Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Učenici i učitelji

O Hajdukovoj ‘dici’, sustavu i normalnosti

Nije lako procijeniti u kojoj je od dvije situacije koje su sinoć rezultirale njegovim pogocima 19-godišnji Mario Čuić imao hladnokrvniju reakciju.

Prvo se sjajno otvorio na šut u trenutku kada je Samuel Eduok nosio čovjeka na leđima. I kada je odapeo felš iza leđa Dominika Livakovića u maniri prekaljenog rutinera, jednostavno se okrenuo kao kuler i samo zamahnuo šakom u zraku. Jednako je tako bio smiren i odmjeren kada je dovršio jednu vrlo dobru akciju ulaskom u prostor i naklonom glave za 2:2, nakon čega je samo uzeo loptu i bacio je prema centru.

Pokojni Stanko Poklepović bio je tek nešto mlađi od Čuića kada je kao igrač s RNK Splitom gostovao kod Dinama u Zagrebu. Anegdota kaže da je nakon postignutog pogotka Poklepović od radosti skakao i vikao kao da su Splitovci tada osvojili neki veliki trofej. No, na klupi je tada sjedio Luka Kaliterna, legendarni nogometni učitelj koji će u povijesti splitskog, ali i hrvatskog nogometa ostati upamćen kao čovjek s nevjerojatno progresivnim viđenjem igre i onaj koji će kroz taj svoj rad utabati put Hajduku kao klubu kojem uvijek primat treba biti razvoj vlastitog kadra. Prema Špacinu svjedočenju, Kaliterna je bio sve samo ne zadovoljan takvom euforijom: “Mrš, mulac”, zaurlao je strogi strateg na mladog Špacu usred euforije. “Sidi doli, ovo je normalno”.

Špaco je tu ‘pouku’ pomalo i prestrogo, gotovo pa asketski uvažavao do kraja života, odbijajući euforično slaviti golove čak i u trenucima potpunog ludila, kao kada je samo sjeo i nakon onog gola Ante Vukušića Anderlechtu u posljednoj sekundi utakmice. Kaliterna bi vjerojatno bio ponosan na način na koji su Čuić i 18-godišnji Mario Vušković odreagirali na svoje bitne uloge u sinoćnjem ludom derbiju, dok bi Igora Tudora i njegove pomoćnike, Harija Vukasa i Juricu Vučka, dobrano ‘oprao’ zbog euforičnog slavlja, baš kao što je onda davno oprao i Špacu.

Hajdukovi klinci bili su ti koji su, barem u jednom malom segmentu, evocirali Kaliterninu ideju

Od te Špacine anegdote je prošlo predugo i nema više svjedoka vremena koji bi je mogao uživo uopće i prepričati. No, ona i dalje daje važnu lekciju o razvoju mladih igrača i tome što je potrebno da uspiju. Ne samo u Hajduku — koji je sam po sebi toliko kompleksna, slojevita i prečesto i toksična sredina — nego i općenito.

Kad je Hajduk prije nešto više od dva tjedna rutinski poražen od Gorice, u sastavu su od prve minute, uz sad već iskusnijeg Darka Nejašmića, bili i Ivan Brnić, Mario Vušković i Mario Čuić, posljednji u nizu akademaca koji su na hrpi dobili prigodu unutar ovog kriznog perioda. Također je bitno i to da je Tudor tada pričao kako “nije stvar u sustavu”, već je isključivo skretao pozornost na to da je “za ovu mladost to bilo previše” i da “za dobivati utakmice treba nešto više”.

Baš je Čuić u toj utakmici djelovao sasvim pogubljeno, ne znajući uopće gdje se treba kretati i koje zone treba okupirati. Djelovao je izložen kao kakva ranjena životinja okružena zvijerima; u duel-igri protiv Goričinih igrača nije imao šanse, a samo četiri od ukupno 16 osvojenih duela su ga u očima Hajdukovih navijača učinila premlakim tipom čija je porazna statistika u tom segmentu indikator manjka “borbenosti” i “zalaganja”, čestih fraza koje onda poprimaju gotovo pa ezoterično značenje. U sličnim je okolnostima Čuić bio i u porazu protiv Osijeka, kada je Francesco Tahiraj uporno lupao dijagonale u zonu u kojoj bi ih spuštati trebao Čuić. I opet su kafići divljali na “beskrvnog mlitavca” koji nije dostojan Hajdukova dresa jer se ne može hrvati s Osijekovim i Goričinim stoperima.

Nije sporno da je izostankom rezultata Hajduk sve više ogrezao u životu u prošlosti, u pobjedama i trenucima koji su došli u raznoraznim kontekstima danog vremena, ali postoji i razlog zbog kojeg se stalno priča vraća na Kaliternu, kao i na njegove najpoznatije učenike poput Tomislava Ivića, Ante Mladinića i Špace Poklepovića. U njihovim razmišljanjima i u njihovom načinu rada uvijek je postojala doza suvremenosti, opće prakse koja je uvažavala taj specifični lokalni kontekst, ali puno više i to kako opće nogometne trendove implementirati u njega. I tu je baš postojani sustav uvijek bio ključ.

Špaco, koji je do zadnjeg daha ostao, baš kao i Ivić, upućen u aktualne trendove, to je uporno dokazivao vodeći računa da sustav sakrije mane talentiranim igračima koje je odgajao. U jednom se navratu Špaco prisjetio problema koji su Jurica Jerković i Blaž Slišković imali unutar određenih sustava.

“Njemu (Sliškoviću, op.a.) nisam mogao reći da trči za svojim igračem”, govorio je Poklepović u intervjuu. “Pa sam od njega tražio da čita igru, i da će lopta onda njemu doći”. Osnova je, dakle, uvijek bio sustav — ono što bi Kaliterna opisao kroz svoju izreku da “golove daje igra, a ne igrač”, čak i ako bi bio takva klasa poput Jerkovića ili Sliškovića — jer on prvenstveno čini igrača sigurnim u ono što ne može, a onda će svoju individualnu igru graditi na onome što itekako može.

To je ono što je, uostalom, Biće Mladinić sažeo u izjavi da je i “najslabiji plan bolji od najbolje improvizacije”.

Ne treba vam kurs iz pop-psihologije da shvatite kako je improvizacija okruženje koje je praktički nemoguće za razvoj. Improvizacija vodi u anarhiju; u njoj se može čovjek isprofilirati samo ako mu se poklopi niz okolnosti. Improvizacija isto tako podrazumijeva okolnosti koje se mijenjaju jednim naizgled nebitnim i nepovezanim impulsom, baš kao što će igrač koji još uvijek uči svoje prednosti i mane bez sigurnog zaleđa sustava u par utakmica doći od legende u nastajanju do mlohavca koji ne zaslužuje dres, uz obavezno preispitivanje cjelokupne razvojne priče.

Možda je nekom takav pristup prerastao u određeni mediteranski tradicijski element, ali kako sugeriraju i priče iz najslavnije prošlosti, na koje se Hajdukovci jako vole referirati, sva ova imena s kojima se uspoređuju i s kojima će se uspoređivati neki novi klinci stasala su baš na način da ih se razvijalo kroz sigurnost ideje i šireg plana. Ne samo da će on uspješno skrivati nečije mane, već sustav pomaže da se u što kraćem vremenu detektira gornja granica nečijih mogućnosti. Ako se sve prepusti improvizaciji, onda ni kod najboljeg igrača ne možemo utvrditi koliko je on zapravo dobar.

Paralela je očita, pogotovo u Hajdukovu slučaju i pogotovo ove sezone. Hajduk je čitavo proljeće improvizirao, a trener Tudor je iz nekog razloga forsirao mlade igrače koje bi onda redovito isticao kao one koji nisu dovoljno zreli da iznesu teret očekivanja, čak i kada su u tim stihijama preuzimali odgovornost.

Vušković, koji se u jednom trenutku našao u ulozi glavnog distributera onih ‘ničijih’ lopti u suparnički kazneni prostor, tijekom čitave jeseni nije ni bio u ozbiljnom planu, izgubljen u međuprostoru između prve i druge momčadi. Čuić je, s druge strane, ostao prvi strijelac prekinutog juniorskog prvenstva s 12 pogodaka, od kojih su mnogi došli baš tako što se prepoznalo i sustavno razvijalo njegove kvalitete. Taj sustav mu omogućuje da se ne hrva sa suparničkim “mamlazima”, već da mu oslobađa prostor koji on odlično iskoristi, baš kao što je to odlično iskoristio i sinoć.

Bila je potrebna jedna taktička adaptacija da se on, Vušković, ali i ostatak momčadi konačno osjete sigurno i samouvjereno. I baš je u tim njihovim reakcijama nakon golova pometena sva priča o nezrelosti, manjku samopouzdanja i paušalnim psihološkim zaključcima. Naravno, za utvrditi njihov potencijal treba takav sustav održavati i razvijati dugoročno, a tu u Hajdukovu slučaju već dolazimo do raznih upitnika. No, sinoć su kritičari po kafićima utihnuli; Hajdukovi klinci bili su ti koji su, barem u jednom malom segmentu, evocirali Kaliterninu ideju da je sustav taj koji igrače uči kako golovi i pobjede, čak i u najtežim utakmicama, trebaju biti nešto sasvim normalno. A sustav i normalnost su, paradoksalno, baš ono što Hajduku najviše i nedostaje.