“Ako netko zna šta je agresija, to zna hrvatski narod”, odzvanjao je mikrofonom pojačan glas vođe navijanja na maksimirskom sjeveru uoči početka utakmice između Dinama i Seville. “Ako netko zna šta je nepravda, to zna hrvatski narod. Ako netko zna šta je to kad te sila 10 puta jača napada, to zna hrvatski narod. Zato ćemo sad poslati poruku, s ovog stadiona, s ove tribine; poručujemo ukrajinskom narodu da se bore onako kako smo se mi borili i imat će isti ishod kao i mi”. Poruka podrške ukrajinskom narodu koju su najžešći Dinamovi ultrasi poslali još iste je večeri obišla društvene mreže, a fotografiju maksimirskog sjevera u ukrajinskim bojama podijelio je u znak zahvalnosti na svom Instagram profilu i Oleksandr Zinčenko.
U nekim drugim vremenima bi se na tom istom sjeveru zasigurno našli i oni na koje se poruka možda i ponajviše odnosila — momci iz White Boys Cluba, možda i najpoznatije navijačke skupine koja prati kijevski Dinamo. U više navrata bili su gosti Bad Blue Boysa, a jednom su prigodom čak sudjelovali i u sukobu s Hajdukovim navijačima, na dan održavanja maksimirskog derbija. No, oni su ovu konkretnu poruku mogli dobiti tek internetskim kanalima, pošto je društvenim mrežama isto tako aktivno prokolala fotografija kijevskih ultrasa u punoj ratnoj spremi.
Nije to, međutim, prvi put da su tribinu morali zamijeniti crtama razgraničenja, a bengalke ručnim bombama. Štoviše, oni su u mnogočemu od samog početka protagonisti u ovoj nesretnoj i tužnoj priči.
Kijevski Trg neovisnosti, poznatiji kao Majdan, ovih je dana kao srce grada pod opsadom očekivano jezivo prazan. No, uspomene na kraj 2013. i seriju prosvjeda protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, a koji su kasnije prerasli u ono što danas zovemo Majdanska revolucija, još uvijek su svježe. Tad je Majdan gorio, doslovno i figurativno; za prorusku stranu je to ilegalni puč koji je financirao Zapad kako bi svrgavanjem Janukoviča — a njega je inače obilato financirao nekadašnji Šahtarov predsjednik Rinat Ahmetov — otrgnuo Ukrajinu iz geopolitičkog utjecaja Rusije. Za drugu, ukrajinsku stranu, to je početak kraja ekstremno koruptivne vladavine niza proruski orijentiranih oligarha koji su se bogatili uz amen iz Moskve, dok je ostatak Ukrajine životario u siromaštvu.
Istaknuti BBB Šeler, nagrađen ukrajinskim odlikovanjem Narodnog heroja, govori o potrebi obračuna s “antihrvatskom vlašću; banditima, bivšim komunistima i Srbima”
U siječnju 2014. prosvjedi su počeli poprimati sve nasilniju crtu, pogotovo uslijed Janukovičeve frustracije zbog njihova omasovljenja. Prva njegova ‘protumjera’ bila je pojava ubačenih provokatora koji se nisu libili ni fizički napadati sudionike prosvjeda. Upravo je zbog njihove sve učestalije pojave došlo do samoorganiziranja ukrajinskih navijačkih skupina, koji su u sve većem broju organizirano dolazili na majdanske prosvjede kako bi ponudili zaštitu nenasilnim sudionicima koji se nisu najbolje mogli obraniti od takvih napada.
Jedan od otvorenih poziva navijačkim grupama objavili su upravo pripadnici White Boys Cluba, koji su preko VK-a, što je ruski ekvivalent Facebooku u gotovo svim post-sovjetskim državama, pozvali ljude na izlazak na ulice kako bi se “pridružili obrani Kijeva od prokletih prodanih duša”.
Koliko je taj proglas uzdrmao vlast najbolje govori činjenica da je samo dan nakon te objave Janukovič najavio idući korak u obračunu s prosvjednicima, a to je podrazumijevalo izglasavanje niza represivnih zakona usmjerenih protiv njih, kolokvijalno nazvanih “zakonom diktature”. Proglasivši de facto izvanredno stanje, Janukovič je u veljači 2014. odobrio dekret po kojem se dopušta korištenje streljiva protiv prosvjednika, a u sukobima vatrenim oružjem koji su uslijedili smrtno je stradalo 113 ljudi — kako prosvjednika, tako i policajaca i vojnika.
Iako su navijači tada pozdravljeni kao oni koji su stali u zaštitu naroda, njihov je renome dugo bio u potpunosti negativan. Raspadom Sovjetskog saveza raspalo se i intenzivno rivalstvo između kijevskog Dinama i moskovskog Spartaka, suparništvo koje je često rezultiralo navijačkim neredima. No, razvojem nogometa u samostalnoj Ukrajini razvijala se i čitava nova navijačka ‘kultura’, ona koja se kudikamo manje organizirala oko ne baš pretjerano kvalitetnog nogometa, već praktički isključivo oko nasilja.
https://twitter.com/HooligansTV_eu/status/1497258990979497986
Broj huliganskih grupa rapidno je rastao i praktički je svaka nogometna momčad imala barem jednu organiziranu huligansku skupinu koje su se obračunavale po šumama i poljima daleko od stadiona; nekad su brojke u tim dogovorenim tučnjavama — okolofutbolama, kako se zovu u žargonu — dosezale i do više stotina ljudi koji bi se mjesecima unaprijed spremali za te obračune.
Nije to, međutim, bila jedina toksična strana omasovljenja takvog jednog nasilnog pokreta.
Uoči Europskog prvenstva 2012., održanog u Poljskoj i Ukrajini, u prvi je plan došla i problematika nasilja koje su takve organizirane grupe sijale po ulicama ukrajinskih gradova, najviše spram raznoraznih manjinskih skupina. Napadi na pripadnike LGBT zajednice, čije je djelovanje ionako stravično marginalizirano u svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, kao i na romska naselja, uvelike su povezivana s organiziranim huliganskim frakcijama, a zabilježeni su čak i njihovi napadi na marševe koji promoviraju ženska prava. Dio tih nasilnih rituala zabilježen je u nizu dokumentarnih filmova o njihovu djelovanju u kojem ne nedostaje ksenofobne retorike i ekstremnih nacionalističkih simbola.
Na Majdanu je to, s druge strane, postao koloplet patriotizma i pragmatičnog korištenja njihova sad ‘praktičnog’ nasilja i organizacije. Iskorištavali su svoje veze kako bi nabavili naoružanje u sukobima s doušnicima i policijom, a na poziv kijevskih ultrasa odazvali su se zajednički čak i dotadašnji najžešći rivali. Nisu u glavni grad pohitali samo navijači Karpata iz Lavova ili oni iz Dnjipra, zbog kojih je tog ljeta i Torcida dogovorila pakt o nenapadanju u znak solidarnosti s ukrajinskim skupinama kada ih je spojio ždrijeb playoffa Europa lige.
U pomoć su pohitale i ekstremne frakcije iz tradicionalno proruskih, istočnih krajeva; tu su bile ekipe Zorje iz Luganjska, Metalista iz Harkiva, Čornomoreca iz Odese i Metalurga iz Zaporožja. Samo par mjeseci kasnije njihovi će se klubovi pronaći u egzilu, protjerani iz svojih gradova, baš kao što je i Šahtar postao šampion u egzilu, s navijačima koji su tih dana također pristigli u Kijev kako bi stali na barikade.
Svi oni će ubrzo to svoje sudjelovanje podignuti na višu razinu tako što će se prijaviti u niz paravojnih postrojbi koje su krenule u otvoreni sukob s ruskim snagama na istoku Ukrajine. Najpoznatija od njih je definitivno AZOV, pukovnija čiji je prvi zapovjednik bio Andrij Bileckij, dugogodišnji lider tzv. SNA koalicije, udruženja neofašističkih i neonacističkih grupa i organizacija. On je, primjerice, u više navrata zastupao otvoreno nacističke ideje, tvrdeći kako je njegov cilj “predvođenje bijele rase u finalnom križarskom pohodu protiv pod-ljudi pod vodstvom semita”.
Bileckij je tijekom Majdana bio u zatvoru u rodnom Harkivu zbog politički motiviranih sukoba, ali kada je Janukovič prebjegao u Rusiju, ministar unutrašnjih poslova Arsen Avakov potpisao je zakon kojim se oslobađaju svi politički zatvorenici, što je uključivalo i niz ekstremnih aktivista poput Bileckog. Njegovo se puštanje poklopilo sa sastankom između dviju prijateljskih navijačkih skupina, Dinama iz Kijeva i Dnjipra, koji su sklopili dogovor o osnivanju AZOV-a. Uz Bileckog, koji je organizirao navijače iz Harkiva, druga ključna figura bataljona je Serhij Filimonov, jedan od poznatijih pripadnika okolofutbolne scene iz redova kijevskog Dinama; on je odradio veliku ulogu u majdanskim prosvjedima, kao i u regrutaciji Dinamovih navijača u AZOV.
AZOV je faktor koji je načelno spojio i Kijevljane s njihovim kolegama iz Zagreba.
Denis Šeler, poznatiji pod nadimkom Pena, jedan je od istaknutijih Bad Blue Boysa iz perioda kasnih 2000-ih. Tako je 2009. bio i čovjek koji je u ime Udruge navijača Dinama, čiji je tada bio predsjednik, Milanu Bandiću predao gotovo 18.000 potpisa protiv Zdravka Mamića i Dinamove uprave. Pena je isto tako i veteran Domovinskog rata, koji je po oformljavanju AZOV-a pohitao u Ukrajinu kako bi se priključio pukovniji. U međuvremenu je, zbog svog djelovanja, nagrađen ukrajinskim odlikovanjem Narodnog heroja. Priključivanje AZOV-u ne podliježe pritom kaznenom progonu u Hrvatskoj, pošto je Avakov te 2014. potpisao i dekret po kojem se AZOV službeno tretira kao dio ukrajinske nacionalne garde, što znači da se više ne radi o paravojnoj postrojbi koja djeluje izvan zakona.
Pena je, osim vojnog djelovanja i funkcije svojevrsnog vođe regrutiranja dragovoljaca iz Hrvatske, u Ukrajini ostavio trag i kroz niz izjava kojima se uklapa u ideološki profil AZOV-a. Tako u intervjuu za stranicu Ukrainian Crusade — koji, dakako, završava pozdravom “Za dom spremni”— govori o “potrebi za hrvatskim Majdanom”, u svrhu obračuna s “antihrvatskom vlašću; banditima, bivšim komunistima i Srbima”, koji “ljube dupe Europskoj uniji” te “podržavaju politike seksualnih perverzija”. Također je kao razlog dolaska u Ukrajinu naveo “borbu za svijet kakav bi trebao biti: svijet bijele europske rase, njene povijesti i kulture”. U intervjuu spominje i Srbe, s kojima “ne može organizirati novi svjetski poredak” jer “podržavaju Rusiju i ne žele odustati od ideje o Velikoj Srbiji”.
Tu je zasigurno tema došla na tapetu zbog izvještaja o priključivanju srpskih navijačkih skupina suprotnoj, ruskoj strani, po ključu ‘pravoslavnog bratstva’ koji uključuje prijateljstvo između Zvezdinih Delija i Fratrije, navijačke skupine Spartaka iz Moskve, kao i veze između Grobara i navijača Spartakovih gradskih rivala iz CSKA. Ta se internacionalizacija sukoba očitovala i kad su 2019., na utakmici između Dinama iz Kijeva i grčkog Olympiakosa — čiji su navijači također u bratstvu s beogradskim Delijama — domaćini posvetili jednu parolu u čast grupice prijatelja pristiglih iz Zagreba. Skandirali su, pogađate, “ubij Srbina”.
Šeler je sada ponovno u Ukrajini, nakon što je po objavi ruske invazije koordinirao akcije za pomoć Ukrajincima pogođenim ratnim stanjem, održanima baš u prostorijama BBB-a u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici.
Navijači su tako ponovno postali jedan od glavnih faktora u ratnom sukobu, što je zapravo postalo i pravilo u suvremenom ratovanju. Navijački tribalizam prečesto definira i fanatični osjećaj pripadnosti i potrebe za podnošenjem ultimativnih žrtava kako bi se obranilo nešto što navijači smatraju ‘svojim’. Cijela ova priča podsjeća na onu o Domovinskom ratu i o tome koliko je mala margina potrebna da navijači taj osjećaj fanatične pripadnosti preslikaju s tribina na jedan ovakav kompleksni cilj; onaj koji ih lako može pretvoriti tek u topovsko meso, kako to obično u ratovima biva.
Drugi je problem romantiziranje takvog pogleda na svijet. Braniti se pred agresijom logičan je čin, a fanatičnost koju ultrasi posjeduju i gaje uvijek se pokazala kao efikasno oruđe u bitkama. Problematično je, pa i opasno, kada potreba za obranom doma donese legitimitet koji počiva na radikaliziranju; isto kao što su ukrajinski huligani na početku cijele ove nesretne priče tražili svoj legitimitet kroz pomoć običnom narodu, istom onom koji ih je godinama zbog očitih nuspojava aktivno osuđivao, sada traže i politički legitimitet za ideje koji s ovim sukobom kao takvim nemaju apsolutno nikakve veze.
Dapače, za ideje koje su zlokobne i izopačene; koje ‘oslobođenu’ Ukrajinu ne bi učinile zemljom za sve svoje građane, uključujući i one mnogobrojne Ruse čiji je ona dom i koji se otvoreno odriču Vladimira Putina i njegove psihopatske imperijalističke politike. S druge strane, solidarnost koju pokazuju prijateljske navijačke skupine — uvelike počivajući na istim ‘idealima’ — dovodi mnoge mlade ljude u opasnost koje uvelike nisu svjesni, s mišlju da opet idu na nekakav roštilj i na tekmu kod prijatelja u Ukrajinu.
U ratu država daje topove, bogati volove, a siromašni svoje sinove — tako kaže ona narodna poslovica, a mnogi sinovi su se odanosti i pripadnosti naučili baš na tribinama. Problem nastaje kad se te njihove plemenite odlike koriste u huškačke svrhe; tada, kada rat završi, ta sirotinja tek traži grobove. Imena na nadgrobnim spomenicima tada postaju i imena s ispražnjenih stolica na tribinama.
