“Da su moji igrači roboti”, zavapio je još davne 1997. legendarni Marcelo Bielsa, “nikad ne bih izgubio”. Trenirao je tad argentinski Vélez Sarsfield, s kojim će godinu dana kasnije osvojiti Clausuru, tada petu u klupskoj povijesti, ali daleko od toga da je ta njegova slavna misao bila vezana uz jednu utakmicu, bila ona poraz ili pobjeda. Bielsa, taj prvotni strojar nogometne ideologije, opsesivno je gradio stil igre koji je od igrača prečesto iziskivao nedohvatljivo visoku razinu mentalne i fizičke spreme kako bi egzekucija uspjela i donijela rezultat.
Ta izjava, međutim, podsjeća na ono što i mi kao javnost prečesto zaboravljamo. Bielsa je opsesivno tražio odgovornost više nego rezultat sam po sebi, govoreći i o tome da “strah od neuspjeha dolazi s velikim pritiskom očekivanja”. To kako se nosimo s tim razlikuje se od čovjeka do čovjeka, ali kad je profesionalni sport u pitanju, onda je ta margina gotovo nepostojeća. Naši su životi obično vezani uz tek manju grupu ljudi kojima smo okruženi, od obitelji i prijatelja do kolega, i u tom krugu staje pritisak očekivanja. Sportaši, s druge strane, svojim radom definiraju raspoloženje i emocije tisućama ljudi s kojima privatno nemaju nikakve veze, a to sa sobom nosi teret kakav je općoj populaciji nezamisliv.
Uzmimo za primjer Ivana Perišića.
On je u ovoj poznijoj fazi svoje karijere svojim profesionalizmom ishodio etiketu jednog od vjerojatno fizički najspremnijih igrača na svijetu, pogotovo u svojoj dobnoj kategoriji. Ali bio je dovoljan jedan trzaj, jedna nezgodna promjena smjera na običnom treningu minulog rujna da koljeno popusti i popuca. Bio je to ogroman šok za njega i za Tottenhamove navijače, ali nekako je djelovalo da zbog te teške ozljede najviše očajavaju hajdukovci, koji su kroz masovnu kampanju zazivanja njegovog povratka u Split sanjali o udarnom faktoru u borbi za naslov prvaka.
Oni nisu bezdušne hrpe metala koje su tu samo kao sredstvo ostvarivanja tuđih želja i snova — radilo se o trofejima, klikovima ili pojavljivanju u medijima. Oni su ljudi
Perišić je na kraju zimus stigao, makar na štakama, i ta je scena ponovno upogonila sanjarenja o stvarima koje navijači žele vidjeti. Kad je Hajduk objavio njegov senzacionalni povratak, mnogi su to shvatili kao da je pitanje tek kojeg tjedna prije nego što zaista istrči na Poljud kako bi ‘pomeo’ ligu. Ali kao što je realnost da je put do titule znatno teži nego što su mnogi navijači sebi predočili, tako je i realnost i to da je Perišićeva ozljeda jedna od najtežih u profesionalnom sportu, za koju je margina oporavka tek minimalno smanjena ovisno o intenzitetu rehabilitacijskog procesa.
No, trajanje oporavka uvelike se razlikuje od slučaja do slučaja; sa sigurnošću se može reći tek to da igrač nakon takve ozljede barem pola godine od operacije neće biti u punom trenažnom procesu s ostatkom momčadi. Perišić je i dalje u fazi da intenzivno radi s loptom, ali još ne sudjeluje u momčadskom treningu. To, međutim nije obeshrabrilo javnost da nudi svoja mišljenja o njemu i njegovu povratku. Hajdukovi su navijači nervozni jer ekipa u završni dio sezone ulazi s bodovnim zaostatkom i bez Perišića kao (potencijalno) najjačeg aduta u toj utrci, a njegova ukazivanja na klupi i videa s treninga samo raspiruju i maštu i iščekivanje, unatoč tome što je klub iskomunicirao da je on tu zasad tek kao moralna podrška uz teren.
Na to je nestrpljenje došla i ova reprezentativna pauza i kao da su spekulacije o Perišićevu zdravlju i trenutačnom stanju prelaskom s tribina u javni prostor cijeloj priči dale i nekakvu negativnu notu.
I nije pritom najgora stvar to što su ljudi sa zidića i s terasa kafića iz svojih navijačkih pobuda uzeli interpretirati dijagnozu i nametati svoje vizije kao one ‘prave’. U kolo su se priključili ne samo prekaljeni i oni nešto manje prekaljeni novinari, do krajnjih granica rastežući i mrcvareći narative temeljene na Instagram storyjima, ali i su u taj val klikova i senzacionalnizma uskočili i neki nazovi-stručni ljudi.
Svaki ozbiljan liječnik ili fizijatar/fizioterapeut će vam naglasiti da je dijagnostika u ovakvim situacijama jako zahtjevan proces u kojem ono ‘rekla-kazala’ ne može igrati nikakvu ulogu. Javno najavljivati ‘sranje’ vezano uz nečiji oporavak, kako je jedan masovno prenošeni kineziolog senzacionalno podupro svoju fatalističku dijagnozu na temelju ničime provjerene priče, nije samo neozbiljna trivijalizacija — što je ionako masovna pojava na društvenim mrežama, gdje svatko glumi autoritet za nešto — nego i izostanak bilo kakvog poštovanja prema tuđem privatnom životu.
Sličan smo slučaj imali s pojedincem koji je također u javnosti ‘objasnio’ kako je “unaprijed znao” Mihael Žaper ima potencijal za tešku ozljedu koljena isključivo nakon odgledanih nekoliko sekundi videa s njegova liječničkog pregleda pred potpis za Hajduk. Njega je od bijesnih reakcija nervozne gomile spasila tek činjenica da Žaper sa sobom ipak ne nosi ni približno takav publicitet kao Perišić.
Jer nuditi crne prognoze na takav način je i igranje s psihom tih igrača. Teške ozljede kakve su pretrpjeli Perišić, Žaper ili Marko Rog — kojem se također medijski ‘nameće’ povratnički nastup u splitskom derbiju — sa sobom ne nose samo fizičku bol nego i psihičku traumu. Dug proces rehabilitacije odvaja igrače od onog što najviše vole i što najbolje znaju raditi. Jedina izvjesna stvar je samoća i prepuštenost sebi u dobrom dijelu tog procesa, o čemu su mnogi igrači progovarali — o tome kako se na vas doslovno zaboravlja, jer momčad mora bez vas kako god zna i može, osjećaj autsajderstva kad suigrači spoznaju da možda i mogu bez vas.
Trauma zbog ozljede i strah od njena povratka svakom leži u primisli i jednom kad proces oporavka završi. ‘Gatati’ javno konkretnom pojedincu iz pozicije nekog tko je, kao, “proveo jebene sate” pričajući sasvim općenito o tematici, bez da je i upoznat s individualnim detaljima slučaja nezamisliva je razina samodopadnosti i neodgovornosti. Igrači općenito, što je i Bielsa rekao, nisu roboti i ne mogu im se naprosto zamijeniti dotrajali ili oštećeni dijelovi. Ovakvim postupcima, kad se u navijačku histeriju svojim prilozima uključe i stručnjaci željni pozornosti, samo se dodatno radi na dehumanizaciji igrača.
Oni nisu bezdušne hrpe metala koje su tu samo kao sredstvo ostvarivanja tuđih želja i snova — bilo da se radilo o trofejima, klikovima ili pojavljivanju u medijima. Oni su prije svega ljudi kao i svi drugi te, kao i svi drugi, imaju pravo na individualni proces ozdravljenja.
Perija će se vratiti, makar njegovo ‘vrime’ još uvijek nije došlo, ali neke druge dijagnoze će očito biti puno teže locirati i tretirati.
