Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Ajax piše poeziju

Hauzmajstor Schöne, Dušan Silni i ostali junaci Bernabeua

“Evo, rekoh, da i ja stavim jednog ako nije problem”, raširio je ruke Lasse Schöne, a na licu mu se pojavio jedva primjetni osmijeh. I dok su domaći igrači u pozadini zbunjeno stajali, a suigrači mu trčali u zagrljaj, prišao mu je Hakim Ziyech širom razjapljene čeljusti u udivljenju i facom kao da je upravo vidio čovjeka koji istovremeno eksira dva piva za pet sekundi. Schöne je mirno prošetao nekoliko koraka po travnjaku Bernabeua, gledajući negdje na tribinu. Doimao se kao da je upravo frendu popravio zaglavljenu roletu na prozoru, a ne isporučio najelegantniji i istovremeno najmoćniji coup de grâce europskom prvaku na njegovu terenu ikad.

“Ma ništa, kume, i drugi put. Hvala i laku noć.”

Ne pamtite to, ali taj je Schöne još tamo u listopadu 2008. gostovao na Maksimiru s NEC-om iz Nijmegena u utakmici koju je Dinamo dobio 3-2, a koju je obilježio eurogol Boška Balabana u same rašlje. Četiri godine kasnije doveo ga je Ajax kao slobodnog igrača kojemu je bio istekao ugovor i namjeravao ga koristiti tek kao popunu na rosteru, ali Danac je imao druge planove. Još šest i pol godina kasnije, i dalje je tu; u svibnju će, pet dana prije finala Lige prvaka, navršiti 33, a u međuvremenu je — eto, baš prije desetak dana — postao stranac s najviše nastupa za Ajax i kultni igrač među navijačima ponajviše zbog svoje fenomenalne vještine izvođenja slobodnih udaraca.

Život piše drame, a nogomet katkad i blockbustere. Schöne, koji je prošlog ljeta promašio penal za Dansku u raspucavanju protiv Hrvatske, zafitiljio je taj slobodnjak u daljnji kut gola Thibauta Courtoisa samo dvije minute nakon što je Real Madrid smanjio na 1-3 i kad je počelo izgledati da bi se mogao vratiti u meč, trebala su mu još dva; iskusni i skromni lisac zabio ga je kao na treningu i tu je priči bio kraj. Možda će Ajax otići još puno dalje, ali ova pobjeda, ovo bacanje na koljena vladara europskog nogometa i ova golčina — a bilo ih je još tri, sve jedan ljepši od drugoga — zauvijek će se vrtjeti i prijeći u legendu.

“To je onaj kralj koji ga je stavio Realu”, pričat će djeca kad ga budu viđala na ulici i kad bude, dajbože, duboko u penziji. I sve ostalo što je u životu i karijeri radio — osim ako do kraja europske sezone ne napravi još nešto bolje — past će u sjenu tog jednog majstorskog, ronaldinhovskog poteza.

Pisali smo već o tome, Ajax nije samo perpetuum mobile tvornica supertalenata za kojima sline bogatiji giganti i koji će službeno najboljeg igrača na svijetu bez jebemti doslovce baciti na dupe driblingom, a najvećeg suparničkog talenta poslati po ćevape. Frenkie de Jong je, naravno, monstruozno dobar, kao i Mathijs de Ligt, ali sinoć je Ajax u punom sjaju prezentirao svoju drugu, komplementarnu stranu — onu koja kaže da je i ponajboljoj svjetskoj akademiji potrebna nadogradnja ne samo u vidu radilica poput Schönea, nego i bona fide pojačanja u zrelim nogometnim godinama.

Ajax je naprosto igrao nogomet, igrao ga je kao momčad koja zna što hoće i nikog se ne boji; ne znam što je radio Real Madrid

Ziyech, Daley Blind i Dušan Tadić koštali su svaki preko 10 milijuna eura, što je sve, samo ne uobičajeno za nizozemske, pa i Ajaxove standarde. Sva trojica odigrala su briljantnu utakmicu. I mladi Brazilac David Neres, također strijelac jednog od sinoćnjih golova, plaćen je 12 milijuna. Klupski budžet za plaće također je prošlog ljeta odlukom uprave rastegnut na rekordnu razinu, ali u Ajaxu su očito znali što rade; htjeli su da ova sezona, prije nego što ode čudesni Frenkie (a zacijelo na ljeto i Mathijs) bude za pamćenje. I ne može se reći da su previše riskirali, jer bogataši s većih tržišta zatrpat će ih novcem kao nikad dosad: samo za De Jonga su od Barcelone već dobili 75 milijuna.

Daleko od toga, dakle, da je Ajax nekakva Pepeljuga europskog nogometa. On je tek, nakon godina lutanja i naricanja nad vlastitom sudbinom zato što su ga Bosmanovo pravilo i stratifikacija europskog klupskog nogometa ostavili izvan kruga same ekonomske elite, pronašao formulu kako da izvuče najviše iz situacije i, barem povremeno, bude konkurentan na najvišoj razini.

On ulaže najviše što može u svoju igračku budućnost i trudi se razmišljati dugoročnije, cjelovitije i progresivnije od drugih u razvoju talenata, a istovremeno koristi inflaciju njihove vrijednosti na tržištu transfera da bi sebi priskrbio sredstva koja mu inače nisu dostupna, a koja bogatiji uzimaju zdravo za gotovo. I onda ta sredstva dodatno ulaže u pojačanja, tražeći vrijednost ondje gdje je drugi nisu vidjeli ili nisu znali iskoristiti.

No, i to pada u vodu ako nemate trenera koji sve dijelove može povezati u smislenu cjelinu koja će biti više od zbroja pojedinačnih vrijednosti, ali ipak ostavljajući prostora za individualne bljeskove unutar sustava koji obvezuje. Za sinoćnju bi predstavu, doduše, kao i za onu prethodnu protiv Real Madrida u Amsterdamu, taktički hvalospjevi Eriku ten Hagu možda promašili poantu, jer europski je prvak njegovim momcima ostavljao toliko prostora i mogućnosti da bi vam to znao objasniti i onaj bivši hrvatski izbornik koji voli pričati o tome kako treba “stajati bliže protivničkom igraču” i kako je potreban “kvalitetan okomiti pas”.

Većinu vremena gledali smo Real Madrid u svom najgorem izdanju. Ništa novo, reći ćete, izvlačio se već iz takvih situacija nebrojeno puta, ali ovaj put nije bilo ni superheroja Cristiana koji je ljetos otišao, a ni zapovjednika obrane Sergija Ramosa koji je sinoć imao pametnija posla. Hrabar, organiziran i točno toliko automatiziran da ne bi gušio improvizaciju, Ajax je pisao poeziju na svetom travnjaku Bernabeua. Srbin Tadić, od sinoć poznat kao Dušan Silni, odigrao je na razini najboljih partija Lea Messija i čak mu je i statistički WhoScored lupio čistu desetku.

Ajax je naprosto igrao nogomet, igrao ga je kao momčad koja zna što hoće i nikog se ne boji; ne znam što je radio Real Madrid. Bila je to lekcija iz onoga što ova igra uistinu jest.

Na kraju, bilo je katarzično, pa i orgazmično gledati tu rapsodiju, tu odu radosti. To je ono što vam nogomet, iako rijetko i sve rjeđe, može pružiti; ono zbog čega ga kao klinci zavolimo i zakačimo se na njega za čitav život. Ajaxova poezija bila je razumljiva i onome tko nikad u životu nije pročitao stih.

I onda, kad vas uhvati strah da bi cinizam i pragmatičnost ipak mogli odnijeti pobjedu, pojavi se hauzmajstor Schöne, zašarafi što treba i veli: “Evo, gazda, ja gotov. Treba li još nešto?”

Ma ne treba, kume. Ajmo na pivo, jebo rolete i sve.