmana putem koeficijenta, a ne ligaškog poretka — tek je krupni korak prema konačnom cilju, a to je uspostava omražene Superlige.

Put je to koji je već odavno utaban, baš kao i žalopojke koje ćemo ponovno izvlačiti; one o nogometu koji se odmetnuo i koji zaista smatra da je poželjno da na tom putu korača sam. Upravo se u tome i krije jedan detalj koji nije među onim najočitijima, odnosno problem koji će neki u kontekstu klubova za koje je ovo okruženje namijenjeno otpisati kao tek podsjetnik na to da eto, i bogati plaču. Franšizni ligaški model, kojem sad elitni nogomet stremi, ponuditi će nam još više utakmica i još zagušeniji raspored od ovog, ionako prezagušenog. I u njemu neće dodatno patiti samo nogometaši koji su ionako već preopterećeni, već je s tim promjenama jedna čitava kultura dovedena na prag izumiranja.

Ranije ovog tjedna Deutsche Welle je razgovarao s nekolicinom navijača bundesligaških klubova, onih koji već dugo tvore okosnicu nogometne elite. Prema istraživanju koje je proveo švicarski CIES, gotovo 60 posto navijača smatra da je nogomet hiperproduciran i da je naprosto previše sadržaja, a to se odražava i na navijačku kulturu. Ako će vaš klub doći do toga da svaka tri dana igra utakmicu u najskupljoj ligi na svijetu, od čega je svaka druga u gostima, onda to utječe i na vas kao pratitelja. Jednostavno, gostovanja kao jedan od vrhunaca navijačke kulture, ali i nogometne općenito, postat će luksuz koji će za mnoge u zatvoriti vrata praćenju svojih klubova.

“Ako ste odrasla osoba s poslom i karijerom, nekako još možete to izvesti”, kaže za DW Alex Fischer, 34-godišnji Bayernov pretplatnik. “Već je postalo preteško uzimati slobodne dane s posla i kopati novac da ga trošite na nogomet. Mlađi navijači će se izgledno mučiti s tim i mnogo njih neće si to moći dugoročno priuštiti”.

Zajednice okupljene oko nogometnih klubova ostaju rijetki poligoni na kojima se mladi uče solidarnosti i zajedništvu koje ne poznaje granice, kritičkom stavu i otporu

Ima jedan meni osobito drag pasus u poznatom romanu Nogometna groznica Nicka Hornbyja koji dosta precizno opisuje taj prvi trenutak kada netko odluči da je uopće dobra stvar pratiti svoj klub ne samo po raznoraznim ledinama vlastite domovine, već i po onima rasutim preko cijelog kontinenta.

“Učio sam stvari od igre”, započinje citat u knjizi koji pripada Arsenalovu navijaču. “Puno mog znanja o lokacijama u Britaniji i Europi nije došlo samo iz škole, već preko sportskih stranica i gostujućih utakmica. Naučio sam vrijednost ulaganja vremena i emocija u stvari koje ne mogu kontrolirati, i pripadanja zajednici čije aspiracije dijelim u potpunosti i nekritički”.

Hornbyjevu knjigu sam igrom slučaja prvi put pročitao kada sam odrađivao noćnu smjenu čuvajući jedno igralište na kojem se tih dana održavao malonogometni turnir kako bi, tada kao srednjoškolac, zaradio nešto novca da otputujem na europsko gostovanje svog kluba. Ako mislite da je u pitanju bila neka mondena lokacija ili sudar s nekim europskim gigantom u knockout fazi Lige prvaka, varate se, jer Hajduk ni onda, baš kao ni danas, nije bio počašćen sudjelovanjem u takvom profilu utakmica. Sve sam to izvodio kako bi nekako zatvorio financijsku konstrukciju za plaćanje leta na Maltu, gdje je Hajduk tog ljeta igrao uzvratnu utakmicu pretkola Kupa UEFA protiv malteške Birkirkare, i to nakon što je na Poljudu slavio s rutinskih 4:0.

Onaj ili ona koji nikada nisu bili dio tog folklora teško mogu shvatiti zašto bi se netko toliko mučio za put koji je trajao doslovno jedan dan i to na utakmicu koja rezultatski nije imala gotovo pa nikakav značaj? Odgovor je za mene bio jasan; u pitanju je taj osjećaj nečeg novog, uzbudljivog, ali i nečeg što mogu podijeliti s ljudima koji dijele određene iste vrijednosti.

I moja je ljubav prema svemu tome, uostalom, naprije stigla sa sportskih novinskih stranica, da bi se onda prelila u svijet u kojem imate mogućnost svakog drugog vikenda proživljavati novi maturalac, i to lišen klasičnog nadzora i ograničenja. Bili smo mladi i neopterećeni s puno dodatnih stvari, osim da sakupimo dovoljno novca kako bi nekako izgurali nekako putovanje. Tim više što nas je nogomet vodio u mjesta koja gotovo sigurno inače ne bismo posjetili, kod kuće ili u Europi.

I znam, opet, priča će neminovno one koji nikada nisu bili dijelom toga odvesti u negativnost, u zgražanje i u kolutanje očima. Dobrim je dijelom to, doduše, uvjetovano nogometnom kulturom u nas, odnosno krnjim viđenjem iste kroz prizmu nacije lažnih vjernika; onih koji se kunu u sportske kolektive i njihove nastupe kada je to zgodno za podijeliti na društvenoj mreži, obično kada je u pitanju neko veliko natjecanje. A onda će ostatak godine ili desetljeća provesti zgražajući se nad činjenicom da postoje mladi ljudi koji vole tako provoditi vrijeme neovisno o rezultatskoj prirodi ili atraktivnosti. Njima razlika između Manchestera i Koprivnice nije velika, jer uopće nije poanta ni u atraktivnosti, ni u komforu.

Jasno je pritom da u cijeloj priči ima i negativnih strana: da je naš autoput prečesto poligon za sulude makljaže i da ćete putovati satima, čak i na radni dan, samo kako bi došli na trošni stadion bez krova kako biste gledali poraz svoje momčadi i onda proveli još nekoliko sati pokisli, doslovno i figurativno, na putu natrag do kuće.

Proživio sam neugodnih trenutaka na tim putovanjima i mogu reći da je to uglavnom baš iz razloga što je ta nogometna kultura kod nas oduvijek bila na niskim granama, svedena na tumačenje kako je ideja odlaska na put kako biste pratili nogometnu momčad naprosto infantilnost za nabrijane klince, sve dok ti isti ozbiljni kritičari preko noći ne uplate čarter za Moskvu i tješe se kako je to tobože drugačije i smislenije od ovog što zapravo čini esenciju te prave nogometne kulture.

Pritom ne mislim da je loše iskoristiti nogomet za turistički bijeg u nepoznato, uvjetovan više željom za putovanjem nego bilo kakvim emotivnim zalogom; no, skupocjeni i isplanirani put preko kakve turističke agencije nema previše veze s onim što se u kontinuitetu odvija s tom ekipom. Lako se zapetljati u koloplet romantiziranja, ali navijačka gostovanja su stup te osebujne zajednice o kojoj Hornby priča u svom romanu, kao i aspiracija i vrijednosti koje svi zajedno dijele nekritički, okupljeni oko jednog zajedničkog vezivnog tkiva, a to je nogometna momčad.

Jer, gdje biste tako lako mogli provesti tri dana spavajući u prtljažniku autobusa koji se pokvario na Azurnoj obali, na ‘stosatnom’ putu do utakmice u A Coruñi? Ili se s prijateljima popeti na zidine utvrde u La Valletti, doći podno Lanterne u Genovi ili spavati gdje vam san naloži? Isto tako, kako biste kao srednjoškolac ili brucoš u razmjerno kratkom periodu obišli obronke engleskog Midlandsa, proplanke sjeverne Slovačke te vrleti Bosne i Hercegovine, Srbije i Rumunjske?

Razlika je u tome što putovanja u takvim aranžmanima nose specifičnu odgojnu crtu, karakterno i ideološki, i to baš zbog svoje nepredvidive prirode i heterogenosti zajednice. Nogometni klubovi su centripetalna sila koja oko sebe privlači međusobno sasvim različite čestice. Dijelio sam ta sjedišta na putovanjima, kao i sendviče i vodu, s toliko ljudi različitih sudbina i pozadina da sam gotovo siguran kako to nikada ne bi mogao doživjeti u nekim drugim aranžmanima. Da, neki od njih su bili iz problematičnih obitelji i kasnije su ogrezli u lošim smjerovima, ali velika većina s te ceste su danas ostvareni ljudi s uspješnim karijerama. I koji su i dalje oni koji će — jebiga, rjeđe nego inače, uslijed životnih okolnosti — sjesti u neko prijevozno sredstvo i putovati satima, pa čak i danima kako bi pratili svoju nogometnu momčad.

To je zbilja temelj nogometa kao društvenog pokreta, onog što je u tom pogledu zaista bitno i što ga je učinilo najpopularnijim sportom. Taj pokret ne omogućava samo da se ljudi nauče voljeti i patiti, nego da kroz tu ljubav i patnju upoznaju sebe same, ali i svijet oko sebe. Da izađu iz svoje zone komfora, da nauče shvaćati i poštovati druge, tolerirati one koji nisu imali tu sreću da odrastu u skladnoj zajednici koja im je usadila neke vrijednosti, ali kojima su upravo te navijačke skupine i ljudi s kojima zapnu u kakvom automobilu, kombiju ili vlaku, kao i nogometni klubovi koje prate, supstitut za te elemente koji su im u životu nedostajali.

Nas u Hrvatskoj je, doduše, ta omča nogometne hiperkomercijalizacije zaobišla barem u tom pogledu da smo, zbog vlastite pozicije, ostavljeni ondje gdje smo uglavnom i bili — na periferiji. S druge strane, Dinamov recentni europski uspjeh znači i to da su oni njegovi navijači koji su pohodili utakmice i sami iskusili što znači kada je nešto tako veliko i važno za klub tog kalibra ostavljeno izvan dohvata običnog navijača, koji nema po nekoliko desetaka eura ili funti na dispoziciji samo kako bi ušao na najneuglednija mjesta na nekom od europskih stadiona i pratio svoju momčad u njenim najsvjetlijim trenucima. Za mnoge druge navijače u Europi, za one čiji klubovi i njihov uspjeh postaju teret njima samima, te su okolnosti već dugo, predugo ozbiljni problem. Čak i generacijski.

“Ljudima će biti sve teže i teže priuštiti si još više utakmica”, kaže u istom onom članku Ronan Evain, izvršni direktor Football Supporters Europe, organizacije koja se bori za prava navijača diljem Europe. “Potencijalno ćemo izgubiti čitave generacije”, dodao je izrazito pesimistično.

Taj je pesimizam sasvim utemeljen. Bayernovi navijači su se godinama borili protiv cijena ulaznica, dižući poruke po stadionima diljem Europe zbog abnormalno visokih cijena ulaznica za gostujuće navijače u Europi. Tim su se prosvjedima pridružili i FSE-ovi nacionalni ogranci, uslijed čega su čak pojedine lige uvele gornji limit na cijene gostujućih ulaznica, čime su, njihovim riječima, “osigurali milijune za gostujuće navijače”. Međutim, te su promjene uvedene samo kao vatrogasno rješenje i na određeni rok, te stvari dugoročno zapravo izgledaju još gore.

Krajem prošle godine se zbog tih problema ugasila i Junge Borussen, jedna od triju najvažnijih navijačkih skupina Borussije Dortmund zaduženih za atmosferu na čuvenom Žutom zidu. Njeni pripadnici su uglavnom pripadnici mlađih generacija koji su nogometno i navijački odgojeni u ovoj eri u kojoj je komercijalizacija već dobrano uzela maha. To im, međutim, nije utjecalo na percepciju situacije kao ‘normalne’, već su se s vremenom u potpunosti usmjerili na borbu protiv komercijalizacije, pogotovo u Njemačkoj, jednom od posljednjih bastiona istinske navijačke kulture među nogometnom elitom. Junge Borussen su bili poznati i po bojkotiranju gostovanja u Barceloni 2017., upravo zbog nesuvisle cijene karata za ‘kavez’, koje su pojedinačno koštale čak 70 eura. Sada se skupina, prema izvješćima, ugasila zbog toga što su njeni članovi “izgubili nadu”.

I možda to sve nekom zvuči ko minorna stvar; možda se dio opće populacije neće ni osjećati krivo zato što nogomet stremi prema tome da navijačku kulturu izjednači upravo sa srednjovječnim poduzetnicima koji odlazak na neku utakmicu Lige prvaka, ili Superlige u budućnosti, shvaćaju tek kroz turističke aranžmane i izlike za ponešto skupocjeniji ‘bijeg’ od obitelji, nalik onim momačkim večerima koje se organiziraju u formi poročnih putovanja. Nogomet je tu sasvim sporedna stvar, a na prvom mjestu nisu ni doživljaji, već su novac i sport tu tek kao medij za usputnu zabavu, pri čemu je nogomet u potpunosti lišen svog povijesnog i društvenog značaja i sveden na najgoru dekadenciju.

Ova ‘iskonska’ navijačka kultura, koja uvelike počiva na tom mladenačkom zanosu, nosi i svoje nuspojave, baš kao i svi mladenački kontrakulturalni pokreti, ali njena društvena vrijednost je s druge strane neizmjerna. Zajednice okupljene oko nogometnih klubova ostaju rijetki poligoni na kojima se mladi uče solidarnosti i zajedništvu koje ne poznaje granice, kritičkom stavu i otporu, a to je koncept koji je sve više demoniziran u današnjem društvu i koji se izbacuje iz školskih kurikuluma. Lišiti buduće generacije svih tih pozitivnih osjećaja, doživljaja i vrijednosti kroz koje sam i sam prolazio i koje sam usvajao jedan je od najkatastrofalnijih dugoročnih udaraca nogometne industrije, čak i ako na prvu djeluje sasvim sporedan. Ali je isto tako samo na tragu općih društvenih trendova, puno negativnijih i od najgorih navijačkih ispada.

Nogomet je nastao upravo na tom buntu i na toj solidarnosti, i oni čine posljednju barijeru između autentičnosti i najplošnije industrije zabave za odabrane, odnosno one koji si je mogu priuštiti. U sredinama u kojima je ta navijačka kultura pravi dio nogometne tradicije, poput Velike Britanije ili Njemačke, ona je tek prva stepenica prema stvaranju neraskidivih veza — kako s momčadima, tako i sa ljudima s kojima dijelite kilometre i situacije. Nažalost, došli smo do punog kruga u kojem sam nogomet te veze pokušava srezati u startu, i put je, izgleda sve više, došao do rampe za koju morate platiti ogromne novce da je podignete.

Pitanje je samo što vas uopće može dočekati s druge strane.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.