Na suncu i sjeni

Yussuf Poulsen i Novo normalno

Je li sada RB Leipzig bastion ‘drugačijeg’ među europskom elitom?

Kada su o tajnama njihovog efikasnog skautinga pitali Ralfa Rangnicka, koji je u dva navrata kao direktor i trener ispratio razvoj RB Leipzigova projekta, on je to usporedio s ribolovom. “Razlika između nas i ostalih klubova je ta da mi pecamo u vrlo malom bazenu”, slikovito je pokušao to objasniti u jednom intervjuu. “Ako pogledate ostale klubove i njihov razvojni put, možete primijetiti da igrači započinju karijere ranije nego prije 10 godina, ali ih također i ranije završavaju, stoga smo zainteresirani samo za igrače između 17 i 23 godine.”

Yussuf Poulsen je tek bio navršio 19 kada se ‘upecao’ na Red Bullovu udicu.

Nije bio ‘kapitalac’, riba s kojom su se ponosno slikali kada su je ulovili. Bila je riječ o priučenom napadaču, koji je s Lyngbyjem netom ispao iz danskog prvoligaškog društva. Kako ga je naknadno opisao suigrač Uffe Bech, Poulsen je bio igrač za kojeg su svi odmah mogli skužiti koliko je brz i jak, ali koji “nije mogao napraviti apsolutno ništa s loptom u nogama”. S tim se većim dijelom složio i sam nogometaš, koji je otvoreno rekao kako nikada nije bio tip za kojeg bi ljudi rekli da će igrati profesionalni nogomet. No to za Rangnicka nije bilo bitno, on je znao da pecaju u malom bazenu i da svaka riba ima svoju nutritivnu vrijednost ako je znate ispravno pripremiti. Poulsen je bio neugledni ulov koji bi većina iz samilosti bacila natrag u vodu, ali u Red Bullovu su pogonu dobro proučili njegove karakteristike i sa zadovoljstvom prionuli obradi.

RB Leipzig je te 2013. bio tek pogon u nastajanju. Kada je Poulsen stigao i dobio tada 18-godišnjeg Stuttgartova talenta Joshuu Kimmicha za cimera, klub je bio star svega četiri godine i tek je bio izborio plasman u treću ligu. Naravno, bila je to sasvim drugačija priča o usponu kroz niže rangove od onih uobičajenih, a Poulsen je toga bio svjestan.

U konkurenciji preostalih kandidata za europski naslov, odreda superklubova s pečatima pijanih milijunaša, RB Leipzig postaje trijumf ideje i sustavnog rada

“Već po mom dolasku je postojao veliki razvojni plan”, pričao je. “Ispričali su mi kako ću biti važan dio momčadi koja iduće godine cilja na plasman u Bundesligu 2. Njihov trening-kamp nije ni približno izgledao kao bilo koji trećeligaški kamp. Oni su već tada bili spremni za Bundesligu”.

Kad Poulsen priča o tome kako su mu kao klincu iz danske druge lige predstavili njegovu ulogu u tako ambicioznom projektu, oni mu nisu, kao drugi klubovi, govorili o obećanjima. Naprosto su prepričavali budućnost potpuno uvjereni da će se na taj način i odviti jer su vjerovali u svoj plan i sposobnost svih uključenih da odrade svoje uloge. Tako je i mišićavi klinac koji nije znao što bi s loptom dobio važnu ulogu u pohodu na etabliranje u jednoj od najboljih europskih liga. Šest godina kasnije, plan je ostvaren i premašen, a taj je isti klinac bio uz Leipzig na svakom koraku puta od treće lige do polufinala Lige prvaka, kao rekorder po broju nastupa.

Od 15-orice igrača koji su sudjelovali u eliminiranju Atlético Madrida, njih sedmorica imaju preko 100 nastupa za klub, od čega petorica — osim Poulsena, tu su Péter Gulácsi, Lukas Klostermann, Marcel Sabitzer i imenjak mu Halstenberg — i preko 150. Da su kojim slučajem u igru ušli Willi Orban i Emil Forsberg, ta bi brojka dodatno narasla, a od Kluba 100 nije previše udaljen ni Kevin Kampl, koji je trenutno na 91 nastupu. Dayot Upamecano, najbolji igrač u četvrtfinalu, Red Bullu se pridružio kao 17-godišnjak iz omladinskog pogona francuskog Valenciennesa, odakle je pod Rangnickovim nadzorom prešao u Salzburg za svega nešto više od dva milijuna eura.

Zašto sve ovo nabrajam?

Svaki od tih igrača ima donekle sličnu priču i ovako na hrpi ispada da je Dani Olmo, uz eventualno Nordija Mukielea, zapravo najbliže “superzvijezde” za tamošnje pojmove — ali čak manje zbog odštete, a više zbog činjenice da je u klub stigao kao već više-manje formiran igrač i novopečeni reprezentativac iz sredine koja ničime nije vezana uz Red Bullovo carstvo. Izuzev njega te Petera Schicka i Angeliña koji su na posudbama iz Rome, odnosno Manchester Cityja, Leipzigova priča zbilja djeluje kao nekakav vrhunac ideala svakog pasioniranog igrača Football Managera.

Poulsen, Upamecano ili, pak, Gulácsi — koji je još 2010. kao Liverpoolov ‘otpadak’ igrao u sedmom razredu engleskog nogometa — priče su kakve narod obožava, a činjenica da je ovaj izvanserijski uspjeh među prekaljenom europskom elitom stigao kroz futuristički stil igre razrađen u glavi Juliana Nagelsmanna, tipa koji je prije nepunih mjesec dana tek navršio 33 godine, samo pridonosi dojmu da je ovo ekipa koju treba voljeti.

I to je upravo manifestacija jedne duboke egzistencijalne krize s kojom se nogomet danas suočava. Bikovi su, leksikom aktualne terminologije, Novo normalno.

To što je RB Leipzig nakon Atalantine eliminacije postao bastion nečega ‘drugačijeg’ samo govori u prilog tome koliko se stvar bespovratno zamutila. Klupski proces je sam po sebi zaista vrijedan divljenja i promatranja, a mnogi njegovi izdvojeni elementi mogu poslužiti nizu klubova kao primjer kako se pametnim rješenjima može postići veliki uspjeh. U konkurenciji preostalih kandidata za europski naslov, odreda superklubova s pečatima pijanih milijunaša, RB Leipzig postaje trijumf ideje i sustavnog rada. To što će mu i u polufinalu kapetan i igrač s najviše nastupa biti tip koji je vodio klub na putu praktički od četvrte lige do završnih rundi europske elite postaje ne samo simbol Leipzigova puta, već i prava romantična priča.

Već je lani Liga prvaka ponudila snažne natruhe te egzistencijalističke zablude nogometnih romantika koji su s oduševljenjem ispratili Ajaxov i Tottenhamov put do same završnice. Mnogi su to vidjeli kao vjeru u to da nogomet nije sasvim izgubio svoju nepredvidivu, neiskvarenu stranu; vjeru da nije nužno postati igračka u rukama nekog milijardera s upitnim shvaćanjem ljudskih prava kako biste stigli do ultimativnog cilja. Ajax i Tottenham — prvi sa svojim lepršavim stilom na leđima mladosti, a, a drugi s isto tako omiljenim trenerom koji je uspjeh izgradio s omčom neformalnog embarga na ulazne transfere — bili su antiteza tom mračnom, kvarnom svijetu današnjeg elitnog nogometa.

Problem je u tome što smo toliko ogorčeni i ojađeni, umorni od borbe s vjetrenjačama koje samo postaju sve čvršće i sve snažnije, da ni sami ne shvaćamo koliko je i ta ideja da su Ajax i Tottenham nekakvo oličenje priče o herojima koji spašavaju nogomet zapravo samo romantiziranje koje ubija. Ajax je spreman rastrgati domaću konkurenciju kako bi bildao tržišnu vrijednost momčadi koja je lani dosegnula gotovo pola milijarde eura. Tottenham je na Forbesovoj listi najbogatijih svjetskih klubova bio 10., odmah iza Juventusa, kluba kojeg mnogi vide kao kvarnog i omraženog, onog koji ubija nogomet ne samo u Italiji.

Ova jedinstvena pandemijska završnica mokri je san po mjeri zagovaratelja koncepta paneuropske Superlige. U njoj se sada nalazi još šest momčadi, od kojih su četiri superklubovi, s tri kluba — PSG, City i Bayern — u rukama ljudi koji ili usko surađuju s bogatim režimima s dugom poviješću kršenja ljudskih prava, ili su sami njihovi predstavnici. To su klubovi koji će uspjeh graditi tako što će dati 222 milijuna eura za samo jednu zvijezdu, ili preko 40 milijuna za rezervnog stopera.

U takvoj konstelaciji Leipzig stvarno postaje spasitelj ‘malih’ i putokaz kako odbačeni i zaboravljeni u nogometnoj evoluciji mogu ponuditi nešto novo i originalno. On je proizvod doba u kojem tržimo moralne vrijednosti za šaku briljantnosti i nade da će i dalje nogomet biti igra u kojoj Luka Modrić može postati nogometaš kakav jest postao bez da usput ‘mora’ sudjelovati u kojekakvim sumnjivim radnjama, baš kao što Poulsen vjerojatno nikad ne bi postao ozbiljan profesionalni nogometaš da Rangnick nije pecao vrhunskim skupim štapom kojeg mu je izdašno financirao tajkun Dietrich Mateschitz. Usput i čovjeka koji financira austrijske TV kuće s profašističkim sadržajem ili koji će radije na tribinama vidjeti radikalne desničare koji su istovremeno odani njemu radije nego bilo kakve natruhe suvisle opozicije.

Polarizacija je tako dosegnula i svijet nogometa; ona u kojoj, baš kao i u javnom prostoru, nema puno mjesta za seciranje. U njemu Modrić ne može istovremeno biti i izvanserijski nogometaš i osoba koja je iskoristila svoju romantiziranu pozadinu da si stvori sigurno zaleđe pri sumnjivom razvoju vlastite karijere, baš kao što RB Leipzig ne može u svojoj srži biti hvalevrijedan i drugačiji logistički koncept, ali također onaj koji iskorištava globalnu situaciju kako bi kroz romantiziranje popeglao imidž projekta koji je novcem ugušio tradiciju. I ta završnica Lige prvaka je u ovako šizofrenom i polariziranom društvu, koje istovremeno i žali za nekim ljudskijim vrijednostima i prihvaća makijavelizam u borbi za uspjeh svim sredstvima, pokazuje kakva je situacija.

Dobrodošli u Novo normalno.