Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Živote, tombolo

Posveta Božjoj ruci i Golu stoljeća

Jedna od najnezgodnijih navika u sportskom novinarstvu je potreba za predimenzioniranjem, a ona se odlikuje u pripisivanju kojekakvih sudbonosnih i nadnaravnih predznaka utakmicama. Malo ih je svjesno da tako isisavaju dušu iz samog tog okršaja; ako je svaka druga utakmica “povijesna”, kakva je to onda uopće povijest?

No, ono što se dogodilo prije, evo, točno dan više od 33 godine na stadionu Azteca zaista je postalo udarni primjer na koji se svaki mladi novinar treba pozvati kada se potegne tema o tome kako nogomet objašnjava svijet, ali i povjesničar kada ga pitaju zbog čega je povijest učiteljica života. Taj ogled Argentine i Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. imao je sve: dugu i turbulentnu povijest dviju zemalja koje dijele tisuće kilometara oceana, ali koje su bez obzira na to neraskidivo povezane, kao i nogometnu utakmicu koja je ispričala opširnu priču kroz igru i dva gola koja su se urezala u legendu.

Prvi čin te povijesne utakmice, međutim, nije bio onaj kad su igrači iskoračili na to ogromno zdanje i kada su, prema svojim priznanjima, bili toliko nervozno fokusirani da su između 115.000 gledatelja natiskanih na tribinama u tom trenutku jedino čuli “tapkanje svojih krampona o pod”. Istina, prvi je čin također uključivao slične zvuke, ali oni su dolazi od čizama Britanaca koji su se iz brodova iskrcavali na argentinsko tlo. Prvo kao okupatori, tijekom neuspješnih invazija u sklopu Napoleonskih ratova — onih u kojima je Argentina sudjelovala zbog činjenice da je pripadala Španjolskom kolonijalnom carstvu — a onda i kao čvrsti trgovinski partner kroz čitavo 19. stoljeće.

S vremenom je populacija Britanaca u naknadno neovisnoj Argentini narasla do 40.000, što je u tom trenutku bila najveća britanska zajednica izvan područja njihovih kolonija. Britanci su održavali argentinski bankarski sistem, gradili pruge, škole, crkve i bolnice, sve kako bi se što više osjećali kao kod kuće dok su paralelno vodili tvornice i regulirali trgovinu životinjskom kožom i mesom. Ta infrastruktura je istovremeno bila rezervirana za obitelji vlasnika poduzeća smještenih na obalama estuarija Ríja de la Plate, ali je argentinsko društvo ipak dobilo nešto što su i sami mogli iskoristiti.

Naravno, to je bio nogomet.

“Maradona, u nezaboravnom trku, u najvećem trenutku svih vremena; ti kozmički zmaju, pa odakle, s kojeg planeta si se ti stvorio?”

S jednog od mnogobrojnih brodova sišao je i Škot Alexander Watson Hutton, učitelj koji je trebao oformiti jednu od britanskih škola u Buenos Airesu, ali je umjesto toga sa sobom donio vreću s ispuhanim loptama. Doduše, britanski radnici su i prije njegovog dolaska u Argentinu 1880. odigrali prvu službenu utakmicu na argentinskom tlu, kada su White Caps s 4:0 porazili Red Caps baš u lipnju 1867., ali je Hutton bio taj koji je formalno okupio nekolicinu britanskih radničkih ekipa u Argentine Association Football League, koja će se 1903. pretvoriti u Argentinski nogometni savez.

Od tog je dana započeta argentinska borba s britanskim utjecajem i u nogometu, pa tako i na nacionalnom identitetu; taj je utjecaj i dalje prisutan i vjerojatno se nikada neće sasvim otkloniti. Tako je, primjerice, od svih kultura koje primarno govore  španjolskim jezikom jedino u Argentini i dalje najprisutnija engleska terminologija, ponajviše kao dio one nogometne. Argentina je jedino mjesto gdje ćete i dalje čuti centro-forward, wing ili corner u prijenosima utakmica, a imena klubova poput River Platea, Newell’s Old Boysa ili Racinga — kluba koji je 1912. postao prvi ‘ne-britanski’ prvak — ostati će vječni svjedok toj priči.

Pod britanskim ekonomskim utjecajem Argentina se ubrzano industrijalizirala, a to se odrazilo i nogomet. El Gráfico, kultni magazin koji se možda i najviše bavio pokrivanjem tog promjenjivog lica i naličja argentinske kulture kroz nogomet, i to od samih početaka, jasno je definirao taj narativ. Prema njemu, kulturalni značaj gaúchosa, kauboja argentinskih pampasa i nacionalnog simbola, uzdrman je kada su Britanci u zemlju uvezli bodljikavu žicu. Pošto se stoka mogla mnogo jednostavnije usmjeriti na određeni prostor, njena praktična i vrlo rigidna korist učinila je gaúchose žrtvom hladne industrijske revolucije.

Takvim su vidjeli i britanski stil igranja nogometa.

On je za njih bila mehanicistička demonstracija hladnih i isplaniranih principa, po mjeri učitelja i biznismena koji su ga i donijeli u Argentinu ali u jednakoj mjeri i makijavelistički efikasan po standardima tvorničkih radnika. Profesionalizacijom argentinskog nogometa, započetom 1930-ih, tamošnji nogomet je svoju revoluciju i otpor Velikoj Britaniji vidio u instaliranju kulta pibéa — crnokosog, siromašnog dječaka iz slumova odgojenog s loptom u nogama na neravnim, improviziranim uličnim terenima kao protuteža gospodskoj djeci odgajanoj na engleskim travnjacima.

Taj se period poklopio i s periodom ekonomskog prosperiteta, kada je Argentina 1928. bila osma država svijeta po BDP-u. Bio je to dovoljan zalog da se živi boemski, lagodno, pomalo i dekadentno, a to se forsiralo i pri igranju nogometa. Estetika i vještina je bila na kudikamo većoj cijeni od tipično engleskog naglaska na fizičkom, industrijskom pristupu.

Pitanje ‘pravog’ nogometnog stila predstavljalo je sukob ovih dviju nacija i kultura. On će se intenzitetom povećavati i smanjivati kroz desetljeća, a kulminirati će upravo tog 22. lipnja 1986. u Meksiku.

Svaki rat ima svoje mitove i krajnosti, a ovaj je svoju nišu u priči dobio kada su Argentinci 1978. osvojili Svjetsko prvenstvo predvođeni Césarom Luisom Menottijem, kulerom i ljevičarski nastrojenim intelektualcem kojeg je tadašnji vojni režim prezirao kao sve što pravi argentinski domoljub ne bi trebao predstavljati. Njegov je nogomet bio lepršav, a trijumf te ekipe viđen je kao konačna, presudna bitka u rješavanju gotovo stoljetnih okova vlastite borbe sa stilom i identitetom.

I baš kao što se vječno citira njegova izjava kako se “utakmica može izgubiti, ali nikako ne i dignitet koji se zaradi igrajući dobar nogomet”, tako se i njegovog nasljednika i nemezu također definira kroz citiranje nešto drugačije filozofije.

Dolazak Carlosa Bilarda na argentinsku klupu kao Menottijeva nasljednika i čovjeka koji je izjavio da je “spektakl za kazališta” te da se “nogomet igra samo zbog pobjeđivanja” nije bio samo ustoličenje anti-fútbola, već i pravi kulturološki povratak na industrijske, pragmatične postavke koje su Argentinci već držali sretno odbačenima. Kako je Diego Maradona prepričao u svojim memoarima Touched by God: How We Won the Mexico ’86 World Cup, njihovu uvodnu utakmicu na tom turniru, onu protiv Južne Koreje, navijači su gledali “poluzatvorenih očiju” od dosade.

I onda je ždrijeb odlučio da će u četvrtfinalu ići na Engleze.

Bio je to prvi susret dviju nacija nakon krvavog Falklandskog rata, koji se na tom malenom otočju uz argentinsku obalu odvijao četiri godine prije tog prvenstva. Kao što je taj bezumni rat, koji je trajao svega 74 dana ali svejedno odnio više od 1.000 života, nastao više iz opiranja reliktima argentinskog neokolonijalnog mentaliteta nego iz ozbiljnih teritorijalnih pretenzija, tako je i sudar dviju reprezentacija u danom trenutku predstavio mogućnost da Argentina još jednom odbaci tu sjenu kolonijalnog utjecaja nad njenim nogometnim — posljedično i kulturnim — nacionalnim identitetom.

Bilardo jest stilski bio poprilično rigidan tip, ali ta razlika koja je nametnuta u odnosu na Menottija zapravo i nije bila toliko radikalna. I Menottijeve su momčadi u trenucima potrebe itekako znale pokazati svoje pragmatično naličje. Ali popularno je bilo nevoljeti Bilarda jer on je te čimbenike otvoreno prezentirao kao dio svoje filozofije, što je pokazao i uoči tog četvrtfinala. Iako je Pedro Pasculli golom donio prolaz protiv Urugvaja u osmini finala, Bilardo ga je za utakmicu protiv Engleza ostavio na klupi, zbog čega je ovaj, prema pričama, ridao kao malo dijete. Umjesto njega je u prvu momčad upao Héctor Enrique, robusni veznjak koji je pružao dodatnu sigurnost u veznom redu.

“Ne možemo igrati protiv Engleza s klasičnom špicom”, objasnio je Bilardo svoju odluku. “Oni bi ga naprosto ‘pojeli’, a čovjek više u sredini će, uostalom, dati više prostora Maradoni.”

Tu su ekipu mnogi Argentinci makar i nevoljko prihvaćali kao svoju ponajviše zato jer je Diego bio ono što su zaista smatrali predstavnikom ‘čiste’ argentinske filozofije. Sam je Maradona rekao da su Bilardove ekipe bile “jako dosadne za gledati”, ali da njemu samom “nikada nije bilo dosadno igrati u njegovu sustavu”. Naravno, jer je sustav bio uglavnom podređen njemu i njegovoj igračkoj magiji, što je Bilardo jako dobro znao, kao i to da bi u bilo kojem drugom scenariju Argentina bila osuđena na rizik koji si u potjeri za rezultatom nije mogla priuštiti. Situacija je zapravo tada bila slična kao i danas; na pripremama za to SP Argentina je svladala samo Izrael, s uvjerljivih 7:2, ali je to bila njena prva pobjeda u nizu od sedam odigranih utakmica.

I tu negdje, nakon što je tapkanje krampona zamijenilo gaženje po suhom travnjaku, prestaje priča o povijesti kao takvoj te poprima drugačiju konturu. Podjednako životnu, samo na neposredniji način.

Ono što frapira u retrospektivi je da je ta utakmica protiv Engleske zaista bila čvrsta, čak pomalo i dosadna, ali istovremeno ne i pregruba. Kao da su obje momčadi željele otkloniti misao da suptilno unose taj element rata u nogometnu utakmicu. Bila je to nogometna utakmica s predznakom dokazivanja nečeg većeg, značajnijeg; samo naizgled je priča bila isključivo o eventualnom trijumfu Bilardova makijavelizma ili nastojanju Engleza da ponove konačno onu 1966. preko leđa svojih rivala. Način na koji se utakmica riješila postao je zaključni čin fantastične priče o pibéovskoj pobjedi nakon što je Bilardo uvjerio kao naciju da je ipak trofej svjetskog prvaka jedina bitna, odnosno najvažnija stvar. Dva Maradonina gola tog užarenog meksičkog popodneva objasnili su čitavu ovu povijesnu priču kroz jedan veliki scenski nastup.

Kada je Peter Shilton, legendarni golman i kapetan zaplivao da boksa loptu ispred Maradone, napravio je fatalnu pogrešku, na tren zatvorivši oči uslijed napora kod skoka. U toj desetinki sekunde Maradona je shvatio da je zaista rezultat bitan i da do njega treba doći na koji god mogući način. Ta šaka kojom je prebacio nesretnog Shiltona za vodstvo bila je podjednako instinktivno pibéovski potez koliko i inherentno bilardovski. Bila je to prljava reakcija uličara koji doslovno u treptaju oka pronađe kreativni način kako preživjeti, jer luksuza za dublje promišljanje više nema; a kada Argentina ne dominira lepršavom igrom, onda se svaka situacija mora vidjeti tako.

Život je tombola, kako je kasnije Maradonu opjevao Manu Chao, a taj je trenutak bio najbolji primjer toga. Diego se, pričajući o toj ruci, prisjetio trenutka s početaka karijere, kada je na utakmici između Argentinosa i Véleza napravio sličnu stvar.

“Sudac mi je tada rekao da to više nikada ne pokušavam, ali siguran sam da je i on slavio taj moj gol kada ga je gledao na televiziji.”

Tombola ili lutrija mu je to i omogućila; lutrija da se uopće našao u toj situaciji i tom naizgled nemogućem skoku, a tek onda da je Shilton zažmirio na trenutak ili da se glavni sudac Ali Bin Nasser i pomoćnik Bogdan Dočev nisu smjeli konzultirati prema ondašnjim FIFA-inim pravilima. Nije slučajno ni to da je Maradona, kada mu je pred svlačionicom Terry Butcher zamjerio gol rukom, pokazao prstom na svoje kovrče. Pokušao je tada u strahu i dalje lagati da je zabio glavom, ali je zapravo pokazivao na crne kovrče koje je argentinski nogomet tražio kroz čitavu povijest i pod kojima se krio nogometni mozak koji će svijetom pronijeti slavu njihova autentičnog stila.

Život je, naravno, bio tombola i kod onog drugog gola, za koji mu je idealni pas dao upravo Enrique, igrač po Bilardovoj mjeri. Da je taj naizgled jednostavan kratki pas bio samo malo jači ili pedalj neprecizniji, Diego ga ne bi mogao primiti na način na koji ga je primio, istovremeno jurišajući na njega silinom “mladog pastuha”, kako je to opisao Peter Reid, ali isto tako spreman na okret kojim je magično u jednom potezu izbacio čak dvojicu Engleza koji su mu visili na leđima. Sve nakon toga je bila samo čista magija i slobodno kretanje gaúcha zelenim prostranstvima pampasa, lišenih granica postavljenih britanskom bodljikavom žicom.

Ako je prvi gol “Božjom rukom” bio manifestacija pibéovske ulične snalažljivosti, onda je drugi, “gol stoljeća”, bio drugi ključni dio opisa ideala argentinskog nogometnog suvereniteta kojeg je Ricardo Lorenzo Rodríguez Borocotó ispisao u El Gráficu još 1928. A onda se na taj njegov pamflet idealno nadovezao onaj podjednako kultni opis tog Maradnonina drugog gola Englezima iz grla komentatora Víctora Huga Moralesa koji je, baš kao i Borocotó — živote, tombolo — rođeni Urugvajac, ali čije je nogometno srce bilo argentinsko. I koji je tog velikog dana ispisao završnu riječ kultu pibéa.

“Maradona, u nezaboravnom trku, u najvećem trenutku svih vremena; ti kozmički zmaju, pa odakle, s kojeg planeta si se ti stvorio? Hvala ti, Bože, za nogomet, za Maradonu, za ove suze, za ovo…”

Bila je to zamjena za završnu riječ vojskovođe u najvećoj bitci argentinskog nogometa, samim tim i argentinskog identiteta općenito. Neće oni to nikad u potpunosti osvijestiti, ali tog su popodneva, kao i naknadnim trijumfom protiv Belgije i  Zapadne Njemačke tjedan dana poslije, sami sebi dali sebi odgovor da njihov identitet počiva na mješavini nametnutih krajnosti i da njihovim venama teče južnoamerički etno-kulturološki bućkuriš. Ta pobjeda nad Englezima bila je idealni trenutak da se Argentinci nauče živjeti između krajnosti, svjesni da mogu po potrebi iskoristiti pragmatične temelje koje su tako gorljivo željeli odbaciti, jer će u njima uvijek živjeti duh pibéa, gaúchosa i nogometa bez granica koji će onda pretvoriti u fatalni udarac za suparnika.

Pravu lekciju tada nisu naučili, a možda i bolje za nas neutralce da nisu: poznavajući njjh, to onda ne bi bila Argentina koja nas vječno intrigira, zemlja u kojoj je jedini prihvatljivi spektar onaj skok između nemira i strasti.

loading...