Nakon pune sezone tišine, pjesma postaje dokaz normalnosti. Doduše, borba s pandemijom još uvelike traje, ali povratak publike na stadione stigao je u krucijalnom trenutku, u kojem je čak i poslovično krnja domaća nogometna kultura uvidjela kolika je praktična razlika kada na tribinama domaćih stadiona nema nikoga.
Odličan primjer toga je ligaški susret između Hrvatskog dragovoljca i Hajduka, odigran u petak u Kranjčevićevoj ulici. Na stadionu se okupilo, kažu, 2.000 gledatelja, po običaju mahom hajdukovaca kojima pogotovo te tribine služe kao poligon vjernosti kad god Hajduk stigne u metropolu. Bez njih bi ta utakmica svakako bila podjednako napeta na terenu, ali ljudi su ono što daje pravi smisao nogometu; oni pišu priče koje se pamte, puno dulje i od dramatičnog kasnog pogotka Stefana Simića za Hajdukovu pobjedu.
Prva priča s te utakmice svoje je izvorište imala na Facebooku.
Kaže tako gospodin Radomir Kujundžić kako je imao djeda koji se zvao Mate, a koji je jako volio Hajduk. Nažalost, djeda više nema, ali na slikama koje je objavio s ove utakmice vidi se kako unuk vodi baku za ruku, a ona s galantnim smješkom na licu sjeda na svoje mjesto, na onoj glavnoj tribini, i prati utakmicu. Objava i slike postale su viralne, a onda se otkrilo i to da je baka tu došla zato što joj je drugi unuk bio na terenu. Gospođa je baka Filipu Krovinoviću i nije joj bilo teško doći na tribine kako bi ga uživo podržala.
Ako postoji videonadzor, čemu onakva lica s pendrecima u rukama? Čemu mrki špaliri na ulazima, čemu suzavac po licima svih navijača?
“Uh, strašan susret je bio”, rekla je gospođa Markica novinarima. “Baš sam se jako iznervirala, ali na koncu je vrijedilo. Kada su zabili taj gol na kraju, cijeli stadion je skočio na noge. Svi smo pljeskali i navijali, a neki oko mene počeli su vikati: baka, baka! Nije im bilo jasno zašto jedna starija žena dolazi na utakmice i tako žestoko navija”, dodala je.
“Nije propustila niti jednu utakmicu dok je Filip igrao za Zagreb”, rekao je kasnije Filipov otac. “Iako živi u Petrinji, svaki drugi vikend bi sjela u auto i vozila do stadiona”.
Ako čeznete za pričama koje otkrivaju srž nogometne kulture, ta glavna tribina stadiona u Kranjčevićevoj često je sjajan presjek onoga što bi ona trebala biti. Ljudi različitih godišta i profila, od bake Markice pa do klinaca koji možda nisu imali tu sreću da se rode na Spinutu ili Skalicama i da s prozora svakog jutra gledaju Poljud, ali koji Hajduk upoznaju iako im je daleko od očiju. Baka Markica se već odavno naučila nervirati, ali ti neki novi klinci će vidjeti nju, dok im netko dobacuje sa strane mantru nalik onoj koju Lenny Clarke u Fever Pitchu kaže svom malom nećaku, svježe zaljubljenom u Red Soxe.
Oprezno, mali, slomit će ti srce.
Nažalost, te lijepe crtice i anegdote s jednog takvog razmjerno neatraktivnog susreta nisu jedine. Preko puta glavne tribine smjestilo se i 300-njak najžešćih Hajdukovih tifosa, koji su potkraj prvog poluvremena izvodili svoj tradicionalni dio folklornog repertoara. Pirotehnika je također dio nogometne kulture i, da mene pitate, pravda bi bila da ona postane barem dekriminalizirana. Međutim, u ovako reduktivnom društvu to je iluzorno za očekivati, pa zakoni i dalje govore kako je sve to ilegalno, a to nas dovodi do drugog problema i druge, ružnije crtice.
Hrvatski dragovoljac ne može igrati domaće utakmice na svom stadionu u Sigetu jer on ne ispunjava uvjete licenciranja; u to se ponajviše ubraja i nedostatak sustava videonadzora. S druge strane, kamere na stadionu u Kranjčevićevoj ulici zabilježile su okršaj policije i Torcide, a zamrznuti kadrovi iz objektiva Pixsellova fotografa otkrili su podosta jeziva lica tog okršaja.
Pripadnici interventne policije tu su da održavaju red i provode zakone i, koliko god ja smatrao bitnim da se povuče konkretna rasprava o korištenju pirotehnike na stadionu, činjenica je da ona nije dopuštena. Međutim, ako se već prinudno utakmica igra na stadionu na kojem postoji razvijen videonadzor, postavljen tu u svrhu praćenja potencijalno devijantnih pojedinaca, onda čemu onakva lica s pendrecima u rukama? Čemu mrki špaliri na ulazima, čemu suzavac po licima svih navijača, ne samo ovih koji su problematični?
Ako su to lica ‘sigurnosti i povjerenja’, onda ja prvi krivo shvaćam te pojmove.
Još prije 20 punih godina je Boris Biličić, tadašnji pomoćnik zapovjednika interventne policijske postrojbe, u dokumentarcu o Bad Blue Boysima pričao Robertu Knjazu o besmislu takvih agresivnih i ishitrenih intervencija na stadionima, pogotovo kada je riječ o nečemu tako banalnom kao što je korištenje pirotehnike.
“Mi ne stršimo na stadionu niti je opravdan postupak da bi mi sada uletjeli na stadion i dizali čovjeka između 20.000 navijača i time riskirali još veće narušavanje javnog reda i mira”, govorio je tada uz ponosno prikazivanje sustava videonadzora uvedenog tada na Maksimiru. “Ovo nam omogućuje da mi čovjeka snimimo i naknadno, poslije završetka utakmice kada strasti više nisu toliko visoke, u miru s čovjekom obaviti razgovor. Nije sva bit kazna”.
Evo, 20 godina kasnije, ne samo da bit nije u kazni, nego je očito u neselektivnom prskanju suzavcem i otvaranju glava pendrecima. Podsjetile su me te scene i na jedan sličan incident s Bad Blue Boysima na toj istoj tribini u Kranjčevićevoj, kada su zbog bakljade također policajci nasilno intervenirali. Tada mi se u pamćenje urezala scena koja se dijelom vidi i na ovoj snimci, u kojoj jedan dečko, kada se već inicijalna tenzija primirila, pokušava krenuti do prvog reda, među kolegama koji su stajali mirno s rukama u zraku.
Postojala je i bolja snimka, ali se i ovdje naslućuje kako je jedan policijski službenik onda iz čistog mira punom snagom tog dečka odgurnuo s leđa, iako ovaj nipošto nije bio nasilan; barem ne do tog trenutka. Jasno, njegov je ‘odgovor’ u vidu odgurivanja policajca apsolutno neprihvatljiv i podložan sankcijama, ali se mora postaviti pitanje: tko je zapravo kriv za tu posljedicu ako je policijski službenik prvi, očito iz nekakvog izljeva frustracije, odgurnuo čovjeka?
Sve su to zabilješke s naših tribina koje ljudima zapravo predstavljaju bojazan. Baklji se ljudi manje boje; dapače, one su često klincima nešto fascinantno što ih privuče na stadion možda i podjednako kao i njihovi heroji na terenu. S pirotehnikom pritom ne morate imati posla ako ne želite, jer teško da će baka Markica do vas iz čista mira izvući bengalku i kresnuti je ako njen Filip zabije gol. S druge strane, policiju ne možete izbjeći gdje god da se na stadionu smjestili, i zato je jako važno da su oni svjesni svoje ogromne uloge u građenju nogometne kulture kod nas, pogotovo uslijed potrebe za ponovnom izgradnjom barem njenih temelja, nakon godine dana praznih tribina.
Takvo netaktično postupanje ono je što će zapravo potencijalno odvratiti i baku Markicu i roditelja s klincem od dolaska na stadion. Njih ne tangira to što navijači preko puta pale pirotehniku koliko ih tangiraju druge scene kakve su opet mogle biti viđene na ulazu u Kranjčevićevu; beskrajno čekanje u redu za jednu blagajnu koja je prodavala karte za čitavu tribinu i stajanje u gužvama iako se radi o utakmici od svega 2.000 gledatelja. Time pridonosimo tome da i ono malo ljudi koji zbog istinskih sportskih pobuda dolaze na stadion razviju razumljivu averziju, bez obzira koliko voljeli klub i igrače.
Nažalost, ova prazna godina nas očito i dalje nije naučila tome što zapravo čini nogometnu kulturu, već smo samo dobili nastavak sage o Pendrek ligi, o okruženju u kojem policija “prvo udara, a onda pita”.
To je bolest kojoj ćemo puno teže doskočiti nego ovoj aktualnoj pandemiji.
