U svakoj iole normalnoj ligi, u svakoj iole normalnoj državi, utakmica poput one subotnje između Gorice i Dinama bi se po njenu završetku kitila otrcanim frazetinama poput one da je u pitanju bio “pravi praznik nogometa”, ili “poslastica za gledatelje”. Tri preokreta i čak sedam pogodaka, od čega su dva Dinamova došla u sudačkoj nadoknadi, stvarno su učinili ovaj dvoboj izrazito zanimljivim i vrijednim pričanja o njemu, tim više što se radi o dvoboju momčadi s vrha ljestvice.
Međutim, u našem vječno nenormalnom okruženju, o ovoj se utakmici po tko zna koji put priča iz sasvim drugih razloga. Za vrlo visoke standarde na koje nas je u toj domeni domaći nogomet naviknuo, kontroverzne sudačke odluke na toj utakmici čak i ne spadaju u neke toliko drastične. Jedanaesterac za Dinamo u 88. minuti nakon sudara Muse Muhammeda i Brune Petkovića za mnoge je — pa i za mene samog — možda je bio malo prestrogo dosuđen, ali činjenica je da se radi o penalu kakvog sudac uvijek može opravdati svojim kriterijem. Kudikamo je veći problem bio taj što do tog sudara uopće nije trebalo ni doći, jer je bilo očito da je linijska sutkinja Sanja Rođak-Karšić signalizirala aut nakon šuta Mislava Oršića iskosa koji nitko od domaćih nije dirao, a baš je iz auta započeta akcija koja je završila jedanaestercem za Dinamo.
Isto tako, izvođenje slobodnog udarca u šestoj minuti sudačke nadoknade, nakon kojeg je pao pobjedonosni gol Kévina Théophilea-Catherinea, pomaknuto je dobranih šest-sedam metara bliže Goričinu kaznenom prostoru, čime si je Oršić značajno poboljšao šanse za uputiti opasan centaršut. Bizarno je kako ni sudac Mario Zebec, a ni njegov drugi pomoćnik Borut Križarić, to preočito pomicanje nisu primijetili, a kamoli sankcionirali.
Problem je u tome što to nisu pogreške za koje i najveći laik može slobodno reći da spadaju u “pljačku”, već spadaju u ‘klasične’ kakve domaći suci rade, moleći se samo da one ne prelome utakmicu i izazovu kontroverze. Ovaj put im te molitve nisu bile uslišene. Što je najluđe, ali i simptomatično — ovo je mogao biti samo još jedan usputni slučaj baš zbog te polovične ‘težine’ za naše standarde. Gorica bi negodovala, baš kao što je njen predsjednik Nenad Črnko nakon utakmice izjavio da je “Dinamo imao 12 igrača na terenu”; eventualno bi se još malo protezala kontroverza nakon komentara ovog ili onog Oka sokolovog i gotovo sigurno bi se sve po dobrom, starom običaju zaboravilo već do idućeg vikenda.
Ako se oni koji u svakom smislu i dalje podržavaju svog Gazdu u bijegu i skrivanju od sustava pozivaju baš na “sustav”, što to onda govori o tom sustavu u koji “vjeruju”?
Ali onda je na jučer na scenu stupio nadaleko poznati maksimirski PR i dolio kanistar benzina na taj plamičak.
Koga čudi da službeni Dinamo reagira na jednostavno analiziranje očiglednih pogrešaka iz kojih su na kraju, indirektno i direktno, pali njegovi golovi, kao i to da ih naziva “histeričnim nadmetanjem u obezvrjeđivanju Dinamove pobjede”, taj je ili potpuno neupućen ili odbija razumjeti stanje kakvo u hrvatskom nogometu traje već jako dugo.
Ako postoji stvar koje se Dinamo patološki boji, to je nekontrolirano kritičko preispitivanje bilo čega vezanog uz rad kluba, što je puka posljedica uljuljkanosti u sigurnost medijske mašinerije i garantiranog poliranja vlastitog imidža koje iz Maksimira dobrim dijelom sami kontroliraju. Svrstavanje jednostavnog pokušaja sagledavanja spornih trenutaka u domenu nekakvog “medijskog linča” za cilj ima samo defamirati svaki sličan pokušaj i staviti ga pod isti nazivnik. Autor priopćenja koje je došlo iz kluba govori kako se “dovodi u objektivnost glavnog suca utakmice” zato što je “dvojben jedan dosuđeni — aut”, izostavljajući da je iz tog “dvojbenog” auta Dinamo posljedično zabio bolt. Kontekst u Maksimiru ionako nije baš popularna stvar.
Međutim, više je reakcija izazvao drugi dio priopćenja: “Nismo i nećemo komentirati suđenje, niti sada niti onda kada se griješilo na našu štetu, iz jednostavnog razloga — jer vjerujemo u sustav”, kaže ključna misao proglasa. “U uspostavljeni sustav sudačke organizacije, njenih kreatora i aktera i njenih alata”. I tu je prava poruka ovog proglasa.
Odgovorne u klubu nije previše briga za njihov vlastiti imidž u javnosti. Nije ih briga kad ih se proziva za progon navijača, baš kao što ih nije briga ni kad već gotovo 12 godina mirno razvijaju ‘incestuozni’ projekt s Lokomotivom u Prvoj HNL. Nije ih briga ni kad se iz proračuna Grada Zagreba i dalje, mimo regulativa, izdvajaju velika financijska sredstva za Dinamov budžet. Na kraju krajeva, nevjerojatno je cinično reći da ih je briga i za “sustav” kad je alfa i omega kluba, čovjek koji i dalje vedri i oblači klubom i domaćim nogometom, i dalje bjegunac od hrvatskog pravosuđa.
Ako se oni koji u svakom smislu i dalje podržavaju svog Gazdu u bijegu i skrivanju od sustava pozivaju baš na “sustav”, što to onda govori o tom sustavu u koji “vjeruju”?
U ovom nogometnom sustavu je, recimo, važna karika Ante Kulušić, šef HNS-ove sudačke organizacije i inače čovjek koji je svojevremeno privođenje čelnika saveza Damira Vrbanovića nazvao “političkim cirkusom na Dan pada Vukovara”. Taj mu sustav nije bilo problem napasti, ali svome će sada spremno i koordinirano s Dinamovim priopćenjem stati u obranu, tvrdeći da ni on “ne vidi zašto bi Zebeca micali” kao glavnog suca predstojećeg derbija Dinama i Hajduka “zbog jednog pogrešno dosuđenog auta”.
Ako ništa drugo, Kulušić je barem dosljedan u svom načinu evaluacije sudačkih kontroverzi. Zebec i Križarić mu nisu bili problematični ni nakon finala Kupa 2018., kad su baš oni stravičnim pogreškama na Hajdukovu štetu izravno pomogli Dinamu da dođe do još jednog trofeja; on je tada izjavio kako je suđenje bilo “vrlo dobro, osim te dvije situacije na štetu Hajduka”. Tek nakon što je Marijan Kustić, jedan od onih koji po savjete idu preko granice i to pravdaju “prijateljstvom” u svojoj kampanji za vrh nogometnog saveza zaprijetio “čišćenjem” sudačke organizacije, Kulušić se osjetio ugroženim pa je ipak konstatirao kako “ne može biti zadovoljan”.
Sve to, međutim, nije bitno drugačije od onoga što vidimo i u drugim poljima društvenog života u Hrvatskoj. U nas je i inače popularno posegnuti za onom “neka institucije rade svoj posao”, osobito kad se dobro poznaje bezbroj puta dokazana impotencija tih institucija. One su u nas sigurna zona, napučena provjerenim kadrom čiji zadatak nije propitivanje sustava nego održavanje njegovih temelja. I zato će upravo oni koji su sudjelovali u postavljanju tih temelja lakonski reći da vjeruju institucijama sustava — zato jer se iza njih mogu sakriti, a svako njihovo propitivanje doživjet će kao propitivanje sebe.
Uostalom, i na višim razinama od ove nazovi-nogometne svjedočimo pričama o histeriji i linču gotovo svaki put kad mediji svojim otkrićima i(li) kritikama iniciraju pokretanje nekog procesa, radeći zapravo posao koji bi trebale obavljati te famozne “institucije”. Vjera u sustav tako najčešće nije ništa drugo do obrambeni mehanizam, pokušaj da se zaštiti od kritike.
Za jedne je sustav tako labirint u kojem će se redovito izgubiti ili potrošiti nepotrebno puno vremena i truda na nalaženje izlaza; za druge je to samo ugodna šetnica koju poznaju kao vlastiti dnevni boravak.
S kartom i tlocrtom u ruci nije teško vjerovati.
