Gdje sebe vidite s navršenom 71 godinom života?
Iako pretpostavljam da većina čitatelja ovog teksta o tome baš i ne razmišlja, jednako tako se može zaključiti da će većina pomisliti isto, ili barem približno. Kuća u prirodi i mirna igra s brojnom unučadi za jedne, za druge nada da će mirovinski stup barem donekle izgurati, pa da se te zlatne godine provedu mirno reminiscirajući dane kada smo bili u naponu snage.
Óscar Washington Tabárez će 15. lipnja biti na stadionu u Ekaterinburgu, gdje će pred utakmicu Svjetskog ptvenstva po 191. put kao trener došepati do klupe urugvajske reprezentacije i sjesti na nju kako bi poveo momčad u još jedan boj. Sa 71 godinom i tri mjeseca života, El Maestro — odnosno, učitelj — je najstariji izbornik na ovom Svjetskom prvenstvu. U povijesti najvećeg nogometnog natjcanja samo je Otto Rehhagel 2010. bio par mjeseci stariji kao šef grčkog stručnog stožera. Iz utakmice u utakmicu, i tako već 12 godina — zapravo 14, ako ćemo uračunati i prvi samostalni izbornički staž još tamo prije gotovo 30 godina. Ne usporava ga čak ni kronična neuropatija, koja mu polagano izjeda motoriku i radi koje se teško kreće; Tabárez je jednostavno čovjek koji ne sanja starost pod suncem — on se pomirio da će svoju ostaviti pod reflektorima.
Ima ona jedna čuvena scena u još čuvenijem filmu Društvo mrtvih pjesnika, kada Robin Williams u ulozi inspirativnog profesora Johna Keatinga podigne na noge učenika Todda Andersona — kojeg glumi mladi Ethan Hawke — nakon što je ovaj posramljeno priznao da nije napisao pjesmu koju je po zadatku trebao. Pronicljivi profesor u njemu vidi zatomljenu kreativnost, utopljenu u grču i sramu; u osjećaju da je sve što napravi “bezvezno”.
“I oglasim svoj barbarski yawp preko krovova svijeta”, profesor Keating tada na ploči ispiše stih iz pjesme američkog pjesnika Walta Whitmana, čiji portret visi iznad njih, na zidu strogog internata Welton. Tada izvede sramežljivog Andersona pred ploču i naloži mu da demonstrira svoj primjer barbarskog pokliča, yawpa iz Whitmanove pjesme. Par neugodnih pokušaja bilo je potrebno prije nego je Anderson izbacio grč iz sebe, a s njim i niz blistavih improviziranih fraza koje kao da su i njega samog iznenadile. Sam profesor Keating je s ponosom pogledao kako je bio potreban jedan pravi yawp da iz učenika izvuče svu silu inspiracije zarobljene u umu.
Poput portreta Walta Whitmana u razredu profesora Keatinga, zid njegova ureda krasi citat Che Guevare
Urugvaj ima svoj yawp, svoj barbarski poriv koji u esenciji nije isključivo destruktivan, već nosi mobilizirajući predznak.
La Garra Charrúa izraz je koji je deriviran iz borbe autohtonog nomadskog naroda Charrúa protiv španjolskih konkvistadora. Garra u današnjem kolokvijalnom govoru označava koncept mentalne snage i odlučnosti, koja se odlikuje kroz traženje puta do pobjede kroz onako uličarsku inteligenciju, nekonvencionalnu pronicljivost. Kao i sve male nacije, Urugvaj je morao pronaći sredstvo pomoću kojeg će se oduprijeti. Pronašao ga je u Garri. Iako povijest zaista jest učiteljica života kako joj tepaju, istovremeno je nerijetko sklona — a to vidimo i na svakodnevnim primjerima — dopustiti da joj učenici zaboravljaju materiju. Urugvaj je povijesna nogometna velesila, jedna od prvih u povijesti igre, ali dok u prošlosti ne treba živjeti, od nje ipak treba učiti.
Tabárez je nakon blijede igračke karijere radio kao osnovnoškolski učitelj u Montevideu. Osim zbog besparice, u trenerske vode se prebacio jer nije mogao odvojiti svoje dvije strasti: podučavanje i nogomet. Nakon tri sezone provedene na klupi Bella Viste, lokalnog kluba u kojem se umirovio kao igrač, dobio je poziciju izbornika urugvajske mlade reprezentacije.Tijekom svog trenerskog razvoja Tabárez je također prikazao i zamjetnu revolucionarnu komponentu u svojoj ličnosti. Poput portreta Walta Whitmana u razredu profesora Keatinga, zid njegova ureda krasi citat Che Guevare: “Pojedinac mora naučiti postati čvrst bez da gubi blagost”; njegova kćer nazvana je po o Tamari Bunke, istočnonjemačkoj revolucionarki koja se kao dio gerile pod Guevarinim vodstvom borila u Boliviji.
On nije bio jedan od onih koji urla, prijeti i viče. On je svoju revoluciju proveo jednako metodično kao i Keating, podučavajući učenike da se Garrom oslobode i na svjetlo dana izvuku svoj maksimum. U prvoj inkarnaciji kao izbornik seniorske selekcije nije još bio spreman; makar su njegovi izabranci u finalu Cope Americe 1989. poraženi tek od domaćina Brazila, a na Svjetskom prvenstvu 1990. u drugom krugu također od domaćina, Italije, Tabárez je znao da mora dalje i bolje.
Skupljao je iskustva diljem svijeta, od Argentine do Italije, ali uvijek je imao namjeru vratiti se u Urugvaj i ponovno preuzeti kormilo reprezentacije. To mu je i pošlo za rukom, kada su više iz očaja dali posrnulu momčad u ruke tada 60-godišnjem treneru iza kojeg i nisu bili značajniji rezultatski uspjesi još od 1992. i osvajanja titule prvaka u Argentini s Boca Juniorsima. Urugvaj je tada bio daleko od makar primisli na zlatne dane i propustio se plasirati na završnicu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006.
No, nekada se sve treba urušiti u sebe da bi barbarskim krikom to ponovno izvukao na površinu.
Tabárez je bio opčinjen radom Joséa Pékermana, još jednog veterana na ovom Svjetskom prvenstvu, trenutno u ulozi kolumbijskog izbornika. Pékerman je nakon prerano završene nogometne karijere jedno vrijeme čak vozio taksi, ali kada se otisnuo u trenerske vode najpoznatiji je postao po svojoj ulozi generalnog direktora argentinske reprezentacije 1990-ih godina. Pod njegovim su nadzorom i logistikom mlade argentinske selekcije tijekom tog desetljeća izdominirale svjetskim nogometom, osvojivši tri naslova svjetskih prvaka između 1995. i 2001., kao i dva naslova kontinentalnog prvaka u istom periodu, razvijajući putem mnoge mladiće koji su kasnije izrasli u globalne superzvijezde.
Stoga je učitelj Tabárez kroz svoj El Proceso od Urugvajskog nogometnog saveza zatražio podjednake ovlasti da bi objedinio nadzor nad razvojem omladinskih selekcija. U zemlji s manje od 3,5 milijuna stanovnika u kojoj tek tri od 16 momčadi u prvoligaškom društvu ne dolazi iz glavnog grada Montevidea i iz koje rijetko koji igrač ne pobjegne prvom prigodom put Europe, pomisao na bilo kakav kontinuirani razvoj suluda je stvar.
Učitelj je, međutim, znao kako organizirati stvari. Kroz svoj Proceso je omogućio mladim igračima da upoznaju bogatu nogometnu kulturu svoje zemlje, ali da se nauče kako samo oni sami mogu biti ti koji će osigurati da se ona i dalje piše. Nerealnost je njegov najveći neprijatelj: “Mlade selekcije su ključne u održavanju procesa, u stimuliranju osjećaja da su dio njega, ali i povijesti našeg nogometa”, objašnjavao je svojedobno Tabárez. “Oni moraju biti svjesni da ta povijest postoji, ali da mogu biti dio nje tek ako se u budućnosti dovoljno potrude i dokažu.”
Urugvaj je kroz uspjehe u omladinskim kategorijama rastao i na seniorskoj razini. Tabárezov Proces je logičan, metodičan i realan. Osim dva plasmana na SP — od čega je jedan završilo četvrtim mjestom na svijetu, a drugi osminom finala —Tabárez je sa seniorima osvojio i Copa Américu 2011. No, njegovo najveće bogatstvo ostaje niz sjajnih igrača koji su izašli iz njegova sustava i koje je odgojio po svom specifičnom nahođenju. Kod praktički čitavog kadra koji će otputovati u Rusiju vidi se, osim neupitne nogometne kvalitete, i doza Garre, prkosa i čvrstine koja daje dodatni podstrek i želju za pobjedom.
Svaki će vam pravi učitelj priznati da je najveća čast i priznanje vidjeti da je svojim metodama pomogao odgojiti mladog čovjeka. Iako je zbog uvelike oslabljenog zdravlja Tabárez razmišljao da se povuče nakon što je Urugvaj potvrdio plasman u Rusiju, kudikamo jača bila je želja da još jednom vidi plod svog rada, još jedno oglašavanje barbarskog yawpa preko krovova svijeta.
