Svibanj je 1794. Pariškim ulicama teku rijeke ‘nečiste krvi’, opjevane u Marseljezi, kroz revolucionarne borbe naroda i tiranina. Međutim, revolucionarni vođa, Maximilien Robespierre je, zajedno sa svojim suradnicima, tražio viziju kako ustrojiti javni poredak jednog dana kada taj rat se završi. Došli su do najočitije stavke koja je kod naroda izazivala strahopoštovanje i potrebu za održavanjem vlastite moralne pozicije, a to je religija. Robespierre nije bio veliki obožavatelj katoličanstva, ali je isto tako pragmatično shvaćao kako stvari stoje po pitanju odnosa vjere i morala, barem prema van. Pod voltaireovskim geslom da ako Boga nema, onda ga “treba izmisliti”, Robespierre je razvijao ideju službene građanske religije, nazvanu Kult Vrhovnog Bića.
U osnovi, taj je vid religije bio tu da po sekularnom ključu odvoji državu od Crkve, ali je isto tako održavao osjećaj više, moralne dužnosti. Kako je sam rekao, štovanje nekog višeg entiteta i zadanog okvira moralnih uputa koje dolaze uz taj čin služe kao “konstantni podsjetnik na ideju pravde”, koja je esencijalna za republikansko društvo. Najbolji način služenja tom vrhovnom biću, tvrdili su, jest da svaki čovjek izvršava svoje moralne zadaće, kao što su odbacivanje tiranije, kažnjavanje izdajnika, briga i poštovanje za nemoćne te zaštita ugnjetavanih.
Kult je iščeznuo Robespierreovom smrću, ali je ostao zabilježen kao metoda održavanja socijalnog mira u nestabilnom, heterogenom društvu.
Lipanj je 2022.; punih 228 godina nakon što su Robespierre i njegovi zamjenici razvijali ideju Vrhovnog bića, predsjednik Republike Emmanuel Macron sjeo je baš preko puta istog. Vrhovno biće prema tom starom planu nije trebalo imati formu, ali izgleda da su se Max i ekipa dobrano zajebali, jer nisu predvidjeli da će se u pariškom predgrađu tamo 1998. to biće i službeno ukazati na Zemlji, u formi klinca iz imigrantske obitelji Mbappé. A onda je, 23 godine kasnije, prvi čovjek Republike morao sjesti da uvjeri Kyliana, to Vrhovno biće, u njegov značaj za društvo i poredak.
To je ponašanje razmaženog djeteta; problem je u tome što je društvo kreiralo okolnosti u kojima se ono tretira kao pitanje od nacionalne važnosti
“Vjerujem da je moja dužnost kao predsjednika da branim zemlju kad se to od mene traži”, objasnio je Macron svoj susret s nogometašem. “U sklopu razgovora sam ga tek savjetovao, u potpuno neformalnoj maniri, da ostane u Francuskoj”.
Svih tih 228 godina promišljanja i filozofskih debata o odnosu vjere i vladavine morala svelo se ne samo na 11 likova u jednoj nogometnoj momčadi, već na jednog jedinog čovjeka, odnosno, uzvišeni entitet, čiji je ostanak u glavnom gradu Republike okarakteriziran kao stvar najvišeg nacionalnog interesa; štoviše, stvar nacionalne sigurnosti.
I problem nije, neovisno kako uopće stojite s konceptom projekcije društva kroz nogomet, isključivo u toj činjenici. Problem je što je ta momčad, Paris Saint-Germain, postala prava metafora za francusko društvo baš kroz svoj Kult Vrhovnog Bića. Društvo je to koje je duboko polarizirano, poremećeno i moralno pogubljeno.
Činilo se da je ta nacionalna kampanja prošlog ljeta dala rezultat; da se uspješno izbjeglo krvoproliće i održao red tako što je Mbappé ipak odlučio potpisati produženje ugovora s francuskim prvakom do 2025. Međutim, kad nekog uvjerite da je on zaista iznad svih, onda ga uvjerite i da mora imati neograničene ovlasti. U Mbappéovu se slučaju to ogledalo kroz presedan u kojem se klub i službeno ugovorno obvezao da će aktivni igrač sudjelovati u kreiranju sportske politike kluba. U sklopu tog dogovora je navodno Kylian insistirao da se klub odrekne svog ‘celebrity’ predznaka, tvrdeći da je neodrživo razvijati ovakvu ekipu s trodiobom vlasti u vidu njega, Neymara i Lionela Messija, već da bi PSG trebao krenuti u smjeru potpisivanja i razvijanja lokalnog, pariškog talenta. Kakav je bio on sam na početku svoje priče.
Čovjek bi rekao da je taj presedan donio možda i dašak zdravog razuma u projekt katarske države. Međutim, Mbappé nije taj prijedlog nametnuo s ciljem da eto, oslobodi klub buržoaskih okova i uvede svoju narodnu revoluciju. On od početka samo želi okolnosti u kojima će on i formalno imati apsolutnu vlast u momčadi; okolnosti u kojima je on zaista taj vrhovni entitet koji ne samo da će podrediti sebi čitavu ekipu, pa i klub, već i koncept sporta kao takvog.
On negira koncept momčadskog sporta, iako je dio istog; ne postoji slikovitiji primjer toga od one viralne snimke s utakmice protiv Montpelliera na početku sezone, kada je Mbappé toliko poludio na Vitinhu samo zato jer je ovaj odabrao jednostavniju rutu kontranapada da je naprosto u pola akcije lik odustao i prestao trčati. Na istoj se toj utakmici Mbappé nadurio i kada je Neymar odlučio pucati drugi jedanaesterac na utakmici baš zato što je on promašio prvi. To nije ponašanje Vrhovnog bića, to je ponašanje razmaženog djeteta; problem je u tome što je društvo kreiralo okolnosti u kojima se ono tretira kao pitanje od nacionalne važnosti.
Nogomet je s godinama ušao u fazu kasnog kulta individualnosti; u Mbappéovu se slučaju to očituje bjesomučnim fokusom na samoljublje. Industrija vapi za održavanjem tog kulta otkako je razvila i dobrano unovčila duopol Messija i Cristiana Ronalda. A kad je nanjušila poligon za nastavak skupocjene tradicije pojavom Erlinga Haalanda i Mbappéa, os se okrenula na bjesomučnu eksploataciju te priče.
Na koji način to mutira sad vidimo baš preko Mbappéa, lika kojem je doslovno dano sve, ali se pritom nije računalo da ni sve u nekom trenutku neće biti dovoljno. Nisu mu bili dovoljni ni milijuni na računu, ni to što mu trener ima posebne upute isključivo vezane za njegove želje, a ni to što se u konačnici klub i formira oko tih želja. Najgore je pritom što su upozorenja bila toliko svakodnevna i toliko životna da je farsično to što se industrija dovela u ovu fazu; kao da odgovorni nisu bili sposobni vidjeti što se dogodi kada djetetu ne znate reći ne.
Mbappé je tu poput klinca kojem ni najskuplje igračke nisu više napete, već traži od roditelja da rasture nosive zidove svoje skupocjene vile kako bi on dobio još više prostora. Sada se snebivamo i šokiramo time štp se na terenu ponaša kao da je on sam protiv svih, ili kada kontinuirano priča o svojim šansama za osvajanje Zlatne lopte unatoč činjenici da su mu tek 23 godine. Preziremo ono što PSG predstavlja, iako smo sami godinama usmjeravali vodu na taj mlin u potrazi za tim uzvišenim bićima koje ćemo štovati do iznemoglosti. Sada je taj kult dekadentne individualnosti ušao u svoju terminalnu fazu, u kojoj revolucija jede svoju pretilu i razmaženu djecu, onu koju će svejedno nastaviti toviti.
Koliko je sve to potpuno krivo postavljeno najbolje govori činjenica da će se sada zasigurno naći netko spreman iskrcati koliko god treba da takvog lika dovede u svoje redove; Real Madrid je već godinama prvi koji kruži oko Mbappéa i čeka da dođe to ovog trenutka u kojem mu uistinu ni takav superbogati klub poput PSG-a nema više što za ponuditi, jer mu je već ponudio sve. Cilj više nije imati najbolje igrače kako biste imali najbolju momčad, jer jedno ne vodi nužno do drugog, već je cilj imati ličnosti čiji je imidž najlukrativniji.
Nalazimo se na vrhuncu nogometne dekadencije, a revolucije nema niti je izgledno da će je biti; nejednakost između bogatih i siromašnih gora je i grotesknija čak i od one koja je vladala pariškim ulicama dok su Robespierre i ekipa razvijali koncept višeg entiteta, koji bi sam zapravo bio u službi egalitarnog društva. Mislili smo skoro punih 250 godina da je taj entitet smišljen samo kao vješta distrakcija, finta kojom se natjeralo narod na poslušnost kroz strah od vječnog prokletstva. A onda smo napravili puni krug i zapravo vidjeli da to nije tako, da taj entitet ima lice talentiranog klinca iz Bondyja koji je naumio dokazati tek da su sve te pizdarije o društvu jednakih bile baš to, pizdarije.
Mbappé je idol kojeg je nogomet tražio, ideal vrhovnog bića po mjeri bogatih milijardera koji su sport prekrajali po svojoj mjeri. On je, međutim, i pokazatelj što se dogodi kad nema granice u pohlepi; tu posljedicu nogomet tek treba snositi.
