Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

United: Gušenje u tradiciji

Fergusonovi nasljednici imaju isti problem koji je po dolasku u klub imao i on

Postoje scene u sportskim prijenosima za koje čovjek stvarno pomisli da su izrežirane. Kao, na primjer, slika Olea Gunnara Solskjæra, kojeg je kamera ulovila uz aut liniju Vitality Stadiuma u Bournemouthu poput neke opsjene koju se pokušava razabrati u gustom, biblijskom potopu kakav se sručio na stadion. Bila je to scena kao iz nekog otužnog glazbenog spota za kakvu patetičnu numeru, scena u kojoj glavni junak umre pokušavajući spasiti voljenu osobu.

Nakon što je sudac Chris Kavanagh označio kraj utakmice i tako potvrdio Bournemouthovu pobjedu, Solskjær je izašao na travnjak pozdraviti navijače. Nije bilo osmijeha koje je pokušavao gurati u prvi plan samo dva dana ranije, osokoljen Unitedovim minijaturnim pozitivnim nizom — onim koji je uključivao pobjedu nad Partizanom golom s bijele točke, kao i slavlja nad Norwichem i Chelseajem u EFL Cupu. Ponadao se, kao i svaki čovjek u takvoj situaciji, kako postoji nada da se stvar konačno pomakne s mrtve točke, ali je sve ponovno vraćeno na početak. Naravno, odmah su se iznova konzultirale arhive kako bi se ustvrdilo jesu li ovo 10. mjesto i ove tri pobjede u 11 uvodnih kola nastavak priče o ponajgorem Unitedovom ulasku u sezonu u novijoj klupskoj eri.

A okret stranice i podatak s nje je rekao iduće: ovo je najgori Unitedov start nakon prvog dana studenog 1986. i remija protiv Coventry Cityja, koji je tada bacio United na 19. mjesto ljestvice sa samo 11 osvojenih bodova. Zanimljivo, i tada je menadžer Ron Atkinson skretao pozornost na pozitivne pomake nakon crnog niza od čak tri poraza; United je uoči te utakmice protiv Coventryja nanizao tri remija i dvije pobjede, ali je to bilo samo produljenje agonije. Klub je nakon te utakmice odlučio kako je situacija za Atkinsona nepopravljiva, a to je značio i rastanak nakon pet godina suradnje.

Taj također mračan, kišni dan postao je jedan od najvećih u Unitedovoj povijesti.

Par dana kasnije, 6. studenog, Unitedov tadašnji predsjednik Martin Edwards potvrdio je da je Manchester United napravio ono što se činilo dotad nemoguće: privolio 45-godišnjeg Alexa Fergusona da napusti Aberdeen i ode južno, u Englesku. Prvo je to pokušao Tottenham, koji je nakon vrlo dobre 1985. — u kojoj je sezonu, uz četvrtfinale Kupa UEFA, završio kao trećeplasirana ekipa lige — imao nešto lošiju 1986., završivši na 10. mjestu. Kada je Ferguson odbio Spurse, u priču se s lukrativnom ponudom pokušao ubaciti i Arsenal, ali ni tu ćudljivi Škot nije pokazao zanimanje; Topnici su mu bili još manje kompetitivna momčad od njihovih sjevernolondonskih rivala, a za Fergieja je to bila ključna stavka.

“Ne zanima me previše što se ovdje događalo ranije. Sada postoji samo jedan put kojim treba ići, a to je put naprijed”

Kada je obznanjeno da će, pomalo i mimo očekivanja, Ferguson prihvatiti Unitedovu ponudu i napustiti Aberdeen nakon punih osam godina, zavladao je i inicijalni blagi šok u eteru iako se znalo da mu je Sir Bobby Charlton prišao još tijekom Svjetskog prvenstva 1986., kada je Ferguson bio i škotski izbornik. United je i dalje slovio za jednu od najvećih institucija u engleskom nogometu, iako je posljednju titulu engleskog prvaka podigao tad već davne 1967. sa Sir Mattom Busbyjem na čelu.

Baš u legendarnom menadžeru su mnogi vidjeli kontinuirani problem s kojim se suočavao United. Klub se nije mogao odvojiti od Busbyja čak ni nakon njegova odlaska u mirovinu početkom 1969.; njegov nasljednik Wilf McGuinness nije potrajao ni sezonu prije nego što su u Unitedu molili Sir Matta da se barem nakratko vrati na klupu. Ovaj je to i napravio, ali s napomenom da je to, barem u toj varijanti, stvarno samo nakratko: želio je samo držati stvari pod kontrolom dok klub s njegovim blagoslovom ne osigura dolazak najatraktivnijih menadžera u izlogu: Jocka Steina ili Dona Revieja.

Stein i Revie su odbili ponajviše zato jer nisu mogli sami sebi garantirati da njihov ego neće biti najveći u klubu koji se i dalje potčinjavao Busbyjevu duhu, još otkako je on sam 1945. prihvatio ulogu menadžera i među prvim potezima otkantao tadašnjeg predsjednika Jamesa Gibsona, poznatog po svojoj autokratskoj vladavini u klubu. Navodno su se zakačili oko potencijalnog pojačanja za koje je Busby tvrdio da mu ne treba, a kada je Gibson na njemu i dalje nimalo diskretno insistirao, ovaj mu se po priči bez ustručavanja suprotstavio.

“Podsjetit ću vas na dvije stvari, gospodine predsjedniče”, rekao mu je navodno tim riječima Busby. “Prva, ja sam ovdje da vodim momčad i dio tog posla je da vama dajem savjete. Druga: živio sam ja puno prije nego što sam vas uopće upoznao”, dajući mu do znanja da je on tu bio u najtežim klupskim danima. Gibson je priznao poraz i od tog dana je sve u klubu bilo Busbyjevo.

“To je ono što se traži od Fergusona”, pisao je po njegovu dolasku na Unitedovu klupu u svom članku iskusni ‘klupski’ novinar Frank McGhee. “On jednostavno treba biti novi Busby.”

U retrospektivi, to i je bio onaj izazov zbog kojeg je Ferguson odbio Tottenham i Arsenal.

Potpuna je budalaština ona romantizirana priča po kojoj je Fergie u kompetitivno okruženje engleskog nogometa stigao kao pomalo i izgubljeni tip, bez obzira što je postigao izvanredne rezultate s Aberdeenom. Te tri titule škotskog prvaka i četiri kupa, kojima je prvi put nakon 15 godina prekinuo duopol Celtica i Rangersa duopol — baš kao i osvajanje Kupa pobjednika Kupova 1983. pobjedom nad Realom Madridom — bile su samo rezultat njegova trenerskog talenta, ali i ogromne kompetitivnosti koja ga nikad zapravo nije ni napustila. One za koju je u članku napisanom 8. studenog 1986. Patrick Glenn, novinar koji je Fergieja pratio od najranijih dana, napisao da “graniči s psihopatologijom”.

No, ta je kompetitivnost došla na ogromni test u Unitedu. Za čovjeka koji je od najranijih dana u East Stirlingshireu, St. Mirrenu i Aberdeenu tražio da klub prigrli njegovu težnju perfekcionizmu i adaptacijama, United je bio poput kakvog patološkog prljavca kojeg čovjek s opsesivno-kompulzivnim poremećajima mora dovesti na svoju razinu. Koliko je situacija s disciplinom bila loša najbolje govori činjenica da je njegov prethodnik Atkinson organizirao pijanku s igračima povodom svog otkaza, i to samo 48 sati uoči Fergusonova trenerskog debija protiv Oxforda. Tu su utakmicu Red Devils izgubili 2:0, čime su potonuli na 20. mjesto. Kasnije će se Fergie u svojoj autobiografiji Managing My Life  prisjetiti kako je bio “depresivan” kada je uvidio stanje momčadi na toj utakmici.

Depresivni su bili i navijači, jer se činilo kako je san o “pravu na povremenu titulu”, kako su to saželi mediji te 1986., nikad dalji. Ferguson se mučio s dovođenjem ekipe u red i prihvaćanjem da unatoč statusu klub odavno nije u povlaštenom položaju već da mora krvavo raditi. Strpljenja je s vremenom bilo sve manje, nametanja Busbyjevog standarda sve više, a kada je najesen 1989., nakon tri godine suše, United upao u seriju od šest poraza i dva remija u osam kola, činilo se da je priči kraj, pogotovo jer je Fergie u međuvremenu istresao ogromni novac na igrače poput Neila Webba, Mikea Phelana i Paula Incea. Poruka na Old Traffordu, koju su tada više ili manje otvoreno podržali i novinari i navijači, rekla je: “tri godine izlika i još uvijek smo govno: pozdrav, Fergie”.

I mnogi će danas kazati ono najočitije, to da je samo trebao nekakav pomak da se sve otčepi i da Ferguson dobije to povjerenje. Da su osvojeni FA Cup 1990. kao i Kup pobjednika Kupova 1991.  trasirali put za titulu prvaka 1993. i stvaranje nasljeđa koje je zasjenilo Busbyja.

No, pravi prijelomni trenutak krio se tu negdje pri samom početku njegove priče na Old Traffordu, u jednom sasvim nebitnom programu za utakmicu protiv QPR-a izdanom 22. studenog 1986. Tu se Fergie obligatorno morao osvrnuti na stanje kluba i to kako se ono odražava na njega, pogotovo jer je Atkinson zapravo bio poprilično omiljen kod navijača.

“Preuzimanje kluba veličine Manchester Uniteda je sjajan prospekt”, rekao je tada neuobičajeno oštro. “Ali kada se podvuče crta, nogometni klub je nogometni klub, i ja ću jednostavno pokušati voditi stvari na Old Traffordu kako ja mislim da je najbolje, jer me iskreno ne zanima previše što se ovdje događalo ranije. Jednostavno, sada postoji samo jedan put kojim treba ići, a to je put naprijed.”

To je bilo prvi put od lipnja 1971. da je neki od Unitedovih trenera izgovorio nešto takvo. McGuiness, Busbyjev prvi nasljednik, nikada nije prestao zvati Busbyja “šefe”, što ga je indirektno stajalo autoriteta nad igračima. Frank O’Farrell, koji je 1971. došao nakon Steinove i Reviejeve odbijenice, nikada nije imao potrebnu dozu asertivnosti da se sasvim otarasi Busbyja, iako je čak i pokušao.

Anegdota kaže kako je O’Farell u jednom trenutku pokušao izaći iz te sjene tako što je proturječio Busbyju, koji mu je radio nešto slično onome što je njemu pokušao svojedobno napraviti Gibson. Navodno je Busby pokušao minirati dolaske Chelseajeva Alexa Stepneyja i Burnleyjeva Williea Morgana, a kada je O’Farell uspio nekako progurati svoju odluku i potpisati obojicu, Busby je na domjenku pripit izrekao njegovoj ženi da je Frank “neovisna budaletina”. To je bilo u listopadu, a već u prosincu je O’Farell napustio klub kao “stranac”, kako ga je prozvao Denis Law.

Očekivati da bi Busvy sam po sebi mogao otići u sjenu bilo je nemoguće. U svojim je memoarima Soccer at the Top Sir Matt to direktno otklonio kao mogućnost: “Kako bih mogao napustiti ovo mjesto?”, pitao se tada. “Kako bih mogao zapravo otići od kluba koji sam iz temelja izgradio iz ruševina rata i minhenske tragedije i kluba zbog kojeg sam i ja sam umalo dao život?”

Fergie je bio toga svjestan i nije da to nije prihvaćao, samo je shvatio da neke stvari treba riješiti brzim potezom kako bi dobio čist start i mogućnost rekonstrukcije kluba za put u uspješniju budućnost.

Ta je budućnost, doduše, kasnila. Ali kad je konačno došla, svojim je uspjehom ne samo nadmašio Busbyja nego postavio svoj lik kao centralni u Unitedovoj povijesti.

I sad ta činjenica opterećuje njegove nasljednike na jednak način kao što je opterećivala Busbyjeve, sve dok nije stigao Fergie. On je izašao iz sjene velikana koji mu je prethodio, ali mu je zato trebalo jako puno vremena i ne baš uspješnih sezona prije nego što su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Danas je nerealno očekivati da ijedan trener ili menadžer, ma kakav bio, dobije toliko vremena i povjerenja, a teret čovjeka koji je gotovo sinonim za klub nije postao ništa manji, dapače.

Prije ogleda s Liverpoolom u listopadu Sir Alex se pojavio na Unitedovom treningu kako bi “popričao” sa Solskjærom i Michaelom Carrickom, a čim je lani nakon zdravstvenih problema prvi put dobio dopuštenje od liječnika da se vrati na Old Trafford, klub je odmah organizirao povratnički intervju s njim. Sve je to u podsvijesti, uz ostale probleme, opterećivalo i Louisa van Gaala ili Joséa Mourinha, a opterećivat će godinama i svakog sljedećeg na njihovu mjestu.

Naravno, klub je s ulaskom u modernu eru zapravo na sebe privukao i nekolicinu drugih problema logističke prirode koji se neminovno odražavaju na rezultat, makar je veliki rukavac i problem trenerskog kontinuiteta koji se onda neminovno vraća na priču započetu prije 33 godine i tim odmakom od tradicije koja je gušila klub. Klub se i sada guši u tradiciji i iluziji da je jedino prihvatljivo trenersko rješenje ono koje će uspostaviti neko svoje dugotrajno nasljeđe — ali ne zbog toga što je to općenito poželjna stvar, već zato što je to utkano u Unitedov DNK, to je njegov način.

Upravo zato svi i dalje, uključujući i Solskjæra sad, pokušavaju emulirati Sir Alexov proces kroz savjete od njega samog, i upravo zbog toga nije čudno da svi pričaju kako je Sir Alexu trebalo par godina povjerenja da bi taj proces izveo na pravi put. Vjerovati da današnji nogomet funkcionira po istim principima po kojima je funkcionirao i te 1986. naivnije je od vjerovanja da su pobjede poput one protiv Partizana nekakva ozbiljna prekretnica. Povijest nije milostiva prema Unitedu.