Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Živio Nipper

Priča o idealu nogometa kroz stripovski lik dječaka s loptom

Kao djetetu od najranije dobi opčinjenom nogometom, moji su idoli gotovo svi redom naganjali loptu po travnjacima. Ali najveći među njima nije nosio dresove najvećih klubova i reprezentacija već je nastupao za Blackport Roverse, klub koji zapravo ne postoji. Baš kao što u stvarnosti nikad nije postojao ni taj moj idol, siromašni klinac zvan Nipper Lawrence.

Jedno nasumično kopanje po policama i ormarima tijekom karantene dovelo me po tko zna koji put do dobro očuvanih kronika Nipperovih nogometnih podviga, koje su, iako pregledane valjda i stotinu puta, i dalje u izrazito dobrom stanju. S njegovim se nogometnim vještinama se, naravno, nisam mogao susretati u sportskim blokovima i prijenosima kao sa svojim ostalim dječačkim idolima, već sam — kako i priliči svakom istinskom sportskom fanatiku tog doba — strpljivo čekao dok na najbliži kiosk nije došlo novo izdanje s kakvih 40-ak tanko ukoričenih stranica priče o njemu.

Fenomen stripa Nipper podosta je lokaliziran na naše podneblje. Starije generacije sjećale su se njegova prvog pojavljivanja na domaćem tržištu još tamo 1978., tada u formi tjednog dvolista u Slobodnoj Dalmaciji, koja ga je onda 1994. izvukla iz naftalina tako što ga je ponovno izdavala kao zasebno, odvojeno izdanje. Na mnogim izdanjima iz mog ormara i dalje stoji mala naljepnica s istiskanom cijenom od četiri kune; toliko je, dakle, koštao sat mog nogometnog obrazovanja.

Doduše, priča o Nipperu počinje i prije 1978. Ona je stigla iz glave Toma Tullyja, autora akcijskih strip-priča koji je 1970. preuzeo pisanje za popularni strip Roy of the Rovers, o također izmišljenom nogometašu izvjesnih Melchester Roversa Royu Raceu. Raceova priča je isto tako priča o odrastanju mladog nogometaša — od prvog dolaska na radar lokalnih skauta do europskih visina i oscilacija forme kroz koje je prolazio. U sklopu svog rada na Royu Tully je osmislio i Nipperov lik, koji će s vremenom postati zasebna priča; izdavala se do 1983., sve dok se Tully nije razočarao u strip-industriju te povukao u rodni Wiltshire kako bi ondje vodio pub.

Nipper je koncept, ideal nogometa koji počiva na onim sada izgledno izgubljenim romantičarskim pobudama o istinskoj narodnoj igri i svemu što ona nosi

Ta kreativna pozadina ključna je stavka u formiranju potpune slike o tome zbog čega je priča o Nipperu toliko nepatvoreno iskrena i autentična, s detaljima i sentimentom koji podjednako uvjerljivo prenose tu emociju nogometne igre, ali i njene tamne strane koje će je u kasnijim godinama gotovo u potpunosti prožeti. Tully je Nippera izdavao u suradnji s argentinskim crtačem Franciscom Solanom Lópezom, koji je 1959. završio u Madridu nakon što je dolaskom vojne hunte na vlast u Argentini njegov popularni strip El Eternauta okarakteriziran kao subverzivno štivo, zbog čega mu je prijetio i zatvor. U Madridu se zaposlio u ogranku britanske izdavačke kuće Fleetway, što je na kraju značilo i da će se preseliti u London, u kojem je i započeo rad na Nipperu.

Tullyjeva i Lópezova životna pozadina idealno su se sljubile u Nipperovu liku, kao i u njegovoj životnoj priči.

Nipper je dijete dokova iz radničke obitelji koje bijeg iz tmurne svakodnevnice i života siročeta koje se kreće po udomiteljskim sobama i stanovima vidi upravo u krpenim loptama koje je šutao kada god bi dobio prigodu. A tih prigoda i nije bilo previše; njegova inicijalna životna misija bila je zapravo isprati obraz pokojnom ocu koji je stradao u prometnoj nesreći a pečatom kvarnog knjigovođe iza kojeg je tobože stajala krađa novca iz tvrtke u kojoj je radio. Međutim, Nipper je znao pravu istinu, i sve što je želio bilo je skupiti dovoljno novca da angažira odvjetnika i prokaže pravog krivca za muljaže koje su pripisane njegovu ocu.

A kada bi uspio zaigrati — bilo to sa starijim radnicima na dokovima ili s lokalnim mlađim selekcijama — Nipper je sve svoje životne nedaće pretočio u umjetnost igranja nogometa. Kako je sam — doduše, uz pratnju vjernog psa Stumpyja za kojeg je, kad ga je spasio iz mora, kazao kako je također “sam na svijetu” — kročio kroz život, tako se i na terenima hrabro suočavao sa suparnicima kojih je bilo mnogo i koji su obično bili revoltirani njegovom sposobnošću igranja. Shvatio je tu kako bi mu nogomet mogao biti najveća šansa da zaradi dovoljno novca za ostvarenje svog životnog cilja i stoga si je zacrtao postati profesionalac u tada drugligaškim Blackport Roversima.

Tu se najbolje vidi zbog čega su Tully i López bitni kao autori. Obojica dolaze iz sredina u kojima raznoraznih varijanti ‘nipperovskih’ priča nije nedostajalo, ali i iz sredina u kojima je strast za nogometom ogromna — ona koja može razarati živote, ali i od ljudi napraviti umjetnike koji će s loptom u nogama promijeniti svijet.

Na neki je način Nipper tih 1970-ih, onako sitan i siromašan s gustim crnim loknama i bogomdanim nogometnim talentom, bio predskazanje onoga što je dolazilo upravo iz Lópezove Argentine. Naravno, kad se Diego Armando Maradona u nogomet otisnuo iz svoje siromašne radničke četvrti Buenos Airesa, Ville Fiorite, nije bio ni prvi ni zadnji koji je s takvom životnom pozadinom izlaz tražio kroz nogomet, ne znajući hoće li na kraju uspjeti od njega živjeti ili samo živjeti za njega. Takvih je priča, naravno, bilo i u radničkim kvartovima diljem Britanije, kod ljudi s kojima je Tully srastao i kojima se razočaran vratio u svoj lokalni pub.

Ali Nipper je najbitniji baš zato što se ne veže ni uz kojeg konkretnog igrača. On je koncept, ideal nogometa koji počiva na onim sada izgledno izgubljenim romantičarskim pobudama o istinskoj narodnoj igri i svemu što ona nosi. I on se, bez obzira što je priča pisana prije sada već 50 godina, morao nositi s izazovima slave: s glamurom, nekontroliranim egom suigrača ili naprosto posrtajima koje njegov klub doživljava. U tome su utkane i univerzalne životne vrijednosti, zbog kojih je Nipper bio istovremeno popularan i među starijim generacijama i među djecom poput mene tada. Za mene je njegova priča bila prva prava ilustracija života nogometaša koje sam tog ljeta idolizirao gledajući ih na TV-u dok su nastupali na Svjetskom prvenstvu u SAD-u.

Ironično, baš je tada nogomet ušao u fazu agresivne komercijalizacije, a ja sam se u igru zaljubio velikim dijelom i kroz ovu priču koja je i tada već djelovala kao relikt neke, tada bliže prošlosti. Kako, uostalom, Miljenko Jergović kaže u predgovoru na reizdanje iz 1994., razlog Nipperova ‘povratka’ je i taj što smo bili “u godini Svjetskog prvenstva koja, otkad je nogometa i nogometnih navijača, uvijek znači povratak najromantičnijim načelima igre”.

Doduše, taj projekt reizdanja odrađen je i pomalo traljavo, s ‘krajem’ koji to nije bio već su naprosto prekinuli izdanje u trenutku kad već odrasli Nipper vraća Blackport u prvoligaško društvo, pomalo i opterećen bremenom slave. Zadnja slika u kojoj dobiva zlosutno upozorenje o sudbini kluba iz te perspektive djeluje kao klasični cliffhanger, ali preko 25 godina kasnije taj naprasni kraj priče, barem po Slobodnoj Dalmaciji, više djeluje kao filozofski splet okolnosti, kao poticaj na razmišljanje što se dalje dogodilo i gdje je Nippera odvela životna putanja. Poput one završne scene u Sopranosima koja se isto tako naprasno prekida, tjerajući gledatelje da se i dan-danas pitaju što se zapravo dogodilo s Tonyjem.

U realnosti zapravo Nipper ima svoj pravi završetak, ispisan 1983. Ja ga ne znam, iako su ga Dražen Ivanić i Damir Bebek uspjeli nakon 20 godina donijeti natrag kod nas kada su 2014. osnovali izdavačku kuću Strip non stop i izdali potpunu seriju knjiga o Nipperu. Ivanić je bio dovoljno star da isprati i prvo izdanje 1978. i reizdanje 1994., i po svom je priznanju ostao razočaran što priča kod nas nikada nije dobila svoj kraj. On je svoju satisfakciju dobio.

A ja? Koliko god sam puta to izdanje, u tvrdim koricama, vidio u izlogu one Tiskove knjižare u zagrebačkom Importanneu pothodniku, stvari sad gledam nešto drugačije.

Autor Sopranosa David Chase onakav je kraj osmislio želeći unijeti dozu mistike u inače vrlo svjetovnu priču. Možda zvuči i pomalo previše romantizirano, možda i patetično, ali ja sam sličnu poziciju prihvatio i s Nipperovom pričom. Jer u konačnici ni nogometne priče nemaju svoje jasne završetke. Priča poput Nipperove i dalje ima i vjerojatno će ih uvijek i biti, a ova originalna je zapravo o tim nekim temeljima igre i njena značaja za društvo. To je li Nipper vratio klub ponovno u visine i je li dobio svoju životnu satisfakciju zbog koje je i krenuo u profesionalne vode manje je bitno, jer to onda čitavu priču nekako smješta u uže okvire. A oni bi je, barem u mojim očima, pomalo i negativno reducirali.

Nipper je priča o nogometu kroz umjetnost igre, kroz prkos moćnima i poštenju u svijetu koje te, ako ideš s tim vrijednostima kroz njega, ismijava i ponižava dok te istovremeno pokušavaju iskoristiti. Takav je, uostalom, nogomet danas i postao, i baš zbog toga treba djecu upoznati s oba njegova lica kroz jednu ovakvu priču. A kraj? Ma, nije slučajno da se zadnji broj zove Živio Nipper.

Pa živio. Živio i njegov i naš nogomet.