Dinamo je već bio dobrano napunio Rudešovu mrežu kad su Bad Blue Boysi s ‘gostujuće’ tribine pokrenuli i zajebanciju na račun ‘domaćina’. “Ajme meni, nije mi dobro, dobili su pet komada”, orila se prigodna adaptacija hit-singla zadarskih Sexymotherfuckersa nakon što je Josip Drmić zabio hat-trick za 5:0. A onda su BBB dozvali i glavnu tribinu na noge, dovikujući se sa svojim kibicima na tribini koja je, kakti, domaća, na utakmici na kojoj je Rudeš formalno domaćin, ali koja domaćina zapravo nema.
Ta činjenica nije priječila Rudešane da odrade bizarnu uvertiru u ogled gradskih suparnika pozivanjem na odredbe kojima se priječi nošenje Dinamovih obilježja onim navijačima koji su naprosto, u svom gradu, odlučili da im nije baš napeto gužvati se s ultrasima na gostujućoj tribini, ali da bi svakako došli uživo dati podršku svom klubu. Što bi, nekako, trebao biti i najnormalniji temelj navijačke kulture. Djelovalo je da su se Rudešani na prvu pomalo i hladno zainatili, makar je i to nejasno ako uzmemo u obzir da je praktički velika većina njihove male i odane organske navijačke populacije istovremeno barem simpatizerski nastrojena i prema Dinamu.
Ispalo je, međutim, da su samo otvorili Pandorinu kutiju, pošto je lavina reakcija ogorčenih dinamovaca i Zagrepčana natjerala “drugačije” Rudešane da se pokušaju oprati odgovornosti za odluku prebacivanjem loptice na policiju i njenu jurisdikciju. Policija također nije htjela taj vrući krumpir u svojim rukama, pa se samo ogradila priopćenjem kako nije davala nikakve upute u tom smjeru.
Krumpir se, dakle, vratio novom-starom prvoligašu, koji je onda naglo krenuo u kontrolu štete; prvo nekakvom bizarnom apologetskom objavom kako su “svi dobrodošli”, a onda i još bizarnijom dobrodošlicom velikom susjedu, koja je uključivala i plava srca i hashtag #košuljaplava. Nije im to, doduše, puno pomoglo, jer su ih nakon poraza gnjevni dinamovci bombardirali željama za povratak u drugoligaško društvo.
Konačno treba prestati generalizirati i trpati sve navijače u isti koš
Osobito tragikomično u čitavoj situaciji — a koja je sad novi čin borbe ‘malih’ protiv invazije ‘velikih’ — je to da u toj korespondenciji između Rudeša i policije ispada da nitko nije u potpunosti baš ni pročitao Pravinik o sigurnosti na nogometnim utakmicama, iako je on u opticaju još od 2009. U njegovu članku 25., stavku 5. (na koji se paušalno u jednom trenutku pokušao pozvati Rudeš) stoji da — kao dio “postupaka odvajanja” — navijači moraju biti obaviješteni o “sektorima stadiona za koje im je dozvoljeno kupiti ulaznice”, ali i da ih “organizator, policija i/ili drugo tijelo vlasti” imaju pravo premjestiti na prioritetni sektor ili čak udaljiti sa stadiona, ukoliko “budu pronađeni na pogrešnom sektoru”.
Pogrešni je sektor u ovom slučaju ta domaća tribina i navedena tijela mogu u međusobnoj suradnji odrediti razinu sigurnosti i potencijalnih rizika. To što Rudeš i policija nisu voljni malo razraditi protokol, pa napraviti logičan ustupak — s cijenama karata od visokih 15 eura valjda im je cilj i zarada — najbolje pokazuje koliko je velika lijenost u pitanju kada je riječ o navijačima. A tako je malo potrebno.
Prije mjesec dana je na istom stadionu protiv istog suparnika gostovao i Hajduk, čiji navijači također redovito pune i domaće tribine stadiona na kojem momčad gostuje. Rudeš je i tu izdao iste upute o zabrani obilježja; doduše, u Zagrebu za Hajdukove navijače to ima kudikamo više smisla isključivo zbog potencijalnih rizika po izlasku sa stadiona. S druge strane, i oni potencijalni izgrednici koji bi odlučili svoje frustracije ispoljavati na običnim simpatizerima — među kojima su redovitoo i famozne “obitelji s djecom” — imaju dovoljno digniteta da rade ono što klubovi i zakon sam po sebi ne radi, a to je separirati ekstremne navijače od ‘običnih’.
U tom je smislu Hajdukovo gostovanje kod Rudeša bila jako dobra pokazna vježba za budućnost; unatoč zabrani obilježja, domaća je tribina bila dupkom popunjena hajdukovcima, što je u jednom trenutku izazvalo i male tenzije s grupom Rudešana smještenih u kutu tribine. Ali s obzirom na količinu policije raspoređenu na stadionu i oko njega, promptna reakcija smirila je tu malu čarku i to bez da se tuklo, čupalo i privodilo ljude. Toliko o rizicima.
Zakoni i regulative same po sebi svode rizike na minimalnu razinu i bez potrebe za toliko brojnim, a samim tim i skupim, organima reda na utakmicama koje nominalno ne spadaju u one na kojima je mogućnost obračuna frakcija ekstremnih navijačkih grupa visoka.
Prije dva mjeseca Ravnateljstvo policije objavilo je priopćenje u kojem se navodi kako je donesena odluka o novoj kategorizaciji navijača na “rizične” i “nerizične”, s primjenom od ove sezone. Svrha kategorizacije je upravo ta da organizator ima jasniju sliku o profilu gledatelja koji prisustvuju utakmici, makar za početak iz policije naglašavaju kako nominalno samo dijele brojčani podatak o broju ‘rizičnih’ navijača. Navode i da je kategorizacija plod “analize postojeće prakse u drugim EU državama”, što je onda i pomalo bizarno pošto u drugim državama — kao, primjerice, u Njemačkoj koja je središte progresivne navijačke kulture — miješanje ne-rizičnih navijača predstavlja najnormalniju pojavu.
Buni i manjak definicije ‘rizičnih’ kod kategorizacije, pogotovo zato jer policija eksplicitno navodi da se tu ne radi nužno o pojedincima koji imaju sudsku zabranu posjete sportskim natjecanjima. Sve onda spada u domenu pretpostavki, što je loše samo po sebi uzmemo li u obzir da se ipak radi o regulativi koja potencijalno ograničava kretanje onima koji spadaju u rizičnu skupinu; svrstavanje u tu grupaciju može biti zloupotrebljeno i za gušenje kritički nastrojene mase koja pritom ne krši nikakav zakon. Da ne napominjem koliko je onda upitna i nominalno temeljna svrha potencijalnog kažnjavanja, a to je mogućnost rehabilitiranja i presumpcije nevinosti.
No, u potražnji za svetim gralom navijačke kulture, a to su puni stadioni, ta bi kategorizacija upravo trebala u nekom idealnom smislu pomoći svima uključenima u organizaciju sigurno planiranje utakmice. S personalizacijom, koja je obvezna i čija je opća i nedvojbena primjena prošla dobrano ispod radara uzmemo li u obzir prosvjede navijačkih skupina oko njena uvođenja prije kakvih desetak godina, organizator na dispoziciji ima sve podatke koji onda mogu dati do znanja kakav profil gledatelja se očekuje. Logično bi tada bilo da se gorespomenuti Pravilnik prilagodi na način da se ti nazovi-rizični navijači usmjere u ‘prioritetni’ sektor koji je odvojen fizički od ostatka, a da se svima koji nemaju nikakvu povijest rizičnog ponašanja omogući slobodno prisustvovanje utakmici.
Policiju i redarske službe se ionako preskupo plaća za organizaciju utakmica, na kojima i uz već dužu tradiciju miješanja navijačkih populacija na stadionima — od Velike Gorice, Zagreba, Varaždina pa i Osijeka, kako smo vidjeli pri posljednjem Dinamovu gostovanju na novoj Opus Areni — nisu zabilježeni nikakvi ozbiljniji incidenti. Da se razumijemo, susreti visokih rizika u koje spadaju derbiji ipak bi svakako trebali biti podložniji strožem odvajanju publike, što bi ‘obični’ navijači sami prihvatili zbog svoje sigurnosti.
Hrvatska je vjerojatno rekordna po pitanju izmjena, dopuna i uvođenja novih zakona, pravilnika i protokola koji na papiru ‘definiraju’, a u praksi guše i natruhe volje za pravilnim razvijanjem kulture posjete stadionima, čak i bez one druge, terminalne faze koja uključuje gužve, maltretiranja i ostale elemente otvorene represije. Takve paušalne restriktivne odluke, s primjenom koja ciljano dovodi do ‘gluhih telefona’ — kako su svoju pogubljenost uoči ogleda s Dinamom nazvali Rudešani — postaju sredstvo lijenog ograničavanja, bez svrhe i opravdanja.
Konačno treba prestati generalizirati i trpati sve navijače u isti koš, pogotovo ovako formalno; nasilnici, vjerujte mi, itekako snose posljedice svog ponašanja kroz zabrane, istražne zatvore i kazne. Kod njih nema ni popusta ni ublaženih standarda, samo što bi bilo dobro da se onda tako striktno radi i djeluje na pozitivnim stranama navijačke priče.
Dok tako ne bude, gluhi telefoni će biti jedino sredstvo komunikacije, a navijačima neće biti dobro neovisno o rezultatu.
