Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Zlatni brendovi, lutke na koncu

O Šukeru, Modriću i povijesnom “ne” koje se nikad nije dogodilo

Pričati priču o hrvatskim uspjesima prečesto je priča o ezoteriji, o uspijevanju unatoč svim preprekama i o teško objašnjivom fenomenu proizvodnje izvanserijskih talenata. Kad država s toliko malom populacijom u 20 godina dvaput dođe do podija na najvećem natjecanju u najmasovnijem sportu na svijetu, onda to svakako predstavlja zalog za znanstvena istraživanja.

Uz taj kolektivni uspjeh teško je objašnjivo i to da smo svijetu uz ta dva uspjeha dali jednu Zlatnu kopačku i jednu Zlatnu loptu Svjetskog prvenstva, igrače koji su se prometnuli u idole nacije i ljude koji učine ponosnima posjetitelje dalekih zemalja. Znate, ono kad dođete negdje na kraj svijeta pa im pokušate objasniti odakle ste i onda krenete s najočitijim “more, otoci, hrana” i sve što dobivate su blijedi pogledi, ali spomenite im “Boban, Prosinečki, Šuker” — odnosno po novom “Subašić, Rakitić, Modrić” — i sve odjednom sjeda na svoje mjesto.

I utoliko ima istine u onoj maksimi Franje Tuđmana o “sportašima kao najboljim ambasadorima”, makar je ista postala tek samoispunjujuće proročanstvo. Sportaši su postali naš najbolji izvozni proizvod u punom smislu riječi, pogotovo dok se prerano prodaju u inozemstvo uz sumnjive tokove novca; oni su naše sredstvo raspoznavanja i sredstvo kojim se kupuje naklonost u stranoj situaciji, od blagog smiješka do runde piva.

Ali priča o njima je i priča o hrvatskoj idolatriji: njenim nuspojavama i mekanim temeljima. Priča o dvojici najprominentnijih ličnosti tih najvećih uspjeha dovoljno govori o tome koliko smo spremni praštati i prihvaćati samo dok od toga imamo neke koristi. Materijalne teško, osim onih koji će napuniti pokoji datum u apartmanu više uslijed euforičnog stavljanja Hrvatske na mapu ljudima koji su za nju saznali preko Modrića i društva. Nekakve duhovne možda već da, ali tu i leži problem.

Prije 20 godina, u vremenu slične euforije, nije bilo traženijeg komada tkanine od onog s kvadratićima, preko čijih je leđa stajao veliki modri broj 9 i natpis “Šuker” iznad njega. Čovjek je to koji je bio sposoban i najteže situacije pretovoriti u golove, čak i ako nije — što mu je zamjerao čak i barba Frane Matošić  — znao igrati s obje noge. Bilo je više nego očito kako je u pitanju neponovljiv golgeter i osoba koja je na neki način materijalizirala tu nedorečenost i nesavršenost hrvatskog sporta. Onaj koji je zabijao iako je imao niz vanjskih, ali i unutarnjih prepreka pred sobom.

I to Svjetsko prvenstvo i taj naš brončani trijumf 1998. bila je samo točka na ‘i’ njegova statusa. Njegova titula najboljeg strijelca bila je bez konkurencije, a Srebrna lopta, pričalo se, bila je tu samo da bi Ronaldo dobio, eto, i svoje priznanje. Nije mu za zamjeriti, znalo se tada da je Šuker onaj koji je stvarno najbolji.

Ako je Šuker propustio prigodu reći povijesno “ne”, Modrić još uvijek ima šansu. Sada mu je ona veća nego ikada

Njegov je status bio nedodirljiv; imali ste dojam da se taj čovjek kandidirao na predsjedničkim izborima održanim nedugo kasnije, da bi uvjerljivo pomeo protukandidate i da bi bio kadar stolovati i donositi odluke samo nogom. Tom jednom, ali zlatnom nogom.

No, čak i bogovi mogu pasti na tjeme. Godine su prolazile, a ljudi su spremni vjerovati u čuda samo dok im se daje materijala da ih vide ili barem jasno zamišljaju. Kraj nogometne karijere za mnoge je prekretnica, a za Davora Šukera je on značio prvi korak u mulj. Nakon par marketinških izleta s kojima nije uspio u onome što pokušava čitav život — brendiranjem samog sebe — odlučio je kako i nije neophodno da ta Zlatna kopačka sjaji istim sjajem. Odlučio je biti u fokusu i dalje tako što je postao marioneta onih koji su istresli sav taj mulj u hrvatski nogomet. Ne znam je li on zaista vjerovao da će mu to pomoći očuvati imidž, a da će njegov čuveni stav s palcem podignutim prema gore baciti novo svjetlo na njegov brend, ali pretvaranjem tog palca u figu naučio je što to znači kada, kako kaže TBF-ov stih, “i najveće face u par dana budu štrace”.

U zemlji poslušnika i instantnog, nerijetko slijepog idolopoklonstva, krnji sustav i od najvećih idola stvori — poklonike.

Dvadeset godina kasnije i priča se zaokružila. Danas je najprodavaniji komad tekstila onaj na čijim leđima je desetka Luke Modrića, osvajača Zlatne lopte i, slobodno možemo kazat, najboljeg nogometaša u povijesti države. Njegovi maniri suptilnog genija naizgled nemaju neku očiglednu manu, već je sredstvo prijepora sama njegova karijera. Modrić je sada idol, ali i čovjek čija je sama pojava epicentar podjele i sve ove bizarne realnosti koje živimo. Kada je karavana prošla i kad sa scene nestanu svi oni koji su trebali brze poduke iz lekcije što Modrić zapravo igra i zbog čega ”onaj ludi” u obrani izgleda kao da je ispao iz kakvog romana J.R.R.-a Tolkiena, tada spuštanjem prašine na njoj ostanu ona ista dva rova koja se gađaju već godinama.

Za one iz prvog tabora Luka Modrić nije samo izvanserijski nogometaš, već i idol nacije u punom smislu; čovjek koji je uspio svim nedaćama usprkos, a među kojima je i potreba da potpiše ‘pakt s vragom’ jer je, eto, to bio jedini način da svoj talent pretoči u radost nacije. Nije imao izbora, kažu, on je jednostavno bio siromašni dječak koji se morao na sve načine snaći da iskoristi svoj bogomdani talent. Pa makar to uključivalo i radnje u kojima kao profesionalni nogometaš sudjeluje u nečemu za što bi čovjek pri minimumu zdrave pameti mogao odmah pomisliti da i nije baš najčistije. Ironično, svi vide problem i upiru u njega prstom, ali istovremeno ne traže način da se s njim uhvate u koštac, već i sami zapravo izrone iz tog mulja samo kako bi dali ruku onome koji po njemu i dalje uspijeva hodati. Oni iz drugog tabora nerijetko odlaze u krajnost, ali isto tako i ukazuju na činjenicu da je on sjajan nogometaš.

Jer prvo i osnovno, Luka i njegovi zastupnici su imali izbor, čak i ako mu je tada karijera mogla doći pod znak upitnika; to situaciju samo čini još gorom. Imali su izbor odšetati i prihvatiti teži put, naći put u mraku sami, ali čistog obraza. Znam, od čistog obraza se ovdje ne živi, reći ćete mi. Treba prihvatiti pravila igre, kakva god ona bila, kako bi došli do onog što ste tobože zaslužili. I po tome bi Luka trebao biti jedan od nas, jer se svi mi borimo na sve načine kako bi preživjeli u ovom mraku.

Međutim, Modrić i Šuker nisu iskoristili taj status idola da se odmetnu i na svojim leđima krenu graditi neko bolje društvo. Ono u kojem djeca poput onih koja su i sami bili imaju pravo okrupnjeti svoj uspjeh radom, a da pritom ne moraju potpisati ugovore s vragovima ili prodati svoj svjetski ugled da bi na kraju postali marionete tih istih vragova. Teško je povjerovati da se na bilo koji način može srozati razina dostignuća koje je Modrić postigao, a još je teže pomisliti da bi on mogao biti na bilo koji način izopćen iz nogometnog kružoka ili društva u cjelini. Samo jedan njegov potez i jedan njegov podignuti glas mogao bi biti dovoljan da ispravi prvotnu grešku i tom istom olovkom iskriža sva imena koja su od njega, takvog talenta, napravili lutku na koncu.

Dapače, cementiranjem svog statusa i stavljanjem zlatne fasade na svoj kult ličnosti Luka još uvijek ima priliku ukazati na to da društvo ne mora biti izgrađeno tako da uspijevaju tek oni koji najbolje znaju plivati kroz mulj. Ako je Šuker propustio prigodu reći povijesno “ne”, Modrić još uvijek ima šansu. Sada mu je ona veća nego ikad, a oni koji će reći da je on “samo nogometaš” trebaju baciti pogled na zapise s onih farsičnih suđenja da vide što bivanje “samo nogometašem” znači u državi u kojoj i najveće face za par dana mogu postati štrace.

Stvar je samo što mogu i moraju napraviti u tih par dana dok su ono prvo.