Jedna od najčudnijih stvari u ovoj pandemiji je onaj trenutak u kojem čovjek shvati koliko su neke inače uobičajene, svakodnevne aktivnosti postale toliko strane i koliko će trebati da se opet polako prilagodimo na njih. Od početka pandemije sam, kao sportski novinar, uživo prisustvovao tek dvjema utakmicama: prva je bila taman negdje kada se sve počelo odvijati, a druga još u srpnju prošle godine.
I nije toliko stvar u tehnikalijama, u apliciranju za akreditacije i borbi za ograničena mjesta u novinarskim ložama. To nije tip posla koji obavljam i koliko god cijenio izvještajne forme, one me u onom najsuhoparnijem obliku nikada nisu previše zanimale. Sport je puno više od toga; njega za mene čini velikim dijelom i atmosfera, ta neraskidiva veza između poteza na terenima koje onda nepogrešivo izazovu reakcije i na tribinama. Neću reći da sport bez te veze nije sport, ali mu je definitivno oduzeta ključna komponenta. No, trebao mi je ponovno nekakav impuls, bilo kakav.
Neovisno o globalnoj popularnosti ragbija, završnicu hrvatskog prvenstva ni u normalnim uvjetima ne bi uživo pratili deseci tisuća ljudi, pa vjerojatno ni dosta manje od toga. Ragbi je kod nas u velikoj mjeri postavljen kao sport koji vas uzme od najmanje dobi i u sebi održi cijeli život — ali ne kroz slavu, nastupe pred punim tribinama ili solidne ugovore. Joe Theismann, nekadašnji NFL quarterback i aktualni komentator jednom je prilikom vrlo dobro sažeo vlastitu fascinaciju ragbijem kada je rekao da je u pitanju zaista sjajan sport, naprosto zato jer ga igrači — za razliku od američkog footballa — igraju bez ikakve veće zaštite.
“Oni samo ubiju boga jedni u drugima, a onda idu na pivo”, slikovito je objasnio. “Obožavam to”.
Za ragbi uvijek postoji sutra i gotovo nikad nešto nije nepovratno izgubljeno sve dok postoje te strasti, ali i sportsko viteštvo
Neki sličan osjećaj, koliko god on na prvu zvučao grubo, pa i opasno, doveo me jučer na tribine legendarnog splitskog Starog placa, gdje se održavalo finale ragbijaškog prvenstva između domaće Nade i zagrebačke Mladosti. Ulog je na papiru unaprijed bio sasvim jasan, ali kontekst je bio neobično drugačiji.
Nada je dugo vremena bila usamljeni šampion, pa i na neki možda pomalo i nategnuti način ‘žrtva’ svojih uspjeha. Od 30 titula, koliko ih je ukupno bilo od osamostaljenja, Nada je osvojila njih 26, a od 2003. pa do lani nije niti jednom predala pobjednički trofej nekom od svojih rivala. A onda je lani taj niz prekinula zagrebačka Mladost, osvojivši titule u svim kategorijama. Domaći je ragbi tako oživio svoju konkurentnost, što su jučer i naglasili svi akteri.
Ako niste dugo bili na Starom placu, ili ako uopće niste vidjeli to zdanje na kojem su stasale najlegendarnije generacije Hajdukovih juniora, onda bi vas mogla i iznenaditi činjenica da je to danas — izbacite li iz računice tu njegovu povijesnu težinu — jedna manje-više obična ledina u centru grada. Jedina omanja tribina koja je do danas preživjela ima kapacitet za možda tisuću ili dvije ljudi, ali je svejedno i dalje prevelika za prosječni kapacitet na utakmicama ragbijaša ili bejzbolaša, koji ondje također nastupaju.
Sve oko tog igrališta danas odiše autsajderstvom, ali u pozitivnom smislu, iako su svi oni uvelike zaboravljeni kada je u pitanju financiranje njihovih sportova. Tu igrači iz omanjih svlačionica još uvijek izlaze ispod one legendarne murve, pokraj koje je sada prostor u kojem, izvan pandemijskih uvjeta, penzioneri organiziraju večernje tombole. Do njega je znak, već dobrano nagrižen hrđom, na kojem piše “mjesto za čišćenje kopački”.
I kada sam sjeo na tu tribinu uoči početka, zajedno s još tek nekolicinom pripadnika tehničkog osoblja i pokojeg kolege, djelovalo mi je kao da je to ragbiju najprirodnije moguće okruženje. U ‘normalnim’ bi okolnostima, doduše, sigurno bilo još ljudi, navijača i prijatelja, ali teško je reći u kojem je još sportu baš toliko izražen taj izolirani odnos između dvaju suparnika, pogotovo u ključnoj utakmici titule za prvaka. Ragbi je utoliko ljepši za pratiti ako ste i sami autsajder u njegovim vodama, ali uz dovoljno poznavanje te njegove osebujne dinamike.
Pokušavam tako, kako je utakmica odmicala, zamisliti atmosferu na travnjaku da je Hajduk u Splitu otišao na poluvrijeme sa osjetnijim rezultatskim deficitom protiv Dinama, i to u utakmici u koju stane cijela sezona, baš kao što je Mladost odnijela prvo poluvrijeme sa 15:7.
Jasno, i u ragbiju ima nervoze i izgaranja za preokretom i osvajanjem titule, ali se pri svakoj akciji na terenu primarno da razlučiti kako je najbitnija stvar da se igra odvija po pravilima i da igrači ne dopuste da ih niske strasti kompromitiraju kod suparnika, ali i kod samih sebe. O tome su mi već pričali ranije Nadini ragbijaši kada su naglašavali da je ragbi puno, puno više od bezumnog udaranja na terenu, već da se kroz njega prvenstveno uči što znači biti sportaš i gajiti sportske manire.
I tek kada sjednete i pratite jedno toliko napeto i uzbudljivo finale, finale kakvo vas tjera da sa svakom novom akcijom obnavljate vlastito znanje o ragbiju, onda i primijetite to o čemu igrači često govore.
U utakmici, jasno, ima kontakata i duela koji običnom čovjeku djeluju kao oni iz kojih ne bi živ izašao; kasnije su mi i igrači naglasili kako su ti direktni dueli nerijetko ekvivalent onoga da se u vas netko zabije autom pri brzini od 30-ak kilometara na sat. Ali tu, bez obzira na sve, nema psovki, prijetnji, simuliranja i naguravanja. Ragbi je u nas amaterski sport i naravno da igrači moraju biti tu čisto iz ljubavi prema igri, ali u tome svemu ima čak nešto i asketski, katarzično, više nego samo mazohističko. Vidjeti te gromade od ljudi kako se bore za pedalj terena tako što riskiraju teške ozljede impresivno je samo po sebi, a onda postane i još impresivnije kad shvatite da obje ekipe doslovno ostavljaju dojam kako im je jedini cilj odigrati najbolju moguću utakmicu i na kraju stisnuti ruku suparnicima i sucima.
Upravo je tako bilo i jučer.
Nada je, nakon mlakog prvog poluvremena, u drugom iskoristila nekolicinu suparničkih pogrešaka i preokrenula rezultat u svoju korist, ali se ni onda atmosfera nije mijenjala u negativnom smislu, dapače. Tu je grubost relativni termin; ona očigledno postoji, ali samo u okvirima pravila igre. Nitko, primjerice, nije poželio nesportski skršiti Nadina Marina Vlajčevića, koji se pred sam kraj utakmice, dok je rezultat još uvijek bio neizvjestan, nezadrživo zaletio u prodor i polaganje, na kraju ono ključno za 23:15.
U svemu ima i doza fanatizma, pogotovo kada vidite igrače krvavih ušnih resica ili s hematomima na čelu kako samo odu kratko isprati rane, fokusirani isključivo na to da se što prije vrate u igru i pomognu svojim suigračima. Kao oni ratnici iz srednjovjekovnih mitova, koji su bili spremni u valovima napadati neprijateljske bedeme dok god mogu stajati na nogama i održavati dva potencijalna scenarija živima: ili će pasti bedem, ili oni sami.
Na kraju se među zagrebačkim ragbijašima nisu čak bacale ni gnjevne psovke ili svaljivala krivnja zbog toga što je Vlajčeviću dopušten takav sjajni manevar u prijelomnom trenutku. Prvenstvo je za Mladost bilo izgubljeno unatoč odličnoj igri i rezultatu koji joj je u prvom dijelu garantirao stabilnu prednost nad domaćinima, ali u ragbiju uvijek postoji sutra. Dok gledate slavlje Nadinih igrača i špalir njihovih suparnika, obuzme vas osjećaj da sa svakim startom na utakmici ogole još jedan sloj s priče, i da na kraju ostave samo sport u svom izvornom obliku. Onaj koji nije ovisan o rezultatu jedne utakmice, već o osjećaju da ste dali sve od sebe za momčad.
Uz teren na Starom placu, tvrd i već odavno razrovan, nalazi se i jedna mala kućica, koja je nešto poput klupskog kafića. On u ovim uvjetima ne radi, ali je uz njega nekoliko klupa na koje su se poslije utakmice, podizanja trofeja i pjesme, poredali igrači i jednog i drugog kluba i pojeli ručak uz komentare te utakmice, ali i najavu polufinala Kupa, u kojoj se ova dva stara rivala ponovno susreću već idućeg vikenda u Zagrebu.
Za ragbi, kažem, uvijek postoji sutra i gotovo nikad nešto nije nepovratno izgubljeno sve dok postoje te strasti, ali i sportsko viteštvo. Oni ragbi i čine toliko posebnim u svijetu u kojem je sada najveći problem taj što najpopularniji sportovi zbog ograničenja ne mogu još podebljavati svoje ionako obilne prihode.
Na Stari plac sam inicijalno došao po osjećaj normalnosti, po prisjećanje kakav je osjećaj doći na neki sportski događaj, pogotovo onaj od velike važnosti. Međutim, ragbi je svijet za sebe, neovisno o tome jeste li tek povremeni, sporadični pratitelj ili igrač. Jučer nije bilo toliko čudno biti dio praznih tribina, dapače; jer za razliku od svih sportova u kojima je ta veza tribina i terena ključna, ragbijašima ironično čak i pristaje ta samoća, izoliranost. Uz tu pomalo i romantičnu, neuglednu scenografiju, ragbi odiše autentičnošću koju nam neće u potpunosti vratiti ni, nadajmo se, skori povratak navijača na tribine.
Sve to na hrpi, kao i tih 80 minuta finala, nadilazi osjećaje vezane uz ‘staro’ i ‘novo’ normalno: ragbijaši su pokazali da je s njihovim kodeksom sport u svom integralnom, najčišćem obliku lišen svih vanjskih utjecaja baš u tom njihovu blatu.
