Derbi odigran u petak imao je rijetko antiklimaktični aftertaste, pogotovo što se atmosfere na tribinama tiče. Rijetko se kad, pogotovo na Poljudu, najveći ogled u hrvatskom nogometu završio manje-više grobnom tišinom ljudi koji su napuštali stadion kao što je to bilo prekjučer. Poljud takve utakmice, čak neovisno o konačnom ishodu, ispraća ili salvom zvižduka ili salvom odobravanja, ali u petak je izlazak sa stadiona imao jasnu notu rezignacije, presječenu eventualno samo kurtoaznim pozdravljanjem igrača i onih najvjernijih navijača sa sjeverne i južne tribine.
Bio je to derbi koji je obećavao, koji je čak i imao dva sasvim različita poluvremena za obje ekipe; pravi trenutak u kojem je atmosfera presječena nije se, međutim, dogodio onda kad je Hajduk u drugom poluvremenu od prve sekunde promijenio stav i pristup na terenu, već kada je sudac Igor Pajač u 70. minuti nakon konzultacije s VAR sobom dodijelio jedanaesterac Dinamu. Naravno, hajdukovci su ponajprije bili revoltirani činjenicom da je taj penal izbio njihovoj momčadi pobjedu, ali osobno mi je strašno indikativna bila situacija koja je sada postala ustaljena u HNL-u, a to je ona da, ako sudac ide gledati nešto na VAR, onda se moraš pomiriti da će to gotovo sigurno biti dosuđeno.
Na neki je način ta situacija bila dosadnjikava potvrda scenarija koji se ionako tjednima prizivao kroz dio medija i po kojem se praktički unaprijed tražilo da VAR u znak ‘poštenja’ aktivno utječe na ishod ovog Derbija.
“Zadovoljan sam jer je svaka ovakva utakmica za suce izazov”, rekao je sudački šef Bruno Marić, koji je, kao kontrolor suđenja, u loži imao i direktnu komunikaciju s VAR sobom. “Suci su imali dosta posla, ali hvala Bogu da ne moramo govoriti o suđenju”, dodao je, uz potvrdu da je jedanaesterac za Dinamo po njegovom sudu ispravno dosuđen.
Ionako prestravljeni, loši i u kriterijima totalno nekonzistentni domaći suci pogube se do samog kraja i postaju marionete medijskih narativa
Da se razumijemo, jedanaesterac za Dinamo ne spada u domenu nekakve pogreške ili pljačke, već je u pitanju duel kakav realno sudac može, ali i ne mora suditi, i u oba će slučaja biti riječ o legitimnoj odluci. Najveći problem ne leži u toj situaciji, već u stvarima o kojima Marić slavodobitno govori; o tome da nije lako delegirati suce za Derbi, kao i to da ne moramo govoriti o suđenju. U prvom je slučaju činjenica da mi u realnosti uopće nemamo jasnu kategorizaciju sudaca, pa praktički bilo tko s liste može suditi čak i ovako zahtjevne utakmice; to je posljedica ove druge Marićeve misli, one da mi o suđenju govorimo u potpuno krivom kontekstu.
Kad je u proljetnom dijelu sezone 2019./2020. u hrvatski nogomet i formalno uvođen VAR sustav, Marijan Kustić ga je dočekao optimističnim riječima kako je “u prošlosti bilo poljuljano povjerenje gledatelja u hrvatski nogomet”, ali kako to povjerenje uvođenjem VAR-a, eto, vraćamo. Gotovo tri godine kasnije povjerenje je narušeno u tolikoj mjeri da već mjesecima, od vikenda do vikenda, naslove u medijima pune prepucavanja o sudačkim odlukama, i što je još gore, revizionistički narativ pri kojem se 20 i kusur godina šutilo o tom istom katastrofalnom suđenju, a sad se servira priča kako se pljačka u korist jednog kluba.
Suđenje u Hrvatskoj je i dalje isto — dakle, katastrofalno.
Uvođenje VAR-a samo je pomoglo onoj staroj domaćoj sudačkoj tradiciji da se suce još od educiranja usmjerava prema tome da je najbitnije da se o njihovom suđenju nakon utakmice “ne priča”. Na to onda dolazi sviranje svake žive odluke i svakog kontakta u strahu da se baš o toj situaciji ne govori kao kontroverznoj. VAR je našim sucima došao praktički kao Doppelgänger, odvojena i hrabrija verzija njih samih koja će se javiti kod svake odluke za koju oni praktički nemaju hrabrosti, a ni znanja, sami dosuditi.
U prvoj sezoni u kojoj je VAR uveden u englesku Premier ligu, suci su putem sustava pregledavali preko 2.400 situacija, od kojih je 109 odluka VAR promijenio, što je prosjek od jedne promjene inicijalne sudačke odluke svake tri i pol utakmice. Kod nas egzaktne brojke za taj segment ne postoje, ali cinik u meni će kazati i da one nisu potrebne u kontekstu ostajanja pri izvornoj odluci.
U Hrvatskoj VAR praktički sudjeluje u svakoj iole kompliciranijoj ili težoj odluci i ishod je gotovo uvijek onaj koji VAR inicijalno sugerira. Naravno, ako prije toga ne uleti situacija kao Ivanu Bebeku jučer, koji bi kontakt Varaždinova igrača i busena trave dosudio kao najstrožu kaznu da u začetku akcije nije bilo zaleđe, ili ako “talentiranom” Patriku Kolariću njegov prezimenjak, igrač Matija Kolarić, mora sam ukazati na to da nad njim Dominik Livaković nije napravio prekršaj za najstrožu kaznu.
Na taj je problem onda stiže i niz kontinuiranih promjena i različitih interpretacija popularnih Pravila nogometne igre, po kojima su sami sudački autoriteti počeli nijansirati pojmove “intenziteta” u duelima, koji se onda potpuno proizvoljno jačaju ili slabe ovisno o tome kako i kada treba opravdavati ili odbaciti sudačke odluke. Ionako prestravljeni, loši i u kriterijima totalno nekonzistentni domaći suci pogube se do samog kraja i postaju marionete medijskih narativa o organiziranom pljačkaškom pokretu u korist Hajduka, kluba koji je — kao i cijeli hrvatski nogomet — već desetljećima žrtva jedinog nogometnog pokreta koji je hrvatsko pravosuđe i formalno okarakteriziralo kao onog koji počiva na postulatima organiziranog kriminala.
Afere Offside i Pošteno suđenje već su odavno predmet zaborava kolektivne javnosti, pa tako i činjenica da je današnji šef sudaca Marić bio pozvan kao svjedok obrane Željku Širiću u jednoj od afera — pri čemu je morao i naknadno hodati po sudovima da bi objašnjavao i čistio svoj lik i djelo — dok je Bebek, onaj koji priča o “mijaukanju”, i sam priznao da je svojedobno sa sudačkim čelnicima vedrio i oblačio kod delegiranja kolega, i to na insistiranje samog Širića.
U tom se procesu Bebek dotaknuo i današnjeg sudačkog komentatora Marija Strahonje, za kojeg je rekao da ga je “gurao, samo da bi ga prestigao na sudačkoj listi”. Hrvatska sudačka organizacija nikad nije doživjela katarzu ni temeljito čišćenje velikim dijelom i nepotističke tradicije predaje sudačkih pozicija, one o kojoj su sve ove godine pričali samo neki, u kontinuitetu napadani i diskreditirani.
Sami suci, koji su proizašli iz takvog sustava, dopuštaju taj revizionizam samo kako bi po običaju zaštitili sebe, na isti način kao i s manevrima da na kolo ili dva, kao ove sezone, uvedu strane suce iz Bugarske i s Cipra i onda im izvlače svaki pogrešni detalj — iako su pokazali da su, premda loši, barem sposobni držati kriterij — u svrhu uzdizanja svojih tobožnjih kvaliteta.
Ova nova generacija sudaca, za razliku od nekih u prošlosti, možda nije korumpirana, već je samo nesposobna i to je ono što čini temeljnu razliku koju izbjegavamo istaknuti. Klubaško prepucavanje i izjednačavanje loših polovičnih odluka, poput sugeriranja ‘eksperata’ da je igrač morao pasti kako bi mu se sudio očiti prekršaj za najstrožu kaznu, s organiziranom pljačkom na kojoj se i gradila sudačka organizacija, uvreda je za zdrav razum i ljude koji su ukazivali na te stvari u prošlosti.
U tome leži i ponajveći problem hrvatskog nogometa te razlog zbog kojih će sudačke odluke — makar i ispravne, kao ona u petak — i dalje ubijati atmosferu, čak i na najvećem derbiju.
