Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Zadnja utrka Marieke Vervoort

Šampionska paraolimpijka. Bol bez izlaza. Legalna eutanazija

Belgijka Marieke Vervoort je na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru upravo bila osvojila svoju ukupno četvrtu paraolimpijsku medalju, ali kada je stala pred medije nije pričala o tome koliko je bilo teško izgurati posljednju dionicu utrke na 100 metara ili koliko takav veliki uspjeh znači za njenu karijeru.

Umjesto toga je odgovarala na pitanje kada će umrijeti.

Za Marieke je sama mogućnost da o tome priča doduše došla kao oslobođenje, ma koliko djelovalo da je u pitanju neugodna, pa čak i morbidna tema, pogotovo u tom kontekstu. Krenulo je s trncima u nogama nešto prije 14. rođendana, da bi u kratkom vremenu trnci prerasli u bol. Do 20. rođendana ju je ta bol prikovala uz kolica, ali i kontrolirala njen čitav život. Iako je navedeno kako joj je službeno dijagnosticirana bolest koja dijelom spada u granu refleksne distrofije, a dijelom u domenu progresivne tetraplegije, nikad zapravo nije bilo jasno o čemu je točno riječ. Navodno je sve što su doktori sa sigurnošću mogli utvrditi bilo kako je riječ o deformaciji između petog i šestog kralješka i kako je u pitanju bolest koja je degenerativna, kronična i neizlječiva.

Imala je hrabrosti stati pred kamere na jedan od najvećih dana svoje profesionalne karijere i učiniti tu bol u svakom smislu ljudskom i prihvatljivom. Baš kao i smrt

U prijevodu, nisu znali kako joj pomoći ni što točno uzrokuje tu neopisivu bol koja je Marieke pogađala svaki trenutak njenog života. Zapravo, njen život je postao tek sinonim za bol.

Dok se bolest nije pojavila, Marieke je sanjala o tome da postane profesorica, ali bolest i njeni simptomi značili su da je ta obična želja postala nemoguća misija. Umjesto toga, bijeg od realnosti — ili barem pokušaj bijega — pronašla je u sportu.

Kada vam se nešto loše dogodi, a da nije opasno po život, ljudi obično kažu kako je najbolji način da se nosite s tim skrenuti misli kroz nekakvu aktivnost, mentalnu ili fizičku. Činjenica da se Marieke intenzivno involvirala sport — u košarku, plivanju i triatlon — ocrtava koliko joj je bijeg od te bolne svakodnevnice bio potreban. Do svoje 26. godine postala je svjetska prvakinja u paratriatlonu, da bi 2007. sudjelovala i na Ironman izdanju triatlonske utrke na Havajima, što spada pod neke od najzahtjevnijih sportskih disciplina uopće. No, njena najveća utrka je i dalje bila ona s bolešću; kada se činilo da će je ostaviti za sobom, ona bi se svaki put vraćala sve intenzivnije i bolnije. S vremenom je od triatlonskih disciplina morala odustati jer joj se zdravlje dodatno pogoršavalo, što ju je samo gurnulo u spiralu depresije, koja je neminovna nuspojava takvih životnih okolnosti.

Ali Marieke nije namjeravala odustati.

Do Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. Marieke je zajedno sa svojim pratiteljem, psom Zennom, već postala zvijezda u Belgiji, a njena teška životna priča i način na koji se s njom nosila bila je motivacija mnogima. A kada je u Londonu kao parasprinterica prvo došla do zlata na 100 metara u kategoriji T52, onoj za osobe čija je motorika oštećena samo od trupa naniže, a onda i srebra na 200 metara, njena priča je buknula. Odlikovana je Kraljevskim ordenom kralja Filipa, što je jedno od najviših počasti u Belgiji, a sponzori su je počeli oblijetati.

S povećanim interesom stizali su i novi, sjajni rezultati; 2013. je oborila europski i svjetski rekord na 200 i na 400 metara, da bi 2015. na Svjetskom paraatletskom prvenstvu pomela konkurenciju, osvojivši čak tri zlatne medalje — na 100, 200 i 400 metara. Ti su uspjesi još značajniji ako znamo da je u međuvremenu zaradila tešku ozljedu ramena pri padu u utrci na 800 metara na Svjetskom paraatletskom prvenstvu u Lyonu, zbog koje je morala ići na operaciju i proći kroz čak 10 mjeseci intenzivnog oporavka. Bili su to fantastični rezultati kojima je pomicala granice sporta, i u jednom se trenutku činilo da joj zaista niti jedna suparnica nije ravna.

Osim jedne, najveće: naravno, bolesti.

Kao da joj već nije bilo dovoljno teško nositi se s tom konstantnom, oštrom boli koja joj grči mišiće i deformira noge, jedna od dodatnih nuspojava s kojom se Marieke morala nositi su i česti napadaji, nalik onim epileptičnim. Jedan takav je stigao tek koji mjesec nakon što je 2014. srušila još dva svjetska rekorda, na 1.500 i 5.000 metara natječući se na paraatletskom Grand Prixu u švicarskom Nottwilu. Kod kuće je pripravljala tjesteninu kada ju je presjekao jedan takav napad, zbog čega je pri padu povukla i lonac vrele vode na sebe. Završila je u bolnici s opeklinama drugog i trećeg stupnja od vrata do gležnjeva. Iako je vječno stoički podnosila sve te prepreke, zezajući se kako joj je društvo koje joj je uz roditelje najviše pomagalo nazvala Dafalgan Club po vrsti lijeka protiv bolova o kojima je bila ovisna, depresija je bila sve jača.

U njenoj priči je fascinantno to što je terminologija zapravo ista kao i kod svakog drugog sportaša, samo što kod nje ti svakodnevni pojmovi i fraze imaju puno dublje značenje. Znala je, primjerice, da će Paraolimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. biti njene posljednje, što je sasvim normalna konstrukcija za svakog sportaša u poznim profesionalnim godinama. No, za nju je to bilo doslovno. Samo dan prije nego što će osvojiti srebrnu medalju na 400 metara — kojoj će pridodati i broncu na 100 — jedan belgijski dnevni list objavio je vijest o njoj koju je, u potrazi za šokantnim senzacionalizmom, naslovio “Idem po zlato, a onda ću se ubiti”.

I zbog toga je jedna fenomenalna sportašica na vrhuncu svoje karijere morala sjediti pred novinarima i objašnjavati da se ne namjerava ubiti, ali da zaista postoji ta jedna vječna utrka koju ne može nikako pobijediti. I da u njoj drugo mjesto znači — smrt.

“Mogu živjeti s dobrim osjećajem” pričala je tad. “Štogod da se dogodi, imam taj papir u ruci koji mi omogućuje da zaista uživam u svakom lijepom trenutku. A kada se dogodi da mi život bude omeđen s više loših nego lijepih trenutaka, onda da, imam taj papir.”

A taj papir, koji je izvukla još davne 2008., omogućavao joj je da se podvrgne medicinski asistiranoj eutanaziji.

Belgija je jedna od devet zemalja na svijetu u kojoj je zakonski dopušten neki oblik asistiranog i planskog završetka života. Naravno, za to nije dovoljno samo biti odlučan da vam se baš i ne živi, već osoba mora proći kroz niz detaljnih i različitih pretraga pred liječničkim konzilijem. Ako on unisono utvrdi da osoba zbilja nema izlaza iz medicinske situacije u kojoj se nalazi, a koja joj pritom nanosi neopisivu i konstantnu bol, ona dobiva pravo na eutanaziju. Njeno je izvršenje proizvoljno te ovisi isključivo o osobi i zbog toga je Vervoort morala na toj presici u Brazilu objasniti kako to ne izgleda tako da će se ona vratiti s dvije olimpijske medalje kući i baciti sa zgrade. Ona tada zapravo uopće nije znala kada i hoće li uopće krenuti sa zadnjom fazom procesa, a to je sam čin.

Tada je još, boli unatoč, bilo kudikamo više sretnih nego loših dana. Ali to nije potrajalo.

Čovjek se, vjerujem, na takav vid fizičke boli nekako i navikne, ma koliko ona mukotrpna i teška bila. Ono što je vrhunsku sportašicu poput Marieke presjeklo nije bila bol, čak ni kada je ona neminovno uznapredovala, već osjećaj nemoći. Postajala je sve ovisnija o svom vjernom Dafalgan Clubu, čak i za svakodnevne stvari, a kada je pri posjetu Japanu 2017. morala doslovno puzati pred punim autobusom jer on nije bio opremljen za pomoć osobama s invaliditetom, to ju je prebacilo. Te je večeri, kako prepričava ekipa The New York Timesa kojoj je odlučila povjeriti priču o svom životu i koja joj je bila pratnja, ranije napustila druženje u restoranu samo kako bi se prva nekako ukrcala u autobus i tako izbjegla sažaljive poglede.

Vid je počeo slabjeti, a romantični odnosi koje je održavala bivali su sve kraćoi, naprosto jer se praktički nitko izvan njenog kruga roditelja i prijatelja nije mogao nositi s takvom situacijom i takvom odgovornošću. Znala je da i dalje ima papir u rukama, i kada ju je bolest ostavila i bez onog jedinog izlaza, sporta, onda je računica dobrih i loših dana i konačno potegnula na stranu loših. Šampionka je saznala datum svoje posljednje utrke.

Ono što me najviše fasciniralo u ovoj priči nije to što je jedna vrhunska sportašica vodila takvu životnu bitku i kroz zakonske okvire dobila mogućnost da odluči točno koliko će živjeti bez da je okolnosti natjeraju na neki očajnički, impulzivni čin. Pitanje medicinske eutanazije fascinantno je iz kojeg god ga kuta sagledavali — od razmjerno jednostavnog znanstvenog do apsolutno zamršenog moralnog, pa čak i filozofskog — ali ovdje čak nije ni riječ samo o tome da me na promišljanje o životu i (planskoj) smrti natjerala priča o izvanserijskom uspjehu jedne sportašice. Ono što me zapravo fasciniralo je to koliko je jednu takvu kompliciranu i neuobičajenu priču Marieke Vervoort ogoljela i napravila toliko ljudskom i toliko jednostavnom, skrenuvši gotovo sav fokus na život i nas koji ostajemo.

Između ostalog, i na živote svih onih sportaša kojima nije dopušteno da budu ljudi, koje možda ne proždire apsurdna fizička bol, ali koji svejedno u tišini i u kutu žive s koktelima od tableta za bolove i spavanje, prestravljeni od stigmi koje ih okružuju. Očekivanja koja moraju ispunjavati i posrtaja koji su neminovni baš kao što je neminovna i smrt. Vervoort je ogoljela svoju medicinski uvjetovanu fizičku bol, ali i onu psihičku, koju u njenom slučaju nećemo stigmatizirati samo zato jer je ona posljedica.

U svim ostalim slučajevima sportašima nije dopušteno da se požale i da kažu kako je nekad jednostavno nerealno živjeti sa teretom očekivanja kakve im na leđa nameće okolina: od navijača, preko trenera, agenata i menadžera, pa sve do sponzora. Bol je prožimala i idole i vrhunske sportaše poput Roberta Enkea, Garyja Speeda, Kennyja McKinleyja i mnoge druge koji nisu imali mogućnost o njoj otvoreno pričati. I čiji je konačni kraj stigao u očaju i potpunoj samoći, daleko od očiju od kojih su ionako konstantno bježali.

Marieke Vervoort možda je imala ‘popust’ kod te iste javnosti, premda je i ona bila žrtva tih istih krvožednih medija koji ne prezaju koristiti nečiju strašnu muku za senzaciju u naslovu, ali je svejedno imala hrabrosti stati pred kamere na jedan od najvećih dana svoje profesionalne karijere, kao i života koji je uslijedio, i učiniti tu bol u svakom smislu ljudskom i prihvatljivom. Baš kao i smrt.

Njoj su ti papiri pomogli da o tome priča toliko iskreno i toliko shvatljivo, a volio bih pomisliti i kako je svima nama ova njena priča pomogla da malo bolje pokušamo razumjeti neke od stvari o kojima patološki izbjegavamo razgovarati: o životu, o boli, o depresiji i o smrti. Kako vidimo na gorespomenutim primjerima, posljedice toga — u sportskom okruženju, ali i generalno — mogu biti strašne.

Marieke Vervoort je svoju posljednju utrku zakazala za 22. listopada ove godine, u svom rodnom domu u belgijskom gradu Diestu.

Stala je na početak, okružena kao i uvijek roditeljima, prijateljima, medicinskim osobljem, ali i novinarima; onom istom ekipom The New York Timesa kojoj je zaista omogućila da njenu priču ispriča doslovno do kraja. Doduše, oni svi je ovog puta nisu pratili sa tribina, nego uz njen krevet. Doktor Wim Distelmans je dao znak za početak. Nismo sigurni u konačni rezultat, ali nije to potrajalo ništa dulje nego neko od njenih rekordnih utrka prije nego što je Marieke zatvorila oči.

U svojoj zadnjoj utrci protiv najveće rivalke završila je druga.