Nogomet narodu

2012: Bi mogo da mogu

Bilić je za oproštaj htio osvojiti Euro. Nije uspio, ali nije ni otišao kao luzer

Godine su prošle pune muka i ostavile traga na Slavenovu licu. Vidno stariji i namrgođeniji, još hoda pomalo neobično, stavljajući svu težinu na jednu nogu pri svakom drugom koraku. U siječnju je imao operaciju kuka, liječnici su ga pokušali riješiti bolova koje je vukao još od igračkih dana i ozljede zbog koje je bio primoran prijevremeno prekinuti karijeru.

No, i dalje je nepobitno cool i s prirodnom karizmom kakvu ne možete fejkati, kao ni sakriti sve i da se trudite. Pali cigaretu i zatim zausti da bi nešto rekao, ali se, tako barem izgleda, u posljednji čas predomisli, pogleda negdje u daljinu, povuče dim i onda konačno kaže: “Nisam… Nisam želio otići kao luzer. Stvarno se ponosim odlukom da nisam odustao nakon prvog, drugog ili petog puta kad smo doživjeli neki neuspjeh i kad su govorili da bih trebao otići. Znaš, moja mater ovo gleda. I moja dica. Susjedi, vršnjaci u školi i skoro svi koje znaju osjećaju se pozvanima komentirati odluke koje ja moram donositi.”

Sjedimo na jednoj zagrebačkoj terasi i radimo intervju koji dan prije nego što će objaviti svoj popis za Euro 2012; Bilić je već objavio da nakon turnira odlazi i preuzima moskovski Lokomotiv — ime kluba zvučalo je razočaravajuće u usporedbi s onime što se nudilo nagađalo ranijih godina, osobito uoči, pa i nakon prethodnog Eura, ali u međuvremenu su se stvari drastično izokrenule.

Ne samo za Bilića.

Bilić je, da ne bilo zabune, u svakom intervjuu koji je dao ponovio: idemo osvojiti Euro. “To nije prognoza, nego stav”, dodao je

Valjda još u trenutku dok je ona lopta Semiha Şentürka letjela prema mreži Stipe Pletikose počele su zakulisne igre i spekulacije oko njegove smjene. Tijekom idućih godina mnogi su domaći mediji koristili svaku priliku da u svojim stručno dubioznim, ali zato otvoreno pakosnim analizama zatraže njegovu ‘glavu’. Osobito nakon neuspjeha da se s momčadi plasira na Svjetsko prvenstvo 2010. Mnogi se toga danas neće sjećati, ali potkraj kvalifikacijskog ciklusa za Euro 2012. činilo se da je jedini prijepor oko njega u javnosti onaj oko datuma kad je već trebao biti bivši; četiri prethodne godine stalno je bio na zubu medija.

Razapinjali su ga zbog koječega — od onog nekontroliranog slavlja u posljednjim minutama produžetka s Turskom 2008., pa do jedne od najsramnijih kampanja iz maksimirske radionice, podržane lojalnim novinarima, koja mu je pokušala imputirati da je rasist jer nije pozivao Sammira u reprezentaciju. Istu onu za koju je već igrao Eduardo, nogometaš kojem je sam Bilić posvetio pobjedu nad Austrijom na Euru koji je hrvatski Brazilac morao propustiti zbog stravične ozljede.

Sve ono zbog čega je ranije bio simpatičan javnosti — njegova elokvencija, glazbeni i modni ukus, sviranje gitare, činjenica da se nije libio pokazati emocije — sad mu je uzimano za manu i nerijetko ismijavano, a Bilićeva javna persona se posljedično dramatično promijenila i sad se od onog poletnog mladog trenera pretvorio u mrguda koji se silno trudio susprezati, protivno vlastitom karakteru.

Međutim, kažem, stvari se u te četiri godine između europskih prvenstava nisu izokrenule samo za Bilića. Pa ni samo za reprezentaciju, koja je ostala bez svog kapetana Nike Kovača (i njegova brata Roberta, također) — igrača za kojeg je tek nakon njegova umirovljenja postalo jasno koliku je ogromnu važnost imao za Hrvatsku.

“Bilo je dana kad sam se osjećao kao da sam na suđenju zbog ubojstva šestoro ljudi”, govorio je novi kapetan Darijo Srna. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza i recesija koja je u Hrvatskoj prešla u depresiju; u međuvremenu su postajali jasniji obrisi korupcije — kako u politici, tako i u nogometu — i počelo se sve redovitije pričati o mafiji, močvari i agoniji u kojoj je grcala domaća liga. Malodušje, cinizam i pesimizam uzeli su maha na gotovo svim razinama, a nogometna reprezentacija — kao, u neku ruku, najistaknutiji predstavnik nacije na međunarodnoj sceni — nije uspijevala ponuditi makar simbolično svjetlo na kraju tunela.

Nije, naravno, Bilić bio svetac — nije niti mogao biti, morao je barem donekle surađivati ako je želio opstati u močvari — a niti taktički genij. U nekoliko navrata je grubo griješio i Hrvatska je nerijetko izgledala vrlo loše, ali ako postoji jedna stvar iz njegova mandata koju mu ne možete dovesti u pitanje, onda je to da je uvijek stao iza svojih igrača. I kad su ih prozivali za loše nastupe, kao i za navodni “manjak domoljublja”, on se postavljao kao njihov gromobran, dopuštajući da radije blate njega nego njih.

Zato su ga voljeli i željeli da ostane. Zato ih je mogao još jednom mobilizirati za poglavlje koje će, znali su to unaprijed i oni i svi drugi, biti njegovo završno na klupi. Vidjelo se to odmah u doigravanju za Euro 2012, koje je Hrvatskoj donijelo suparnika odgovornog za najveću traumu u njenoj nogometnoj povijesti i Bilićevoj izborničkoj karijeri. Slaven je šokirao kompletnu domaću javnost kad je za ogled na raspamećenim Turcima krcatoj Türk Telekom Areni postavio svog lieblinga Vedrana Ćorluku na lijevog beka; ubrzo je još više šokirao suparničkog izbornika Guusa Hiddinka neumornim presingom i munjevitom tranzicijom. Domaći su imali debelo preko 70 posto posjeda lopte, ali Hrvatska ih je potpuno masakrirala i nakon gostujućih 0-3 uzvrat je bio samo formalnost.

Ako to i nije zbilo redove u javnosti pred sam turnir, jest u momčadi. Iz izjava koje su upućivali kapetan Srna i neki drugi igrači dalo se iščitati kako smatraju da ih je javnost iznevjerila i uskratila im podršku onda kad im je ona najviše trebala, ali to ih je međusobno zbližilo, fokusiralo, možda i lišilo dijela pritiska koji dolazi s velikim očekivanjima.

Bilić je nakon toga istupio i nedvosmisleno rekao: idemo osvojiti Euro.

I da, smijali su se i tome. Skupina u Poljskoj nudila je Španjolsku i Italiju — dvije velesile koje će, pokazat će se, doći do samog finala — te Irsku, momčad čiji stil igre Hrvatskoj nikako nije odgovarao.

Vatreni su imali nekoliko očitih slabih točaka: spora obrana nije više ispred sebe imala Kovača, nego Ognjena Vukojevića ili Tomislava Dujmovića, morala je stajati dosta duboko, a Luka Modrić igrati još povučenije nego ranije i dolaziti u njeno krilo po loptu; na bekovima su bili Domagoj Vida i Ivan Strinić, od kojih se ofenzivno nije moglo bogznašto očekivati, a niti ostatak momčadi nije nudio previše optimizma — Ivan Rakitić i Ivan Perišić nisu još bili ni blizu onoga što će kasnije postati, Niko Kranjčar i Eduardo to više nisu bili, Mario Mandžukić je još bio onaj Wolfsburgov luđak za kojeg je Felix Magath rekao da ga “nijedan trener ne može obuzdati” i stavio ga na transfer listu, a Nikica Jelavić svojim se stilom igre nije uklapao u momčad i dotad je u 19 nastupa zabio samo dvaput, Kataru i Slovačkoj.

No, Bilić je, da ne bilo zabune, u svakom intervjuu ponovio: idemo osvojiti Euro. “To nije prognoza, nego stav”, dodao je. Zaista je vjerovao da on — da Hrvatska — to može.

Počelo je vatrometom. Protiv Irske Giovannija Trapattonija Hrvatska je istrčala u agresivnoj i asimetičnoj varijaciji svog 4-4-2; na desnom krilu zaigrao je Rakitić koji se uvlačio u sredinu, ostavivši prostor za Srnu, vraćenog na beka, da prodire i centrira uz aut liniju. Mandžukić dvaput i Jelavić jednom zabili su za pobjedu 3-1.

Protiv Italije je prvo poluvrijeme, odigrano u istom sastavu, bilo prava muka. Momčad Cesarea Prandellija zaigrala je s trojicom u obrani i Andreom Pirlom kao povučenim playmakerom kojeg su štitili Thiago Motta i Claudio Marcisio; Bilićeva ideja bila je povjeriti Mandžukiću zadatak da se vraća i blokira Pirla, dok su Rakitić i Perišić trebali talijanskom dirigentu pokrivati opcije dodavanja na bok. Međutim, ludi Mandžo je svoje odrađivao tek nekih uvodnih 10-15 minuta, nakon čega je Pirlo imao puno više prostora za stvarati nered kroz sredinu. Samo sreća i Pletikosa spasili su Hrvatsku od zaostatka većeg od 1-0.

Na poluvremenu je Bilić, međutim, promijenio sve bez da je na prvi pogled promijenio išta.

Primijetili su to svi komentatori i analitičari i pohvalili ga zbog toga — svi osim HRT-ovih Drage Ćosića i Igora Štimca. Oportunist koji je, nakon neuspjelog pokušaja osvajanja nogometnog saveza, potpisao pakt koji će ga nakon Eura promovirati u izbornika, koristio je svoje prilike da iz pozicije stručnog suradnika nacionalne televizije secira odluke bivšeg partnera u vatrenoj obrani te je prethodnih 45 minuta papagajski ponavljao svoje dvije omiljene frazetine — znate koje, one da “ne stojimo dovoljno blizu suparničkih igrača” i da nam treba “kvalitetan okomiti pas”.

Jedan jedini put na tom turniru, ako ne i u cijelom izborničkom mandatu, Bilić će izgubiti živce kad ga Ćosić na kraju utakmice u studiju upita: “Slavene, možete li nam sad otkriti što ste promijenili na poluvremenu da je Hrvatska izgledala toliko bolje?”. Vidno ozlijeđen, odgovorit će: “Pa prebacili smo formaciju iz 4-4-2 u 4-2-3-1. Imate stručnog komentatora, ne znam kako to nije primijetio i objasnio gledateljima.”

I da — bez da mijenja ikoga, pomaknuo je Rakitića u liniju s Vukojevićem, a Modrića na ‘desetku’, gdje je posve zatvorio Pirla, dok je Mandžukić otišao (polu)desno. Koliko je Italija bila bolja u prvom, toliko je Hrvatska dominirala u drugom dijelu; Mandžo je izjednačio i pobjednički pogodak visio je u zraku do samog kraja, što je bilo pravo čudo i vraćanje iz mrtvih u odnosu na prvo poluvrijeme. No, ta je prilika propuštena i ostala je samo ona protiv Španjolske, uvjerljivo najjače momčadi na turniru protiv koje nitko nije imao rješenja. Uoči utakmice odluke momčadi su imale po četiri boda, Italija ih je imala dva, a ništa što mogu napisati neće vam dočarati razliku u kvaliteti kao početni sastavi.

Hrvatska (4-2-3-1): Pletikosa – Vida, Ćorluka, Schildenfeld, Strinić – Vukojević, Rakitić – Srna, Modrić, Pranjić – Mandžukić.

Španjolska (4-3-3): Casillas – Arbeloa, Piqué, Ramos, Alba – Busquets, Xavi, Xabi Alonso – Silva, Torres, Iniesta.

I što? Španjolska Vicentea del Bosquea je, naravno, dominirala u posjedu i u udarcima na gol, ali Hrvatska je, bome, odolijevala, fanatično se branila i brzo izlazila u tranziciju. Nije joj dosuđen jedan ili možda čak dva penala koji su mogli biti dosuđeni, a Iker Casillas Rakitiću je skinuo potpunog ‘mrtvaca’ na predivnu Modrićevu asistenciju. Bilić se do kraja potpuno otvorio tražeći pobjedu protiv jedne od — pa nemojte reći da je ovo pretjerano — najboljih reprezentativnih momčadi ikad, ubacivši istovremeno Perišića i Jelavića umjesto Vide i Danijela Pranjića, a onda još i Eduarda umjesto Vukojevića i tek u 88. minuti je adut sa španjolske klupe Jesús Navas presudio susret.

Bio je to, po svemu viđenom, možda i najjači nastup u cjelokupnom Bilićevu mandatu. Ali nije bio dovoljan.

Poslije utakmice, nije bilo priče o izlikama ili o “moralnoj pobjedi”. Razočaran i iscrpljen, ali nevjerojatno staložen, Slaven je rekao: “Želim, prije svega, čestitati svojim igračima, bila je to herojska utakmica. Ali, kao što sam ranije rekao, došli smo ovdje osvojiti Euro i večeras nismo uspjeli. Činjenica da smo časno ispali nije nam neka utjeha. Jer nismo ovamo došli da bismo ostavili dobar dojam, nego da bismo ostvarili rezultat.” Ja bi mogo da mogu. Ja bi znao da znam.

Isti oni mediji koji su ga godinama potkopavali sada će izaći s naslovima kao što su: “Spektakularni oproštaj”, “Hrabra Hrvatska ide kući”, “Svaka čast, dečki” i “Kapa dolje, Slavene”. No, te večeri u Gdanjsku, ‘grešni’ izbornik koji je više puta sjebao i razočarao, ali nikad nije tražio opravdanja niti krivnju svaljivao na igrače, završio je svoju posljednju ‘službenu’ televizijsku minutu ovim riječima: “Uživat ću u svakom poslu koji budem radio, ali nikad više neću biti ovako ponosan. Ostavljam generaciju koja još uvijek nije dosegla svoj vrhunac.”

Naravno, ni tad mu nitko nije vjerovao. Ponovno je zaslužio njihov respekt i debelo popravio dojam svog mandata iako ovaj put, za razliku od četiri godine ranije, nije čak ni prošao skupinu. I svaka čast na tome, ali koji to vrhunac može čekati budalastog Mandžukića, lijenog Perišića, sporog Rakitića i poluigrača Luku ‘predasistencija’ Modrića? Ne znam, vi recite ako previše uzdižem Bilića, ali ovo je zapravo manje priča o njemu, a više o jednoj nogometnoj naciji i njenoj najboljoj momčadi. A on je do danas jedini hrvatskih izbornik koji je otišao svojom voljom. Možda je i dobro, govorili su idioti, da dolazi Iron Igor, taj najbolji stručni komentator kojeg smo dosad imali, da malo razdrma sve to…

I onda, trenutak prije nego što se zagasilo reflektorsko svjetlo iznad ćele Drage Ćosića, izbornik na odlasku okrenuo se prema kameri i uputio svoju posljednju poruku domaćoj javnosti: “Hvala vam svima što ste me trpjeli”.

Fadeout.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.