Postoje ljudi za koje je od početka jasno da će na neki način promijeniti svoju okolinu. Ako pričamo o vaterpolu, onda je Tibor Benedek zaista bio jedan od takvih ljudi.
S vaterpolom treba pažljivo. Ubija ga manjak dinamike, okvir pravila i odrednica koje se u tom hermetičnom okruženju teško mijenjaju. I te stavke su ključne za bilo koji sport, odnosno za privlačenje novih fanova koja ga onda počnu pratiti i uživati u njemu, a samim tim je i igračima puno teže privući pozornost. Za vaterpoliste je uvijek teško vezati grandiozne pridjeve, uspoređivati ih s umjetnicima jer je naprosto teško na prvu pronaći nekakve poetske trenutke unutar te igre. Vaterpolisti su teški fizički radnici, borci koji se ne hrvaju samo sa svojim suparnicima, već i s fizikom.
Međutim, Benedek je zaista bio igrač zbog kojeg su ljudi počeli ne samo pratiti vaterpolo, već i vjerovati da se i ta čvrsta, surova igra može igrati s umjetničkom crtom. Veličanstveni Mađar će, dakako, zauvijek ostati značajan po svim osvojenim trofejima i medaljama, ali ponajviše će ga ljudi pamtiti po tome što je rušio stereotipe kojih oko vaterpolske igre nema malo, dapače. A kada samoinicijativno svojim načinom igre rušite te stereotipe, onda znate da ste u tom pogledu napravili zaista velike stvari.
Možda ima nešto u tome da Benedek dolazi iz umjetničke obitelji. Djed po kojem je i dobio ime je bio mađarski glumac i kazališni redatelj, a glumac je bio i njegov otac Miklós. I vjerojatno bi Tibor krenuo u te vode kao što je to napravio i njegov brat Albert, također glumac i pomoćnik redatelja, da mu veliki problemi s leđima od malih nogu nisu definirali život. Liječnici su preporučili da ga se vodi na plivanje, koje ovaj i nije pretjerano volio, ali kako su mu plivačke vježbe pomagale u otklanjanju problema, Tibor se zadržao u bazenu, da bi ga s vremenom u vaterpolo pogurao Gábor Csapó, očev prijatelj ali i čovjek sa gotovo 300 nastupa za mađarsku vaterpolsku selekciju, s kojom je osvajao naslove svjetskog i olimpijskog pobjednika. Na Csapóv se nagovor Benedek uključio u rad Központi Sportiskole, sportske škole u sklopu koje postoji i vaterpolska sekcija.
“Ako već moram sumirati razloge svog uspjeha, onda mogu samo reći da sam htio više. To je moj talent”
I dok je paralelno završavao čak i fakultete, Benedeka su povukli u Újpesti TE, povijesno najuspješniji vaterpolski klub u zemlji, a već 1991. ga je János Konrád pozvao u seniorsku selekciju jer naprosto nije mogao čekati po pitanju uključivanja igrača s takvom ljevicom, koji u tako zahtjevnom sportu čini zabijanje golova toliko jednostavnim. I na Svjetskom prvenstvu te iste godine, na kojem su Mađari osvojili broncu, svijet je pomalo počeo upoznavati Benedekov talent, ali i zarazni karakter. Takvog igrača i čovjeka su Mađari u tom trenutku i nasušno trebali, iako nesvjesni da će s njim ne samo dobiti izvanserijskog igrača, već i ući u toliko željenu novu zlatnu eru nacionalnog vaterpola.
Međutim, uspjeh je trebalo ponovno zaraditi. Mađarska vaterpolska selekcija je godinama dominirala, obarajući rekorde osvajanjem medalja na čak 12 uzastopnih Olimpijskih igara između 1928. i 1980. Ali kada se Benedek uključio u seniorsku momčad Mađari su već treće Olimpijske igre odigrali bez postolja, a niz su nastavili i 1996., kad su u Atlanti završili četvrti. A to je već bila katastrofa za jednu takvu vaterpolsku naciju.
Benedek je, međutim, i u Barceloni 1992. pokazao svoj izvanserijski pucački talent — s 21 pogotkom bio je prvi strijelac turnira — ali i ličnost koja je i navela vodeće ljude mađarskog vaterpola da nakon Atlante upravo krenu graditi neku novu, uspjeha gladnu mladu ekipu. Razvili su strateški plan, a selekciju dali u ruke Dénesu Keményju, treneru koji je reputaciju stekao epizodama u Italiji i Australiji.
Kemény je rekonstrukciju momčadi odlučio izgraditi baš oko Benedeka i Tamasa Kásása, inače sina slavnog vaterpolskog trenera Zoltana. Njih dvojica su, svaki na svoj način, predstavljali prototip igrača za Keményjevu viziju igre: Kásás je već tada bio jedan od najboljih all-roundera u vaterpolu, s brutalnom plivačkom tehnikom koja je dovodila njegovu obrambenu igru do vrhunca, dok je Benedek uvijek mogao isporučiti nisku golova i zabijati u trenucima kad se prelamaju utakmice. S brzinom koju su obojica posjedovali postali su nositelji Keményjeva stila i vodeća lica njegove Mađarske.
Ta je Mađarska bila primjer momčadi zbog koje su se ljudi zaljubljivali u taj pomalo i nevoljen sport, naprosto jer su ga činili bržim, atraktivnijim, intenzivnijim.
Kad ste gledali Benedeka i družinu, djelovalo je kao da je u pitanju najjednostavniji sport na svijetu koji se igra s neviđenom lakoćom. Idealan primjer toga je i način na koji su prohujali do finala na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. Nakon što su skinuli svoje ‘prokletstvo’ u utakmicama protiv Jugoslavije pobjedom 8:7 u polufinalu, odigrali su utakmicu s Rusima koja će za mene ostati jedan od najkultnijih ogleda u vaterpolskoj povijesti. Suparnici ih od samog početka naprosto nisu mogli pratiti, pa je već na poluvremenu bilo 8:2. Na kraju su ih Mađari pomeli sa 13:6, Benedek je zabio četiri gola.
Ista takva spektakularna utakmica, ovaj put s nešto neizvjesnijim ishodom, bila je i ona finalna u Ateni 2004. Finale protiv tada Srbije i Crne Gore i mađarsko slavlje od 8:7 za drugo uzastopno olimpijsko zlato također je ostalo jedna od najmemorabilnijih vaterpolskih utakmica svih vremena. I iako su tu na čitavom turniru Mađare po postignutim golovima predvodili Kásás i Gergely Kiss, Benedekova mirnoća i vodstvo bili su nemjerljiv doprinos slavlju. Na svom je vrhuncu bio na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. — baš kao što je na vrhuncu bila i cijela Keményjeva zlatna generacija, koja je trijumfom i u tom finalu postigla ono što nije uspjelo nijednoj mađarskoj generaciji prije nje: osvojiti tri uzastopna zlata na Olimpijskim igrama. Takvu momčadi — i u stilskom, ne samo u trijumfalnom smislu — teško da ćemo uskoro opet gledati.
Benedek je bio njen simbol, a kada se povukao nakon te pekinške finalne pobjede protiv SAD-a, to je bila i najava kraja ere. A kada se odlučio krenuti u trenerske vode, pošto je u međuvremenu stekao i diplomu, taj je svoj karakter ukanalizirao u stvaranje nove mlade ekipe, po uzoru na svoj put pod Keményjem. I tu je dokazao svoju genijalnost, kada je kao izbornik odveo Mađarsku do zlata na Svjetskom prvenstvu 2013.
Njegova životna priča je naprasno prekinuta teškom bolešću. Nakon vijesti o njegovoj preranoj smrti po internetu ovih dana kola jedan Benedekov citat, odgovor na pitanje kako objašnjava svoj status i uspjeh.
“Ja zapravo nisam ni osobito jak, a ni pametan”, govorio je u svom tradicionalno opuštenom, ali i skromnom stilu. “U odnosu na svoje suigrače nisam bio ni pretjerano visok, igrao sam i sa steznicima 16 godina, a dvaput sam imao i probleme sa srcem. Ipak, ako već moram sumirati razloge svog uspjeha, onda mogu samo reći da sam htio više. To je moj talent”.
Naravno da je bio jedan od najvećih vaterpolskih igrača moderne ere i pravi simbol te fenomenalne mađarske generacije, s trofejima i pobjedama koje zaista nema smisla nabrajati unedogled. On je dao nadu vaterpolu da može postati relevantan, da se ljudi mogu zaljubiti u samu igru i da kao sport može ponuditi uzbuđenje i kreaciju. Njegovom pojavom ljudi su dobili idola koji je svojom ubojitom ljevicom i percepcijom same igre mijenjao taj začahureni sport.
