Prije nekih sedam godina je Still, čiji Reims trenutno ima najbolju formu u elitnom razredu francuskog nogometa, prvi put uistinu shvatio da se mora uštipnuti i uvidjeti da je svoj virtualni san pretočio u realnost. I tada je stajao pred ekranom i gurao svoj lokalni klub Sint-Truiden kroz bespuća Football Managera. Na igri je stremio najvišim ciljevima, titulama i kupovima, dok je u realnosti Sint-Truiden rovario u sredini belgijske druge lige. No, sve je svoje virtualne uspjehe sutradan prepričavao igračima, čak i ako ih je kod kuće — odnosno, u sejvu — polovicu potjerao iz kluba prvog dana kada je započeo svoju kampanju. Stvarnost je, naučio je, ionako teška za pojmiti.

Priča o njemu kao treneru čini se previše nategnutom i za domenu virtualne realnosti.

“Nikad ne bih pomislio da bi Football Manager u stvarnosti mogao imati takav utjecaj na moju karijeru. Igranje igre je u meni probudilo iskru koju sada imam kao trener”

Still nikad nije bio profesionalni nogometaš. Nikad nije bio ni poluprofesionalni igrač; najdalje što je u nogometu stigao bilo je tek povremeno igranje za lokalne amaterske klubove. A to što je — još s takvim imenom, koje samo po sebi zvuči kao da je riječ o liku iz nekakvog skeča — postao dio omladinskog pogona belgijskog drugoligaša isto je priča za sebe.

Njegovi su roditelji, inače Englezi, pronašli posao u Belgiji, da bi ondje onda i zasnovali obitelj. I jedna od odluka koje svaki roditelj mora donijeti u suvremenoj eri je ograničavanje količine vremena koju svojoj djeci dopuštaju pred ekranima. U ovom slučaju je to trasiralo Willov život.

Za njegove roditelje Playstation je bio prevelika distrakcija, pa su ga decidirano odbili priuštiti njemu i bratu. Umjesto toga su odlučili da je granica nužnog zla povučena na stolnom kompjuteru, ne znajući da će klinci upasti u žrvanj u koji je upala gomila nas: Football Manager. Braća su tako provodili dane i sate igrajući simulaciju, namještajući taktike, organizirajući treninge i lupajući mišem o podlogu kad bi stvari krenule onako kako očekivali. I to je onda, pak, bilo dovoljno da Will totalno zabrije i odluči da će se vratiti u domovinu svojih roditelja kako bi pokušao vidjeti kako mu te stvari idu u realnosti.

Nakon što je u Engleskoj upisao fakultet i na njemu se usmjerio u trenerski smjer, shvatio je koliko je to u stvarnosti drugačiji posao i koliko onih ionako mnogo opcija u videoigri postaje još brojnije kad pred sobom imate grupu živih ljudi. Doduše, za njega je ta grupa ljudi bila hrpa klinaca koji su jedva ušli u pubertet, pošto je prvi ‘posao’ — točnije, praksu — dobio kao dio fakultetske nastave u akademiji u Preston North Endu, gdje je nosio čunjeve na treninzima pionira. Bio je to idealan uvod u perspektivu o tome koliko je ta razlika između simulacije i realnosti zapravo velika; netko bi se nje prestrašio i na tom prvom, malom koraku, ali Will je imao dovoljno strpljenja.

Ta je gomila strpljenja došla na dobru naplatu kada je krenuo tražiti iskorak. Nakon diplome se vratio u Belgiju i krenuo kucati na valjda sva vrata koja bi mu mogla ponuditi bilo kakvu opciju, ali su sva bila zatvorena. Iako je bio diplomirani nogometni trener, ta titula u stvarnosti radi tek minimalnu razliku bilo kome tko nije i ranije bio u sustavu. Bez igračkog iskustva i s vrlo limitiranim praktičnim iskustvom na travnjaku, Still je bio tek jedan od tisuća koje nogometna kultura vidi kao priljepke, one koji su zabrijali da mogu stvoriti razliku jer su — u ovom slučaju i doslovno — odveli drugoligaša do titule prvaka na Football Manageru. Sam spomen tog svog fanatizma činio je njegovu priču još istaknutije karikaturalnom u očima bilo kojeg ‘pravog’ zaposlenika u nogometu.

Ali dovoljno uporan čovjek kad-tad pronađe luđaka koji će mu dati priliku. Still je priznao da mu je najveća muka bila pokucati na Sint-Truidenova vrata, jer nije želio moliti za priliku ondje gdje je već bio, ali baš tu su mu vrata na kraju i otvorili.

Došao je u kontakt s Yannickom Ferrerom, mladim trenerom koji je tada preuzeo prvu momčad, a generacijski je bio dovoljno bio blizak ideji da prihvati ćudljivog tipa s diplomom kojem je i dalje najveća referenca bila ta da je na Manageru bio uspješniji od njega samog u vođenju iste ekipe. Ferrera mu je ponudio da napravi analizu igre idućeg ligaškog suparnika, a ovaj se vratio sa satima minuciozno razrađenog materijala, toliko detaljnog da je Ferrera odlučio ponuditi mu volonterski rad u stožeru.

Stillu je tada bilo tek 23 godine, živio je kod staraca i mogao je prihvatiti neplaćeni posao znajući da mu je to vjerojatno jedina šansa da uopće dobije pravu šansu. Krenuo je od samog početka, ali je brzo napredovao: od nosača čunjeva i ‘rezača’ snimaka stigao je do organizatora treninga, a onda i do uloge čovjeka zaduženog za razvijanje plana igre pri prekidima.

Svi oni sati koje je proveo s bratom namještajući taktike i planove treninga počeli su se isplaćivati, ali samo zato što je Still imao dovoljno znanja da te virtualne detalje pretoči u stvarni život i predstavi ih stvarnim ljudima. Osobito nogometašima, kojima i u takvim okvirima ego zna biti toliki da i mnogo iskusnijim ljudima ‘iznutra’ ne pružaju puno povjerenja.

Dobar rad ga je doveo u Lierse, u istu ligu i u istu ulogu člana stožera. No, kad je klub naglo odlučio kako s aktualnim trenerom priča ne može ići dalje, vlasnik je odlučio ići mimo svih sugestija i logike, pa je nazvao Stilla.

Ovaj je računao da ga zove oko pripreme treninga u situaciji u kojoj klub mora pronaći barem privremeno rješenje na klupi, ali ga je vlasnik šokirao ponudom da on, tada s 24 godine, preuzme ‘pravu’ trenersku ulogu. To je i za Stillovu stvarnost bilo previše i tu je prvi put, opet priznaje, osjetio dvojbu da to njegovo ludilo i elan koji je imao na račun želje da pretoči svoju strast za Football Managerom u realnost ipak postaje prevelik zalogaj. Srećom, vlasnici klubova donose brojne budalaste odluke, ali ova se, mimo očekivanja, pokazala dobrom.

Mogao je biti priča sam po sebi, ali postao je priča i zbog svog sjajnog rada. Klinac od 24 godine je sa seniorima u svom prvom samostalnom poslu nanizao sedam uzastopnih pobjeda, sveukupno osvojivši 21 bod od mogućih 27. Na kraju mu je niz prekinut višom silom, što je ludo samo po sebi: naime, klub ga je morao demotirati u pomoćnika pošto Still nije imao ni A licencu, a kamoli standardnu Pro licencu potrebnu za vođenje profesionalne seniorske momčadi. U Belgiji propisi nalažu da drugoligaška momčad ne smije imati glavnog trenera bez A licence dulje od 60 dana, a to je rok unutar kojeg je Still svejedno pokazao svoj ogromni trenerski talent.

Njegova je priča i dalje balansirala između blagodati i prokletstva; sjajan posao u Lierseu donio mu je nove ponude, ali malo je tko imao hrabrosti kao čovjek koji mu je onomad kao klincu povjerio ulogu glavnog trenera. Primjerice, kad je u Beerschotu također preuzeo klupu nakon što mu je nadređeni, također talentirani Hernán Losada otišao u SAD, vlasnici nisu željeli riskirati tako što bi Stillu ponudili ugovor. Umjesto toga su, iako je odveo klub do za njih iznenađujućeg devetog mjesta u ligi, ipak odlučili angažirati iskusnog Petera Maesa kao ‘trajno’ rješenje.

Srećom, u Reimsu — gdje ga je, impresioniran njegovim radom dovukao Barcelonin đak, Óscar García — priča je prevagnula opet na razinu blagodati.

García nije dobro funkcionirao u okruženju u kojem se morao prilagoditi na reaktivni nogomet u svrhu grabljenja bodova vrijednih spasa. Kad je situacija dovela do toga da je bio ugrožen prvoligaški život, ljudi u klubu su odlučili da zaista nemaju što izgubiti. Still je savršeno epitomizirao takav pristup, jer on prvi nije imao što izgubiti nakon što je ostvario svoje snove samom činjenicom da zarađuje kruh kao trener u elitnom nogometu. Takav je pristup prenio i na teren.

Reims nije samo prešao iz rigidnih 5-3-2 u fluidnih 4-2-3-1, već je Still od ukočene ekipe stvorio stroj koji suparnike melje intenzivnim presingom i predvodi Ligue 1 po broju presječenih lopti na suparničkoj polovici. Iako još uvijek tek 30-godišnjak koji u ekipi ima ljude i po 12 godina starije od sebe — kao što je rezervni golman Nicolas Pennetau — Still je dokazao da u nogometu povjerenje zaslužuje samo ideja i vjera da je igrači zajedno mogu provesti u djelo, ma koliko se naizgled činila zahtjevna, pa i nemoguća.

A koliko sam klub stoji iza njega najbolje govori činjenica da, zbog toga što i dalje tek polaže ispite za Pro licencu, spremno plaća po 25.000 eura kazne za svaku utakmicu koju vodi kao službeno neadekvatno licenciran trener. S 20 utakmica koliko je do danas vodio, matematika tih troškova sugerira da se lako mogla isplatiti jedna ozbiljna godišnja plaća nekom od igrača. Ali i tih odokativno pola milijuna eura kazni, koliko će s današnjom utakmicom protiv Igora Tudora i njegova Marseillea Reims platiti, mala su cijena za čudesnu transformaciju koju je Still proveo. U 20 utakmica pod njegovim vodstvom Reims je poražen tek jednom, i to u kupu, dok u prvenstvu još od prosinca ne zna za poraz. Niz od 17 ligaških utakmica bez poraza od ustoličenja ujedno je i novi trenerski rekord u Ligue 1.

Priča je to za koju bi vam čovjek, da mu je predstavite kao karijeru u Football Manageru, kazao da varate ili da se nakon neuspjeha više puta vraćate na sejvanu situaciju. Ali Stillova je priča stvarna.

“Onu zarazu koju osjetiš kada igraš Football Manager osjetio sam i kad sam se lomio krenuti postati trener u stvarnosti”, prepričavao je. “I iako sam u tome uspio, svejedno sam i dalje u svakom slobodnom trenutku neke opcije iskušavao u samoj igri. Nikad ne bih pomislio da bi Football Manager u stvarnosti mogao imati takav utjecaj na moju karijeru, ali to definitivno jest slučaj. Igranje igre je u meni probudilo tu iskru koju sada imam kao trener uz aut-liniju”.

Trebao je naići netko dovoljno odvažan da ga shvati ozbiljno, odnosno da probije i dalje okoštale barijere poslovično zatvorenog nogometa svijeta koji na prvo mjesto i dalje stavlja bilo kakvo ‘opipljivo’ iskustvo. Still je samostalno probio čak i tu nevjerojatnu barijeru i dokazao da čak i najluđe priče virtualnih menadžera mogu biti realne.