Nogomet narodu

2008: Vatreno ludilo

Hrvatska nikad nije bila tako cool i seksi. Završilo je scenom iz horora

Bila je sparna ljetna noć u Beču, a travnjak Ernst-Happel-Stadiona izgledao je kao poprište stravične prometne nesreće. Razasuta posvuda, ležala su tijela momaka u plavom — neki potrbuške, neki na koljenima, neki dlanovima pokrivajući lice; jedni su jecali i ridali, drugi samo tupo buljili preda se.

Bio je to definitivni kraj, iako je sve bilo gotovo i prije nego što je prva lopta krenula s bijele točke. Raspucavanje je prošlo u polusnu i Hrvatska je u njemu izgledala kao da puca uzbrdo, krvareći ranjena i samo čekajući završni coup de grâce; probudivši se kad je bilo gotovo i suočivši se sa stvarnošću, nije mogla ustati.

Čudno je to; osim davne dvostoljetne okupacije, Turčin je Hrvatima ostavio tolike izraze za koje ne znaju kome za njih imaju zahvaliti, ali tek su te noći otkrili dvije najstrašnije riječi u turskom jeziku. Dakako, ime i prezime onog lika koji ih je bacio u sav taj šok i katatoniju, natjeravši i one pred tv-ekranima da se sklupčaju u fetalni položaj i pokriju dekicom kao što to obično rade svi koji su upravo bili vidjeli nešto stvarno jezivo. Onog lika kojeg je spomenuo i Slaven Bilić malo kasnije te večeri, nakon što je blijed kao krpa i obliven hladnim znojem prokomentirao ispadanje na javnoj televiziji, a onda uz nekontrolirani osmijeh — čini mi se da jest, ne bih se više mogao zakleti u to — dodao:

“Ali kako ga je frajer stavio…”

Scena je to koju ste vidjeli u gotovo svakom hororu s čudovištima. Kamera frontalno snima junakovo ozareno lice, a iza njega se polako počinje dizati nova mračna sjena

Svaki kraj ima svoj početak, a da bi nešto novo počelo, najprije ono staro mora završiti. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, granica između starog i novog je ljeto 2006., kad je Bilić na klupi zamijenio Zlatka Kranjčara poslije ispadanja sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj.

Hrvatska je dotad preživljavala na ostacima ostataka slave iz 1998. Premda su se do te 2006. umirovili već praktično svi bitni brončani Vatreni, još uvijek je vladajuća dogma bila onaj 3-5-2 Ćire Blaževića koji je bio revolucionaran davne 1982. u Dinamu — kada je jednu od ključnih igračkih uloga u njemu imao budući izbornik Cico — a na SP-u 1998. čudesno funkcionalan, ponajviše zahvaljujući obilju individualne kvalitete i karaktera u toj momčadi.

No, u godinama koje su uslijedile presušio je bazen playmakerskog talenta — nije bilo novog Zvone Bobana, Robija Prosinečkog ili Aljoše Asanovića; nije bilo niti klasnih napadača kakvi su bili Davor Šuker i Alen Bokšić; nije, doduše, bilo ni tako moćnih bočnih bombardera poput Marija Stanića i Roberta Jarnija, a ni prekaljenih stopera poput Bilića i Igora Štimca. Izbor je postao daleko siromašniji, ali ono što je možda još više kočilo napredak bilo je očajničko pridržavanje za uže ‘tradicije’, kao da je sustav igre jednako toliko dio hrvatskog nogometnog identiteta koliko i dresovi s kvadratićima.

Godinama su trajale medijske rasprave oko toga treba li hrvatski nogomet odustati od svoje dogme i modernizirati se. Jedni su agresivno agitirali za to, drugi prodavali besmislenu teoriju kako sustav s četvoricom u zadnjoj liniji nije ‘prirođen’ našim igračima, iako su dotad već svi u svojim klubovima igrali tako — barem oni koji su kruh zarađivali vani, jer u HNL-u je 3-5-2/5-3-2 još uvijek vladao. Otto Barić kao izbornik nije bio toliko rigidan i pokušao je povesti tranziciju. Nakon što je u kvalifikacijama i on igrao s trojicom, na Euru 2004. je postavio momčad s četvoricom u zadnjoj liniji i u skupini uzeo po bod Švicarskoj i Francuskoj, ali njegova je momčad bila siromašna kvalitetom, pa je takva bila i igra, što su neki uzeli kao dokaz da ta ‘novotarija’ nije za nas.

Cico nije htio ni čuti za nju. Njegov je izbor od početka bila formacija 3-4-1-2, s onom ‘jedinicom’ u svom sinu Niki, najtalentiranijoj ‘desetki’ još od izvornih Vatrenih. Problem je bio samo u tome što je na nejaka leđa mladog — tada Hajdukova — asa pao gotovo sav teret kreacije, što je završilo debaklom u Njemačkoj: spora, predvidiva i dekadentna Hrvatska, u kojoj su Kranjčaru mlađem u veznom redu leđa čuvali Igor Tudor i Niko Kovač, nije uspjela dobiti ni Japan ni Australiju, a Cico se do zadnjeg trena grčevito držao onoga što je najbolje znao i kasnije nije pokazao ni mrvicu samokritike.

Njegov nasljednik jednim je potezom presjekao svu raspravu.

Već u prvom svom, ‘pokaznom’ nastupu u izborničkoj ulozi — prijateljskom susretu protiv svježe okrunjenih svjetskih prvaka Talijana — odlučio se za obranu s četvoricom i više se nije osvrtao. Domaćin je u Livornu, doduše, igrao u B sastavu, ali hrvatska je javnost u čudu gledala kako Bilić Boys u tom ‘novom’ sustavu dominiraju i već na poluvremenu vode 2-0 golovima Eduarda — koji SP-a 2006. nije ni vidio — i Luke Modrića, koji je dotad iza sebe imao dva epizodna nastupa s klupe u natjecateljskim utakmicama. Od tada će redovito igrati punih 90 i do danas ispratiti u mirovinu čitavu onu momčad s kojom je počeo, a i mnoge od onih koji su joj se putem pridružili. U neku ruku, Hrvatska je tada postala ono što će biti idućih desetljeće i pol: Modrićeva momčad.

Jedan naoko nevažni detalj s te utakmice simbolički je označio dolazak na scenu ‘nove’ Hrvatske. Uvodeći ga u igru na početku drugog poluvremena, Bilić je 20-godišnjeg debitanta Vedrana Ćorluku, koji je prethodno bio stup njegove obrane dok je vodio U21 selekciju, pozdravio onako kako se pozdravljamo danas, u doba pandemije: umjesto rukovanja, udarili su se šakama. Čarli je letio terenom i impresionirao, a ta sitnica u govoru tijela naprosto je vrištala kako je nakon desetljeća i pol stare škole napokon došlo novo vrijeme i s njim novi, mlađi i manje konvencionalni ljudi. To što se radilo o bivšim brončanim Vatrenima je, naravno, samo pojačalo nadu.

U iduće dvije godine Slaven je procvjetao u trenersku rock zvijezdu, a Hrvatska, usprkos tome što kvalifikacije nisu uvijek išle glatko i po planu, stekla status svačijeg dark horsea na Euru 2008. Epizoda koju je na tom putu nemoguće izbjeći je ona Wally With a Brolly utakmica na Wembleyju — utakmica koja je, usprkos tome što je za Hrvatsku rezultatski bila savršeno nebitna, stekla mitski status i postala u neku ruku naša “najveća pobjeda”. Bilo je nevjerojatno frajerski, kulerski i mangupski razbiti Engleze u njihovu hramu, u utakmici koju nisu smjeli izgubiti; praktično preusmjeriti njihovu nogometnu povijest, održati im bukvicu koju će zapamtiti i oni, ali i ostatak Europe.

Osokoljeni Bilić, izbornik s tetovažama i naušnicom koji je Njemačku uspoređivao s Rammsteinom, uoči prvenstva je s bendom snimio Vatreno ludilo, a izbornik Dena odgovorio sa svojim “ubićemo razbićemo”. Žalilo se zbog strašne ozljede koju je pretrpio Eduardo, koji je bio u sjajnoj formi i tko zna što bi bilo da je mogao na Euro, ali nikad prije — a, ispostavit će se, ni kasnije — hrvatska nogometna reprezentacija nije odlazila na turnir s toliko širokom narodnom podrškom, niti je ikad prije ili kasnije bila toliko cool i seksi.

Danas znamo koliko smo naivni bili — i što se tiče domaće nogometne močvare, i one društveno-političke, pa na kraju i globalno-ekonomske. Dok se u pozadini pomaljala tamna sjena, mi je nismo vidjeli u svom “onde potok, ovde cvet” optimizmu. Činilo nam se da u godinama koje dolaze može biti samo bolje. Sve je bilo spremno za hrvatsko nogometno ljeto ljubavi.

Nedostajala je samo još velika tragedija da zaokruži priču.

Bilić je u svom sustavu našao mjesta ne za jednog, nego za dvojicu playmakera. Centralnom Modriću s lijeve je strane sekundirao Kranjčar, čiju je, hm, nesklonost igranju obrane pokrivao Joe Šimunić iza njega. Međutim, Bilić je Šimunića trebao i želio u srcu obrane uz Roberta Kovača, a na lijevom beku neusporedivo ofenzivnijeg Danijela Pranjića, pa je ta lijeva strana u defenzivi postala slaba točka — znatno slabije balansirana od desne, na kojoj su ordinirali Ćorluka i Darijo Srna.

Ključnu je ulogu, međutim, dobio veteran Niko Kovač.

“Od njega sam tražio samo jednu stvar”, rekao je Bilić četiri godine kasnije, raspredajući o tome koliko je Hrvatska izgubila njegovim povlačenjem u mirovinu. “Da uvijek bude iza lopte, bez obzira na to bila ona pred vlastitim ili pred suparničkim šesnaestercem. A on je to shvatio stvarno doslovno.” Realno, od takvog Kovača — za kojeg se često činilo da čitavu defenzivnu ravnotežu momčadi drži u svojim nogama — pa sve do 2018., kad je Marcelo Brozović ‘izučio’ za pravog defenzivnog veznog, Hrvatska je imala kronični problem u sredini.

Nije pošteno da je tako, ali Hrvatima će prva asocijacija na prvenstvo u Austriji i Švicarskoj uvijek biti Turska i onaj njen demon. Pričamo zapravo o dvije-tri minute igre — penala se malo tko pravo sjeća, kao ni svega onoga što se dogodilo prije toga, uključujući utakmice u skupini. Ne može se reći da su ih baš ubili-razbili, ali Vatreni su Austrijancima, Nijemcima i Poljacima uzeli svih devet bodova.

Protiv domaćina je Modrić zabio s bijele točke već u četvrtoj minuti susreta; do kraja su domaćini, za koje je zaigrao i tad već gotovo 39-godišnji Ivica Vastić, bili bolja momčad, ali ostalo je 0-1. Bilić je imao tanku klupu, ali je nakon te utakmice donio važnu odluku: Kranjčara je s krila premjestio na poziciju drugog napača ili polušpice uz Ivicu Olića, što je značilo da iz prvog sastava ispada Mladen Petrić; zauzvrat je šansu dobio drugi ‘Švicarac’ — jedva 20-godišnjem Ivanu Rakitiću je to bio prvi start za Hrvatsku, i to odmah protiv Njemačke.

I tu su Bilić Boysi zasjali, prikazavši taj seksi nogomet, razmontiravši Die Mannschaft Joachima Löwa. Nadigrani Nijemci uspjeli su tek smanjiti na 2-1. Takva Hrvatska kakva je bila protiv Njemačke, vidjelo se to golim okom, mogla je do samog finala. Nakon što je protiv Poljaka odmorio čitavih prvih 11 i svejedno ih dobio, Bilić je za četvrtfinale protiv Turske postavio sastav identičan onome protiv Njemačke. Oni su imali Fatiha Terima, strašnog vojskovođu samouvjerenog i autoritativnog poput svojih predaka koji su opsjedali bečke zidine, ali Hrvatska je bila ogromni favorit. Pobjeda je bila njena, trebalo ju je samo uzeti.

Dalje znate: nakon 119 minuta kobeljanja, natezanja, povuci-potegni-iščupati ne mogaše tijekom kojih Turci nisu imali jednu šansu, adut s klupe Ivan Klasnić konačno je nekako ugurao loptu u mrežu, a gromoglasni uzdah olakšanja više nego oduševljenja čuo se od Pratera pa sve do Jadrana i milijarde imaginarnih konfeta poletjelo je u zrak. Poletjeli su Vatreni jedan drugome u zagrljaj, poletio je s njima i Slaven i drugi članovi stožera, poletjeli su navijači na tribinama i oni pred televizorima, pa čak i oni koji nisu ‘baš’ navijalli.

A onda, iako je već bilo kasno u noći, umjesto zvijezda zablistale su suze.

Scena je to koju ste vidjeli u gotovo svakom hororu s čudovištima. Nakon duge i iscrpljujuće borbe junak konačno jednim odlučnim potezom zada presudni udarac nemani, a ona se uz zaglušujuću buku i oblak prašine stropošta na zemlju i ostane nepomično ležati. I kad mu junak okrene leđa, baš kad kamera frontalno snima njegovo izmoreno i oznojeno, ali ozareno lice, iza njega se polako počinje dizati nova mračna sjena.

Nije taj turski Baš-Čelik, taj drekavac iz neke daleke anatolske pećine, još bio mrtav. Neki su još skakali i vikali “tooo!”; neki su već plakali, ali od sreće; neki su trebali zadržati loptu i dobiti žuti karton, neki su je trebali ispucati u tri pičke materine, samo da prođu onih 120+3 minute; neki su uvijek bili iza lopte, osim baš točno tada kad su ondje najviše trebali biti. Točno tada kad je lopta odnekud pala na rub šesnaesterca kao da ju je onamo netko s neba spustio na nogu njemu, demonu.

Bila je sparna ljetna noć u Beču kad su Hrvati vidjeli nešto stvarno jezivo i spoznali dvije najstrašnije riječi u turskom jeziku, riječi koje lede krv i u najvatrenijim žilama.

Semih. Şentürk.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.