Scena prva: Split.
Nekih desetak minuta pred početka ogleda Hajduka i Šibenika oko kućica na Poljudu okupila se masa navijača koji u dugim redovima čekaju na ulaznice. Epidemiološki to i nije najpametnije, ali kako su dva fan shopa u centru grada zatvorena, mogućnosti za kupnju ulaznica i nema previše ako niste pretplatnik; a tu je i onaj tradicionalni ‘lako ćemo’ pristup među domaćim navijačima.
U Splitsko-dalmatinskoj županiji u nedjelju je zabilježeno 55 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2, sa sveukupno 485 aktivnih slučajeva. To je osjetno manje od Grada Zagreba, koji je istog dana imao 286 novih slučajeva, što je dovelo do brojke od čak 1.497 aktivnih slučajeva. Bez obzira na to, Stožer Civilne zaštite Splitsko-dalmatinske županije je i dalje odlučan da se na Poljudu može otvoriti svega 20 posto kapaciteta svake tribine, dok je u Maksimiru dopušteni kapacitet 30 posto. Također, dok je Cibona jučer kod kuće pred publikom dočekala Megu, KK Split svoje domaće utakmice i dalje igra bez publike, unatoč znatno povoljnijoj epidemiološkoj situaciji. Hajduk je, očekivano, i u ovoj bizarnoj sezoni najgledaniji klub, sa prosječno 3.928 gledatelja u domaćim utakmicama, i jasno je da njega dodatno limitiranje mjera najviše i pogađa.
No, gledajući situaciju na terenu, sve je izgledalo kao još jedan običan dan. Tih 4.517 gledatelja koji su jučer mogli doći do svog mjesta na tribini zagrijavali su se po tradicionalnim punktovima oko stadiona. Rijetko je tko pritom među tim grupicama imao zaštitne maske i ovaj put odgovor ne leži u tome da navijački sentiment i ne smatra shodnim maskirati se u svrhu zaštite od ‘nekakve’ bolesti.
Kao što je borba protiv pandemije zajednička, tako je i borba protiv sustavnog maltretiranja, što je pošast raširenija i od aktualne pandemije, dužnost svih nas
Legitimitet za to navijači su dobili i od same Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, koja je uoči utakmice eksplicitno podsjetila na odredbe iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, čiji Članak 4. izričito zabranjuje “maskiranje lica kapom, maramom ili na drugi način radi prikrivanja identiteta”. I sama policija se toga redom pridržavala, kako i spada, pa se na policijskim službenicima na putu do stadiona i oko njega nije mogla primijetiti maska na licu, a ni bilo koji drugi oblik zaštite koja bi trebala biti očekivana pri ophođenju s pučanstvom.
Na ulazima, pak, šok.
Pojedini redari su izričito tražili od gledatelja da imaju maske, makar potvrdu da ih imaju zgužvane u svojim džepovima. Istovremeno, gledatelji bez maski na sjevernoj tribini su se, baš kao na tim punktovima, tradicionalno okupili u zbijenu navijačku gomilu i započeli svoj ritual. I nije to kraj nizu smiješnih kontradikcija vezanih uz ophođenje s pandemijom na stadionu; Hajdukovi navijači i dalje pamte gostovanje u Gorici, gdje nije bilo organiziranog dolaska navijača iz Splita, ali su se svejedno ponovno kršila prava na slobodno kretanje tako što se zabranjivalo ulaz svim pojedincima čije prebivalište nije u dvije ili tri okolne županije.
Novo prebacivanje odgovornosti za tu mjeru samo je sada uobličeno u narativ Covid-mjera, ali to je u osnovi samo mala varijacija na dobru, staru priču, koja za cilj ima samo odvraćanje ljudi od dolaska na stadione.
I tu dolazimo do scene druge; sada u Zagrebu.
Na ogled Dinama i Gorice, na kojem je bilo dopušteno 30 posto kapaciteta stadiona, došlo je svega 780 gledatelja. Iako se radi o zaista mizernoj posjeti, čak i za ovu trenutnu situaciju, i tih parsto duša je prošlo kroz svu lepezu organiziranosti i koordiniranosti nadležnih službi. Naime, strah od izgreda na tom, očito susretu visokog rizika, bio je toliki da su oštrim mjerama pretresa podlijegali čak i najmlađi posjetitelji. Snimka malenog navijača kojeg prisiljavaju da skida tenisice, iako u nju zbog veličine jedva da može stati i komad papira, obišla je društvene mreže, uz napomenu da je i izvjesna privatna zaštitarska tvrtka oduzimala maske uz blagoslov policijskih službenika, iako je u Zagrebu epidemiološka situacija izrazito nepovoljna.
Da situacija bude još tragikomičnija, samo par dana ranije, uoči utakmice između Hrvatske i Francuske, zaštitari su na istom tom stadionu slali ljude kućama jer, eto, nisu imali maske.
I tko je tu sad lud? Očito navijači, koji su unatoč riziku po vlastito zdravlje i dalje spremni pratiti svoje momčadi.
Poanta mog inicijalnog uspoređivanja epidemioloških brojki i mjera koje se, unatoč toj razlici, nedosljedno primjenjuju, nipošto nije u dodatnom naglašavanju razlika između Zagreba i Splita, Sjevera i Juga. Kao i obično, oni koji su na pozicijima bi rado da stvar krene u tom smjeru, ali baš kao što je borba protiv pandemije zajednička borba svih građana, tako je i borba protiv sustavnog maltretiranja, što je pošast puno duža i raširenija čak i od aktualne pandemije, dužnost svih nas.
Jer jasno je da je nesposobnost i nedosljednost pri kontroliranju širenja zaraze u ovom slučaju idealno došla onima kojima već godinama nije strano maltretirati čak i najmlađe navijače, i koji i nakon ovog posljednjeg, potpuno sumanutog incidenta, i dalje svaljuju krivnju na navijače, tvrdeći u svojim nemuštim opravdanjima kako je “suzbijanje govora mržnje i uporabe pirotehnike osnovni zadatak sigurnosnih službi na stadionu”. Jer je nesposobnost službi da se adekvatno obračunavaju s tim problemom opravdanje da se posjetitelje podvrgne diskriminaciji i neugodnim okolnostima.
To je i posljedica činjenice da je kod nas nogometna kultura zapravo na niskim granama, zahvaljujući i činjenici da je većini klubova ovakva pandemijska situacija zapravo blagonaklona po pitanju tekućih troškova. Uvod u aktualnu sezonu je to samo prisnažio, kada su klubovi, umjesto da se dodatno aktiviraju kako bi pokušali izvući maksimum kod privlačenja svoje publike na stadione, otišli u pasivni način funkcioniranja, praveći se da je sve jednostavno rezultat ‘više sile’ zbog koje se ne može ništa konkretno raditi.
Pandemija je pokazala koliko se znanost i struka mogu kompromitirati kada se odluke koje bi trebale biti u svrhu zaštite svih nas počnu krojiti i donositi po volji i želji onih koji sa znanošću, ali i sramom nemaju nikakve veze. Jedna od posljedica je najbolje vidljiva i na primjeru ovog domino-efekta potpuno apsurdnih, kontradiktornih i nefunkcionalnih mjera na sportskim događajima. Borba protiv takvih ljudi nije borba protiv maski ili suvislih i razrađenih mjera koje štite javno zdravlje, već borba protiv one bolesti koja već dugo prožima naše društvo i naš sport, a koja nam ovako demonstrira svoje simptome. Navijački glas je, čini se, jedino cjepivo koje može biti efikasno protiv tog opakog virusa.
