Čak je i Daniel Levy bio šokiran raspletom na Etihadu. Kamera je pronašla prvog čovjeka Spursa u loži, s izrazom lica ukočenom negdje između neugode i kiselog, obligatornog smješka. Za njega je Niko Kranjčar svojedobno izjavio kako je “specijalist u dobivanju onog što želi”, ali nitko — pa očito ni on sam — nije mogao očekivati da će dobiti prigodu igrati polufinale Lige prvaka u sezoni u kojoj njegov klub nije napravio niti jedan jedini ulazni transfer.
Nogometni fanovi i romantičari diljem svijeta su po zadnjem zvižduku suca Cüneyta Çakıra krenuli slaviti rasplet lišen predvidljivih prolazaka (većih) bogataša. Nije bilo ispoliranih Cristianovih zuba dok on sam šeta travnjakom tražeći objektive, a bogati šeici su još jednom dobili poučak da nije sve ni u novcu. Umjesto njih, svijet su obišle slike slavlja Ajaxovih ‘beba’ s raspjevanim navijačima, 34-godišnjeg killera Fernanda Llorentea koji vjerojatno ne bi ni ušao u igru da je Mauricio Pochettino imao bilo kakvo drugo rješenje na klupi, kao i zadovoljnog Jürgena Kloppa koji se s Liverpoolom prošetao do ogleda protiv Barcelone.
Tottenham i Ajax u polufinalu Lige prvaka? One Lige prvaka? Uf, pa neka cijeli ovaj svijet sja u suncu i zove se bajka; gdje da potpišemo?
Nije tu ključno koga simpatizirate ili čiji vam stil predstavlja veći užitak. Ovo zbilja jest na neki način bila bitka za dušu nogometa ili je samo tako bila shvaćena. Jer kada se Leonardo Jardim s Monacom u stilu dovuče do polufinala, ili kada Roma izvede nemoguće i kod kuće protiv Barcelone preokrene zaostatak od 4:1 iz prve utakmice, onda je to opet tek sporadična ugodna promjena, glitch u Matrixu. Ali imati dva od četiriju predstavnika iz ove kategorije ‘otpisani’’ u samoj završnici djeluje kao da nije slučajnost. Kao da se onaj ‘naš’ nogomet i dalje bori za svoj život kraj gnjevnih bogataša koji čekaju da crkne kako bi mu mogli uzeti zdrave organe i transplantirati ih u neko svoje novo čedo.
No, možda smo istovremeno i toliko očajni da smo u godinama erozije nogometa kroz stratifikaciju i dominaciju bogatih izgubili osjećaj za stvarnost.
A ona i nije baš postavljena tako da nas Monaco, Roma, Atlético Madrid, Tottenham, pa čak ni svima omiljeni Ajax spašavaju zvijeri s velikim zubima i još dubljim novčanicima. Upravo suprotno, u pitanju je tek kavez u kojem manje zvijeri čoporativno pokušavaju ubiti ove najveće i najsnažnije kako bi preuzeli svoj primat. Nama je samo lako fokusirati se na njih jer imaju neku lijepu priču iza sebe.
Bogati će ostati bogati, a oni koji su ispod njih će samo stremiti ući u to najekskluzivnije društvo, odvajajući se pritom od ostatka
Evo, uzmite za primjer Tottenham. Pochettino je zaista uradio čudo s obzirom na to da ove godine nije dobio niti jedno jedino pojačanje, ali to nije iz razloga zato što su Spursi jadni i siromašni, već je u pitanju financijska ravnoteža kluba uslijed izgradnje novog velebnog stadiona, ‘teškog’ gotovo milijardu funti. Tottenham je istovremeno u ovom desetljeću potrošio više od pola milijarde eura na pojačanja, a na Forbesovoj je listi najbogatijih klubova pozicioniran na visokom 10. mjestu, tik iza ‘omraženog’ Juventusa. To da su navijači prosvjedovali protiv Levyjeve politike štednje isto priča svoju priču o opčinjenosti trošenjem novca.
Ona ‘čudesna’ Roma je na toj istoj bogataškoj listi tek šest mjesta iza Tottenhama s vrijednošću od 550 milijuna eura, a omraženi američki vlasnici su na pojačanja od 2010. potrošili gotovo 850 milijuna eura. Atlético je izdašno financiran krvavim novcima azerbajdžanske vlade, poznate po konstantnom zatiranju ljudskih prava, dok je Monaco je u rukama Dmitrija Ribolovljeva, ruskog tajkuna ‘teškog’ sedam milijardi dolara. Liverpool? Svi vole Kloppa i to s razlogom, ali ni on nije momčad sastavljao od kojekakvih neznanaca pokupljenih s ceste, baš kao ni njegovi prethodnici. Redsi su, kao i omraženi Manchester City, prebacili milijardu eura potrošenih na igrače u ovom desetljeću. Samo su ove sezone u dva prijelazna roka potrošili 182 milijuna eura na igrače i 50 milijuna eura na provizije agentima, što je ujedno i najveći izdatak u Premier ligi.
Ajax jest daleko od milijardi na samom vrhu, ali reći da je siromah bila bi bezočna laž. Nešto manje od 50 milijuna eura ulaznih transfera ove sezone podiglo je — uz, naravno, briljantne igre — vrijednost momčadi na vrtoglavih 420 milijuna eura po Transfermarktu, što je stavlja na sedmo mjesto po vrijednosti u najskupljoj ligi na svijetu, engleskoj Premier ligi. Navijati za Ajax jer je kudikamo jefitniji od Manchester Cityja nalik je navijanju za lika u BMW-u koji se utrkuje s vozačem Lamborghinija: razlika je očita, ali kada većina svijeta vozi polovni auto ta priča postane poprilično nebitna.
Bogati će ostati bogati, a oni koji su ispod njih će samo stremiti ući u to najekskluzivnije društvo, odvajajući se pritom od ostatka. Ipak, ovaj razvoj događaja u Ligi prvaka može ‘spasiti’ nogomet na nešto drugačiji način.
Razlika između ovosezonskih ‘spasitelja’ i omraženih bogataša je ta da ovi prvi velik dio svojih sredstava ulažu u proces koji im onda donosi rezultat na zadovoljstvo onih gledatelja koji i dalje vjeruju kako novac sam po sebi nije jamstvo uspjeha. U pravilu nitko ne može nekakvom višom silom, zvala se ona novac ili Bog, imati garantirano mjesto u završnicama, ali to se pravilo nateže i preispituje iz sezone u sezonu. Da nije tako, ne bi Paris Saint-Germain spiskao 222 milijuna eura na Neymara, kao što ni Juventus ne bi dao 117 milijuna eura na Cristiana, kariku koju će svatko okarakterizirati kao ključnu u borbi za trofeje, pogotovo u knockout natjecanju.
Njemački tjednik Der Spiegel je potkraj prošle godine objavio članak u kojem razotkriva nove tajne planove najbogatijih klubova o odmetanju u zasebnu ligu, ustrojenu isključivo po kriteriju platežne moći. Taj plan motiviran je željom za akumulacijom dodatnog novca od TV prava, iako su od 2007. do 2017. elitni europski klubovi utrostručili svotu koju dobivaju od dvaju kontinentalnih klupskih natjecanja i ona je sada veća od 2,2 milijarde eura. Priča je to nalik scenariju serije House of Cards, u kojoj će 17 klubova dobiti ekskluzivno pravo sudjelovanja u tom društvu prema kriteriju marketinške prisutnosti, a ne kvalitete izvedbe na terenu. Također je zajednički kriterij tih klubova vjera u ideju da se kolektiv može kupiti kao skup individualaca, a ne stvoriti pametnim ulaganjem u razvoj.
Upravo tu s nogom u vrata upadaju ovi odmetnici koji nas oduševljavaju.
Ajaxov i Tottenhamov uspjeh otežava legitimaciju principa po kojem će se odaslati pozivnice za takvo natjecanje koje bi i službeno povuklo crtu između tih 17 ili 18 najelitnijih i ostatka nogometnog svijeta, što bi dokrajčilo nogomet kakav znamo. Po kojem kriteriju Ajax ne bi imao pravo sudjelovanja u toj ligi, dok Milan prema izvješću stoji kao jedan od njenih osnivača? Što dijeli Tottenham od Intera u aktualnom trenutku, po kojem se ovi i vode? Ako se i orijentiraju prema tim selektivnim tržišnim načelima, onda bi svakako trebali uzeti u obzir interes koji polučuje trijumf ovih ‘romantičnih’ pobjednika, jer on u konačnici također znači novac — nešto što je za ljude iz grupacije kolokvijalno nazvane G18 očito primarno i gotovo jedino bitno mjerilo.
Zato ovdje ne treba potencirati priču o ‘malima’ i ‘velikima’, jer su svi oni na svoj način veliki. Ono što momčadi poput Ajaxa, Tottenhama ili ranije Monaca predstavljaju možda je slično tek kompjuterskom virusu koji ometa programirani put u potpunu elitizaciju i frustrira one koji misle da se novcem može kupiti sve. Nama će, pak, omogućiti da i dalje ‘umiremo’ u romantici, makar ona nekad bila i slijepa.
