Ima onaj vic koji kruži uoči svakih izbora, a u čijem klasičnom uvodu za stolom sjede Amerikanac, Nijemac i pripadnik nekog od napaćenih naroda s ovog područja. Tema su izbori i Amerikanac se prvi pohvali kako su kod njih prvi rezultati poznati već dva sata nakon zatvaranja izbornih mjesta. Nijemac se na to samo nasmije i napomene kako je kod njih sve jasno nakon samo dvije minute. Balkanac ih gleda u čudu, komentirajući kako je kod njega sve jasno već — dva mjeseca unaprijed.
To je samo jedan od primjera kako se manifestira erozija povjerenja u sam koncept predstavničke demokracije. U zemlji poput Hrvatske, s realno niskom razinom političke pismenosti i posljedičnog nepovjerenja prema sustavu koji je demokraciju podredio svojim interesima, izbori su svedeni na princip ‘igara bez granica’ političkih stranaka. Nije stoga ni čudo što se bilo kakvo vježbanje demokratskih procesa prati s podsmjehom ili čak otvorenim zaziranjem. Pozadina je jasna: ako na najvišoj razini stvari ne funkcioniraju, tko ste onda vi da nam pokušavate utuviti u glavu kako one ipak mogu funkcionirati?
Predstojeći izbori za novi Hajdukov Nadzorni odbor na svom primjeru pokazuju koja nam je razina shvaćanja tih mehanizama i na koji način se oni manifestiraju. Rezultatska kriza kroz koju Hajduk ove sezone prolazi dodatno je potencirala skepsu kako se čitav model upravljanja klubom svodi na propali eksperiment, uz nezaobilazne asocijacije na ozloglašeno samoupravljanje, što je često potpomognuto vojskom internetskih trolova. Demokracija u Hajduku, barem po mainstreamu, nije više čak ni lijepa teorija, a praksa se očituje letimičnim pogledom na rezultat. I u tom najčešćem načinu rezoniranja čovjek najlakše vidi koliko se pogrešno i površno prati čitava priča.
Treći izbori, za koje je konačna lista od 29 kandidata zaključena prije tri dana, dolaze u vrlo delikatnom trenutku.
Oni ne žele sudjelovati u demokratskom procesu; njihova se ambicija iscrpljuje u huškanju iz prikrajka te diskreditiranju modela, ljudi i demokracije kao takve
Jedino mjerilo uspjeha u nogometu za većinu ljudi predstavlja rezultat. Prošla je sezona tako iznjedrila pomalo i bizarni narativ po kojem je Hajduk na proljeće čak ispao konkurentan za dvostruku krunu da bi se posrtaj u završnici sezone pripisao tome da je u ‘događanju naroda’ predsjednik Ivan Kos bio prisiljen odstupiti zbog povrede klupskog etičkog i moralnog standarda. Pa tako po nekima valjda ispada ne samo da je rezultat jedino mjerilo, nego i da je funkcija jedne osobe, a ne ljudi zaposlenih u sportskom segmentu te same momčadi, presudna za njegovo ostvarivanje. Po takvom shvaćanju jasno je jedino da se na rezultat ne gleda kao rezultat procesa i nešto čemu treba dugoročno stremiti, nego isključivo kao trenutačni impuls koji može biti i tek splet okolnosti — dok god je tu, to je sasvim marginalno.
Prošla sezona i privid blizine uspjeha bili su dovoljni da se aktivira opozicija koja je u smjeni predsjednika vidjela zavjeru “ulice”, spremne da ne oprašta uspjeh ljudima koji joj nisu po mjeri. Problematično raspolaganje budžetom za koji se upravo “ulica” pobrinula da po prvi put dođe u klub nakon desetljeća iznošenja ostataka kovanica po podu olinjalih klupskih ureda sada se očituje i kroz najgoru noćnu moru: rezultatsku krizu.
I baš zato su ovi izbori, organizirani u ovom trenutku, najbolji pokazatelj koliko ljudi ozbiljno shvaćaju moć svog glasa. U trenutku kada su kritike dobile na snazi, one se ne odbacuju već se nudi mogućnost da se kanaliziraju u nešto koherentno i smisleno. Da se ponudi drugo viđenje i mišljenje, sve dok je bazirano na argumentima i, u konačnici, dobroj namjeri za budućnost kluba.
No, problem s najvećim dijelom kritičara je taj što oni takvu priliku i pravo ne žele; štoviše, oni ih agresivno odbacuju. Oni ne žele sudjelovati u demokratskom procesu i reći svoje mišljenje u sklopu njega, prezentirati svoje kandidate i, na kraju krajeva, iskoristiti i vlastite kompetencije kako bi pomogli usmjeriti klub na dugoročne staze uspjeha; njihova se ambicija iscrpljuje u huškanju iz prikrajka te diskreditiranju modela, ljudi i, zapravo, demokracije kao takve.
U ovoj priči nema elita, njihovih poltrona i namjesnika koji će demokraciju preoteti i učiniti njihovim poligonom. Demokracija u Hajduku osuđena je na metodu pokušaja i pogrešaka jer je, tužno ali istinito, i dalje najuvjerljiviji princip demokratskih izbora u čitavom društvu. Dok ministar uprave Lovro Kuščević neuvjerljivo pokušava objasniti kako je princip elektronskog glasovanja na nacionalnim izborima problematičan iz niza razloga, izbori za odabir sedam članova Nadzornog odbora nogometnog kluba organizirani su upravo po tom principu, kako bi izlaznost, a samim tim i legitimitet odabira, bili što veći. Ova demokracija ne želi poznata lica, već kompetentne osobe. One ljude koji će svojim iskustvom i željom da Hajduk bude uspješan osigurati kontinuitet rada i rezultata, a ne opijenost instant uspjesima nauštrb održivosti.
Pa ipak — “duga cesta”, kako Hajdukovi navijači pjevaju svom trnovitom putu do konkurentnosti, sada je predmet poruge. Ne samo zbog izostanka krajnjeg rezultata, nego zbog ‘modela’ samog. Jer mnogi će naši ljudi na kavi lamentirati o klijentelizmu političara, ali ih to neće spriječiti da se ponašaju po istom obrascu samo ako im se za to ukaže prilika, odnosno ako se otvori “mjesto za njih”. Pravi demokratski procesi i društvo meritokracije su nešto čega se užasavaju, jer to znači da takvog mjesta neće biti; ovo je društvo u kojem se prezire prvog do sebe, njegove ideje i stavove, društvo koje će odbaciti bilo kakav pokušaj zajedničkog građenja budućnosti ako u njemu ne vidi vlastiti neposredni interes ili barem neposrednu gratifikaciju u vidu nekog instant-rezultata.
Naravno, ironija u poraznoj mantri o “ulici koja vodi klub” je u tome što njom i sami sebe, kao građane s općenitim pravom glasa u formalno demokratskom društvu, svrstavaju među “uličare” i proglašavaju nesposobnima.
