Nogometne (auto)biografije obično ostavljaju dojam dopunjenih i malo stilski popeglanih stranica na Wikipediji, u kojima zvijezde dodatno poliraju svoj ionako prošišćeni imidž. Međutim, s hit-knjigom Ja sam Zlatan Ibrahimović stvar je nešto drugačija. Čitajući je, lako se može pomisliti da je stvar u nekom trenutku stvar otišla u totalnu fikciju i postala dio scenarija Netflixove serije Mladi Wallander, u kojoj inspektor Kurt Wallander radi na nizu krimi-slučajeva vezanih baš uz Zlatanov nemirni rodni Rosengård.

Neke od tih anegdota koje se u njegovoj biografiji spominju možda zvuče i smiješno, ali kada osvijestite da su stvarne, onda i puno toga oko samog Zlatana postane samorazumljivo. Recimo, priča o tome kako je bio nemirno dijete s poremećajem koncentracije, zbog čega su ga odgovorni u školi odlučili prebaciti u odvojeni razred, kako bi dobio prostora za konkretniji i intenzivniji pristup. Problem je bio taj što je njegov otac Šefik, čitavu stvar jako krivo shvatio kada su ga pozvali na razgovor da mu objasne razlog zbog kojeg Zlatan mora dobiti taj odvojeni status. On je to shvatio praktično kao uvredu i gotovo fizički nasrnuo na ravnatelja.

Mijenjao je živote, mijenjao je društvo iz kojeg dolazi, mijenjao je i nogomet. U njemu prepoznajemo inat nekoć pogubljenog klinca, ali i strast koja ga tjera dalje

Ibrahimovićeva obiteljska pozadina poprilično je zamršena, s elementima otuđenja i prema van i prema unutra. Roditelji su se rano razveli i često se selio od stana do stana; i u samoj biografiji daje do znanja koliko je to toksično okruženje utjecalo na njega kao osobu. Priznaje da je hladnjak u očevu stanu često sadržavao samo pivo, koje je starom služilo kao gorivo za duge i samotne noći u kojima bi se obračunavao s vlastitim demonima. U pubertetu je Zlatan postao vješt u sitnim krađama, a uža specijalnost mu je bila krađa bicikala, pa je jednom maznuo bicikl i svom treneru.

Da skratimo priču koja je mnogima poznata, Zlatan priznaje da bi vrlo vjerojatno prije ili kasnije završio u zatvoru da u međuvremenu nije otkrio nogomet, a nogomet otkrio njega.

Nije on ni prvi ni zadnji nogometaš s takvom pozadinom; njih je jako puno i jako puno ih čak ima i teže i gore. Ali možda je baš to što je Zlatan u neku ruku ‘naš’ ono što tu njegovu čini prisnijom, razumljivijom; omogućuje nam ne samo da se bolje povežemo s problematikom života u takvoj sredini, nego i shvatimo koliko nogomet u pojedinim slučajevima služi kao jedini izlaz.

Sve su te priče, dakako, uvelike utjecale na oblikovanje njegova karaktera na terenu i izvan njega, a koji bi ga dovodio u različite situacije: one u kojima je katkad ispadao arogantni kreten, a ponekad heroj s potezom i coolom svojstvenima djeci ulice koja su od malih nogu bila prisiljena snalaziti se kako god znaju i umiju.

No, činjenica da Zlatan i s 40 pruža dojmljive partije i pomiče vlastite granice nešto je zbog čega mu svakako morate skinuti kapu.

U njemu nema one gotovo patološki perfekcionističke crte kao kod, primjerice, Cristiana Ronalda, još jednog iz plejade onih kojima je nogomet potpuno promijenio, ako ne i spasio život. U njegovoj je igri prisutna drugačija iskra kreacije od genijalne vizije Lionela Messija. On je zapravo igrač za sebe, zvijezda koja sve u životu duguje nogometu u kojem je našao prostor da ispolji svoju osobnost i genijalnost.

Time je mijenjao živote, mijenjao je društvo iz kojeg dolazi, mijenjao je i nogomet. U njemu prepoznajemo inat nekoć pogubljenog klinca, ali i strast koja ga tjera dalje, izdvajajući ga pritom od ostatka nogometnog svijeta u kojem se stalno traži doza uniformiranosti, a on na nju ne pristaje.

Zlatan je poseban i uvijek je bio. Bio je privilegij gledati ga i svjedočiti njegovim eskapadama i još uvijek je tako.